Problemi hrvatskog zdravstva toliko su mnogobrojni i složeni da situacija počesto izgleda nerazmrsivom. Nema kadra, nema novca, nema lijekova, nema termina, nema strategiziranja, a gdješto ni zgrada u kojima bi se valjano pružalo usluge. Ipak, u stalnim razmatranjima kronično lošeg stanja nerijetko se inzistira na određenome samo jednom pitanju, jer je tako valjda lakše, pa dokle stignemo. Tek iznimno, međutim, netko će ustvrditi da nam glavna razvojna teškoća jesu – nekretnine.
Nešto slično poduzela je prošli tjedan redakcija Večernjeg lista, spakovavši u jedan članak osvrte na gospodarenje javnozdravstvenim objektima u RH, Srbiji, Bosni i Hercegovini, te Crnoj Gori. Polazište je zajedničko: SFR Jugoslavija, čiji se zdravstveni sustav ukratko naziva – kvalitetnim. S druge strane, fizička je ostavština toga i takvog sustava "danas postala nerealna i neodrživa". Nova realnost, naravno – mada se to ne spominje – uvjetovana je tržištem, a ono ne podnosi nekomercijalne, javne sektore, uslužne i druge.
Ako bismo pojednostavnili nalaz, ispada da je Jugoslavija svojim zemljama-sljednicama pričinila dosta muke ostavivši im na raspolaganju previše bolnica i domova zdravlja. Sad to valja farbati, osvjetljavati, grijati, hladiti, čistiti, a da ne govorimo o obavezama prema radništvu u njima, ili trošku za lijekove, opremu, instrumente, aparaturu. Kolege iz navedenog dnevnog lista ne ostaju, srećom, jedino na čisto fizičkom aspektu zgrada, nego potežu i temu institucionalne njihove (raz)gradnje u novom, kapitalističkom sistemu.
Svejedno, ni s puno pametnijim spajanjem i odvajanjem klinika i službi ne bismo riješili problem teško dostupne usluge za krajnjeg korisnika, osiguranika. Korist bi ostvarili primarno nekretninsko-mešetarski krugovi, npr. u slučaju završetka zagrebačke Sveučilišne bolnice, još jednog socijalističkog projekta, i spajanja više postojećih klinika. Potonje bi se zatim preselile u golemo novo zdanje na rubu grada, a stari prostori u širem centru bi se radosno istaknuli na licitaciju.
Sve drugo bi nam i dalje ostalo za vratom, počevši od manjka medicinskog osoblja, do vječno kriznih financija. Uz enigmu bi li naši mediji i tad doveli tržište imalo u pitanje, ili ga nastavili poimati bogomdanim. Primjerice, u citiranom se članku tek na jednom mjestu kaže da "javno i privatno treba jasno razgraničiti", i to iz usta jednog sugovornika, odnosno posve usputno. Premalo, ako znamo da je parazitiranje privatnog interesa na javnom ništa doli glavni uzrok teškog stanja ukupnog javnozdravstvenog sustava.
Pored tih analitičkih nedostataka, osvrti nalik Večernjakovu doimaju se poput nekakve projektne narudžbe u vezi s notornim zapadnim Balkanom. Podaci se objedine, ustanovi se baš visoka problemska korelacija, uz napadne sličnosti, i to je to. Trn u peti ostaje isključivo ona uvodna napomena o istom startnom kontekstu, za vraga znatno – boljem od ovog. Ne bismo željeli remetiti opći konsenzus, ali nekako se automatski nameće ideja da čak nije ni trebalo mijenjati sustav koji je radio dobro.
Mislimo pritom na zdravstveni sustav, dok je socijalistički sistem pao uvelike zahvaljujući manama u drugim politikama, mimo zdravstva. Danas je ono u kompletu nerealno i neodrživo jer se u nj iz privrede ne može uliti ono što je već odliveno na privatne račune. Zato smo spali na raspravu o nekretninama, i zato se postsocijalističke zemlje vide kao kolektivni pacijent. A kad nekom padne na um da i to možemo dovesti u red jednom progresivnijom poreznom reformom, šalju ga liječniku.
