Nerzuk Ćurak na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu vodi kolegije geopolitike, međunarodne sigurnosti, nauke o miru, međunarodne zajednice i upravljanja konfliktima. Autor je knjiga ‘Geopolitika kao sudbina. Slučaj Bosna: postmodernistički ogled o perifernoj zemlji’, ‘Dejtonski nacionalizam’, ‘Obnova bosanskih utopija. Politologija, politička filozofija i sociologija dejtonske države i društva’, ‘Filozofija zagrljaja’, ‘Izvještaj iz periferne zemlje: gramatika geopolitike’ i najnovije ‘Rasprava o miru i nasilju. (Geo)politika rata – (geo)politika mira – studije mira’.

Kada vidite Trumpa, Putina, Erdogana, Le Pen, Wildersa, sve su to elementi za zabrinutost. Zbiljska opasnost leži u tome da demokracija uskoro može postati ne saveznik progresa, nego saveznik regresa

Vaša posljednja knjiga bavi se mirom i nasiljem u geopolitičkom kontekstu. S kojom motivacijom ste je pisali?

Moja motivacija krucijalno proizilazi iz dvadesetogodišnje agonije BiH i jednog znanstvenog i ljudskog uvjerenja da ova produkcija nasilja koje generiraju nacionalističke elite ne vodi ovu zemlju u boljitak, nego je vječito vraća na isto. Imajući to u vidu, shvatio sam da je u jednom historijskom kontinuumu BiH ona destinacija političkog u kojoj je nasilje bila povlaštena kategorija. I onda sam sebi postavio pitanje: Zar smo mi primorani da, iz decenije u deceniju, obnavljamo spiralu nasilja, kao da smo zaista jedan pretpovijesni svijet koji je osuđen da živi u stalnoj patnji? Istovremeno, jer se znanstveno bavim i geopolitikom kao nasilnom tvorevinom imperijalnoga uma, shvatio sam da nama kronično nedostaju teorije, koncepti i znanja o miru. Mir uzimamo zdravo za gotovo, bez ulaska u suštinu tog fenomena i toga što on znači, i u teorijskom i u praktičnom smislu. Komparirajući iskustva iz skandinavskih zemalja, ustanovio sam da su oni sadržaje mira, kulture mira – jedne potpuno drugačije paradigme u odnosu na onu koju baštini većina čovječanstva – uveli u obrazovne kurikulume još 1960-ih godina. Naprosto sam uvjeren da je to jedan od razloga koji je doveo do opće promjene u sferi skandinavskih društvenih odnosa, što se onda reflektiralo i na politiku i na razuman proces donošenja odluka. U konačnici, kako sam naslov knjige sugerira, mir i nasilje su dva trajna subjekta ljudske egzistencije. To je borba između dobra i zla, kojoj u različitim formama prisustvujemo do dana današnjeg.

Infantilni pristup politici

U svjetlu posljednjih dešavanja i trendova na globalnoj političkoj sceni, da li smatrate da postoji potencijal za širu eskalaciju nasilja u skorije vrijeme, možda čak i na europskom tlu?

O pitanjima nasilja ne želim da govorim u predestinirajućim metafizičkim kategorijama, jer vrlo često je to ustvari pokriće najagresivnijim politikama da svoje nasilne politike i interese zaogrnu nekim ruhom fatuma, sudbine itd. Nema sumnje da sada živimo u jednoj dionici ljudske historije u kojoj imamo regione u kojima je produkcija nasilja dobila značajne razmjere. Ali kada pogledamo generalno svijet u historijskom kontekstu, doći ćemo do zaključka da živimo u vrijeme u kojem je produkcija nasilja manja nego u prethodnim stoljećima. O tome je sjajno pisao američki naučnik Steven Pinker u knjizi ‘Bolji anđeli naše prirode’, gdje je relevantnim naučnim pristupom ustanovio da je u prethodnim dionicama ljudske povijesti nasilje bilo dominantno, tako da je važila pervertirana Clausewitzeva definicija: ne da je rat nastavak politike drugim sredstvima, već da je politika nastavak rata drugim sredstvima, što afirmira rat kao dominirajuću kategoriju. Razvoj liberalne demokracije, nakon pada SSSR-a i okončanja bipolarne strukture svjetskog poretka, uz apsolutni trijumf američke inačice liberalne hegemonije, koja je postala neka vrsta univerzalne republike, nagovijestili su da ulazimo u doba u kojem će se ljudi različitih nacija, bez obzira na prethodne konfrontirajuće historije, ujediniti oko univerzalnih principa demokracije, ljudskih prava, slobodnog tržišta itd. Taj kraj historije se nije desio, nego smo uporedo sa procesom globalizacije doživjeli procese užasavajuće fragmentizacije svijeta, sa proizvodnjom smrti u zonama nasilja i tzv. neintegriranog jaza što faktički vodi ponovnoj uspostavi odnosa moći za koje smo, na talasu širenja pojasa demokracije, možda pomislili da pripadaju historiji. Aktualna produkcija nasilja, iako dijahronijski gledano manja nego u prethodnim dionicama ljudske povijesti, utjecala je na stvaranje globalne medijske slike po kojoj nam prijeti Armagedon. Ja ne mislim da nam prijeti Armagedon, ali kuda ćemo otputovati kao vrsta zavisi samo od nas, jer historiju kreiraju ljudi, a ne sudbina.

Kako ste doživjeli ishod američkih predsjedničkih izbora i kakve geopolitičke posljedice možemo sada očekivati imajući u vidu Bliski istok, Rusiju, Kinu, a onda i ekspanziju (radikalnih) desničarskih projekata u samoj Europi?

Nema sumnje da nastupa doba koje ćemo po ko zna koji put definirati kao ‘novi svjetski poredak’. Opskurna neokonzervativna desnica je pokuljala iz svog mračnog imaginarija i hoće da bude priznata unutar političke korektnosti kao otrežnjujuća norma. Nećemo pogriješiti ako, uz određenu dozu simplifikacije, naš svijet imenujemo kao desničarski svijet. Kada vidite Trumpa, Putina, Erdogana, Le Pen, njemački AfD, Geerta Wildersa, pa rast ksenofobije čak i u skandinavskim zemljama, sve su to elementi za zabrinutost ljudi koji su upućeni na jedan emancipatorski diskurs, u kojem se Zemlja tretira kao zajednička planeta svih nas. Zbiljska opasnost leži u tome da demokracija uskoro može postati ne saveznik progresa nego saveznik regresa. Da bismo adekvatno analizirali šta će se desiti sa Trumpovim predsjedništvom, morali bismo imati neke prethodne političke reference koje tog čovjeka negdje smještaju. U političkom smislu, on pripada sebi, a to čemu on pripada je krajnje diskutabilno, ambivalentno, politički neuvjerljivo. To jeste nešto mutno, desničarsko, nešto što u vrijednosnom smislu derivira sve najgore iz američke historije.

Na radost Ku Klux Klana, koji odavno nije imao boljeg kandidata.

Pa da, ali može li se u političkom smislu desiti ono čemu se poraženi ljudi iz očaja nadaju – da će Trump napraviti pozitivno iznenađenje kao Ronald Reagan? Ja u to zaista sumnjam, kao što sumnjam da je i Reganovo naslijeđe progresivno i oslobodilačko. Nema pokazatelja da će Trump participirati u izgradnji boljeg svijeta. Ono što nas očekuje je jedna vrsta infantilnog pristupa politici. Jedna vrsta dosjetke. On bi, naročito u vanjskoj politici, mogao kroz princip dosjetke pokušati da konstituira nove odnose na međunarodnoj sceni. Da budem krajnje banalan, mogu ga zamisliti kako svom timu postavlja naivno pitanje: A šta mi radimo na tom Bliskom istoku, šta je sa tom Ukrajinom, čemu frka oko Putinove aneksije Krima…? Najveći je problem sa izborom Trumpa, pored negativne vrijednosne dimenzije, poruka da demokracija može biti saveznik najgorih, u najrazvijenijim demokracijama. Da instrumenti najrazvijenije demokracije kao što su slobodni mediji gube bitku sa stotinama hiljada anonimnih bezličnih ljudi koji postaju kao novinari. Pogledajte sada primjer BiH i Balkana: najgore politike u ovom dijelu svijeta unaprijed pretpostavljaju da će Trump biti njihov saveznik. To je psihološka dimenzija koja je sama po sebi uznemirujuća i negativna. Kakve će još posljedice biti, to u ovom trenutku ne možemo znati. Da li Trump označava zbiljski početak kraja Pax Americane, to ne mogu gatati, ali da je njegov dolazak na mjesto predsjednika SAD-a početak jednog novog svijeta sutrašnjice, kojeg već možemo zvati postameričkim svijetom, u kojem će Kina biti autoritativan igrač, u kojem će Moskva glumiti globalnog autoritativnog igrača, u kojem će se zemlje islamskog svijeta, poput Turske i Irana, pokušati repozicionirati kao snažne regionalne sile, u kojem će multipolarizam biti dominirajuća paradigma međunarodnih odnosa, u to nema nikakve sumnje.

Kult suvereniteta

Da li se SAD već kretao tim putem, sa ili bez Trumpa? Vrlo je diskutabilno da li bi američka vanjska politika bila bolja da je pobijedila Hillary Clinton?

Tuga Amerike je u tome što je i unutar Demokratska stranke, očigledno, Donald Trump prihvatljiviji kao predsjednik nego Bernie Sanders, koji je progresivan za Ameriku. Amerika još uvijek jeste globalni hegemon. Od svih svjetskih sila, SAD su još uvijek jedina sila koja ima komprehenzivnu moć koja uključuje i vojnu i političku i kulturnu i ekonomsku i tehnološku moć. Još uvijek je možemo tretirati kao hipersilu. Ali vjerujem da svjedočimo rađanju postameričkog svijeta, u kojem nije nužno da će liberalna demokracija biti dominirajuća paradigma. Jer kada neka druga sila postane globalni hegemon, onda će ona i nametnuti vrijednosti za koje se zalaže. Na primjer, diskriminacija žena može biti proglašena univerzalnim stanovištem i u kontekstu globalne hegemonije mogu se početi pojavljivati teorije koje opravdavaju rodnu nejednakost, progon vulnerabilnih skupina i slično.

Oduševljen Trumpovom pobjedom, potpredsjednik Nacionalne fronte Florian Philippot zaključio je kako ‘nije nastupio kraj svijeta, već kraj jednog svijeta’…

Demokracija se, nažalost, pokazuje i kao protivnik emancipatorske države, jer imate situaciju da pripadnici proletarijata, prekarijata, marginaliziranih skupina, svoje saveznike pronalaze u najcrnjim desnim ideologijama. To šalje vrlo uznemirujuću poruku o kvalitetu ponude na lijevoj strani političkog spektra, ali ja to promatram na dva ključna kolosijeka: kulturi i politici. U jednom općem kulturološkom smislu, prisustvujemo trijumfu populističkih, nazadnih, regresivnih naracija koje isključuju Drugoga. To ne bi bilo moguće bez politike koja prati ili kreira takvu kulturu. U trenutku kada smo se ponadali da će sa procesima trijumfa liberalne demokracije zaživjeti najbolje stvaralačke geste i najbolje političke prakse, desilo se najrigidnije afirmiranje vestfalskog političkog poretka, odnosno došlo je do užasavajućeg trijumfa suvereniteta. Kult suvereniteta djeluje kao opozit nadnacionalnom umrežavanju i ujedinjavanju, pa EU kao obećavajuća destinacija sreće biva poražena u velikoj mjeri od tog kulta suvereniteta koji jača u ključnim zemljama EU-a. Na taj način zemlje EU-a postaju izdajnici ideje koja je trebala da prevaziđe kult suvereniteta kao rodno mjesto nasilja. Jer suverenitet je ideja zbog koje se u historiji najviše ljudi međusobno ubijalo. I ta ideja sada ponovno izbija u prvi plan i to tako što multilateralizam biva poražen naslućujućom multipolarnošću, a suradnja kontroliranim konfliktima jakih: četiri-pet centara moći će de facto oblikovati i dijeliti svijet između sebe. To ćemo imati brže no što očekujemo.

Zagreb je reagirao nefer na hapšenje u Posavini

Kako komentirate reakciju Zagreba na hapšenje pripadnika HVO-a u Orašju, po optužnicama Tužiteljstva BiH?

Unutar Dejtonskog trougla građani Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije imaju tu nesreću što su dozvolili da produkciju politike faktički kontroliraju samo povlaštene pseudoelite. U takvom ambijentu Srbija i Hrvatska, koje su zbog negativne uloge u ratu u BiH pozvane od međunarodne zajednice da pomognu BiH da se izgradi kao samoodrživa država, i dalje pokušavaju da igraju na kartu rastakanja BiH i suštinskog nerazumijevanja njenog historijskog bivstvovanja. Mislim da su u tome, uz izdašnu participaciju bošnjačke političke pseudoelite i njenih nazadnih intelektualnih suflera, uspjeli, plasiravši ideju o BiH kao isključivom mehaničkom zbiru nacionalnih entiteta. Nefer je na koji je način zvanični Zagreb reagirao na hapšenje skupine hrvatskih branitelja u Posavini. Razumnom čovjeku je teško pretpostaviti da zemlja koja je ušla u EU i koja je, da bi to postigla, morala ispoštovati međunarodne pravne norme i isporučiti svoje generale Haagu, sada tvrdi da BiH može stupiti na stazu prema EU-u samo ako odustane od tih istih principa. Ostao sam zbunjen i unutar svoje organizirane naivnosti nisam mogao da vjerujem da se BiH šalje poruka da će ući u EU samo ako odustane od EU-standarda. Ja jako volim Hrvatsku, ali nesreća Hrvatske je u tome da je od kraja rata naovamo nacionalizam njena ključna politička paradigma, i to je jače od bilo koje druge relevantne podjele, recimo na desnicu i ljevicu.