>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Nobelova kazna

Otkud li mu to prezime, Kami, ka’ mi? E nije ti on ka’ mi, čim je dobio tu nagradu Nobelovu. Mi ovamo dobivamo samo kazne. Da ima Nobelova kazna, Gudževići bi je dosad dobili barem trojica. A mora da je taj Kami neki Alžirac mimo sav svijet, čim ga je ta nagrada zapala

Međer, dobar igrač Mađer! To je, ispred televizora, one večeri kad je Alžirac Rabah Mađer igrajući za Porto petom dao gol Bayernu u finalu Kupa evropskih šampiona, rekao Iso Gudžević, jedinstveni hodža koji je držao kafanu. Iso je prvi moderni čovjek u mom životu, a to je čovjek koji misli svojom glavom, bez oslanjanja na autoritete vjerske ili političke. Međer je prilog koji se još ponegdje čuje u južnim krajevima. Ima ga kod Milovana Glišića i kod Janka Jurkovića. Riječ je turcizam i znači: zapravo, zaista, uistinu.

- E da Alžirac dadne gol nemačkom Bayernu, to nijesam mislio da ću dočekati. A nijesam znao ni da se fuzbal igra u tu državu Alžir. Mi od cijeloga Alžira znamo samo za Ben Belu, a čuo sam da se on zove Ben Billah, pa da ga je, blagoš mene, Tito prozvao Ben Bela, te ga svi tako zovemo. A ima li još koji igrač u taj Alžir, a da je dobar?

- Ima, majstor Iso, kako nema! Ima jedan, ime mu je Lahdar Belumi, prije šest godina je proglašen za najboljega igrača cijele Afrike, igra samo u Alžiru, dao je sijaset golova i za klubove, a i za Alžir.

- Nijesam za njega čuo. A ima li neki da je čuven po cijelom svijetu, da su za njega i đaci čuli? Da đaci o njemu pričaju kad iz škole idu kući? Ako takav neki ima, da ga đaci spominju i kad su gladni, e taj nije džabe za loptom trčao.

- Ima, majstor Iso, jedan baš takav, ali je njegova čuvenost posebna. On je najčuveniji alžirski igrač fudbala na svijetu, ali se pročuo drukče no igrači fudbala. On je igrao fudbal, ali se pročuo kao pisac, dobio je najvišu nagradu za pripovijedanje, Nobelovu nagradu. O njemu đaci pričaju dosta, ali više kad u školu idu, a manje kad se iz škole vraćaju. I ti đaci nisu mali, no imaju po šesnaest godina pa na više.

- E čuo sam za tu Nobelovu nagradu. Ivo Andrić je nju dobio, je li? A eno naš Ahmet Gudžević živi u Pazar u ulicu Iva Andrića broj deset. A kako se zove taj što je pisao i loptao se, a Alžirac je i velika deca o njemu pričaju kad sita idu u školu?

- Alber Kami, majstor Iso, a latinicom se piše Albert Camus!

- Ni za njega ja nijesam čuo. A otkud li mu to prezime, Kami, ka’ mi? E nije ti on ka’ mi, čim je dobio tu nagradu Nobelovu. Mi ovamo dobivamo samo kazne. Da ima Nobelova kazna, Gudževići bi je dosad dobili barem trojica. Ni mene ne bi omašila. A mora da je taj Kami neki Alžirac mimo sav svijet, čim ga je ta nagrada zapala.

- Majstor Iso, on je Francuz po ocu, po majci je Španac. A rođen je u Alžiru, njegovi su bili muhadžeri iz Francuske, i on je pisao za sebe da je Alžirac. On je u mladim godinama bio golman. A bio je sitan, među najnižim golmanima. Ima na svijetu i malih golmana, ali su se neki bogme pročuli kao da su veliki. Ovaj Alber Kami je bio iz ljute sirotinje, ratno siroče, oca nije upamtio, poginuo mu u Prvom svjetskom ratu. A on, u najboljim godinama za loptanje dobio tuberkulozu, i morao se ostaviti loptanja, da ne bi umro. Sa sedamnaest godina. No se dao na škole, u osnovnoj školi imao je jednog učitelja koji ga je pomagao, pa mu i stipendiju za daljnje školovanje pribavio, za gimnaziju, a poslije je i fakultet završio. Ali je cijelog življenja bio vezan za fudbal. Napisao je da je sve najvažnije što je o životu naučio, naučio igrajući fudbal. A tome se svome učitelju zahvalio kad je primao Nobelovu nagradu, iz ruku kralja Švedske.

- E nije šala dobar učitelj. Bez dobra učitelja, škola je kao prodavnica đe svi kupuju na veresiju. A koliko godina ima taj igrač i školac sad?

- Taj igrač i školac, majstor Iso, nije više živ. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, prije 27 godina, imao je samo 46 godina, bio je trinaesto godište, dvije godine mlađi od tebe.

- Aman jarabi, štagar ljudi izgibe u te limuzine! A ja verujem da se loptajući najbolje vidi kakav je ko čoek. Kad đaci lopte igraju, ovde kod škole, tačno vidiš kako je koji nasađen, koji je sitne duše, koja je koji huja i ćorda i namćor. Iz ponekoga viri otac, iz ponekog i majka, a iz ponekog obadva deda. A čim je taj Alžirac dobio tu veliku nagradu za pisanje knjiga, onda on bezbeli ne piše svašta. A vama što se loptate dođe milo kad pročitate, da je napisao kako loptanje čoeka popravlja i gradi ga cijelim čoekom. Samo što vi za golmana uzimate nekoga ko je debeo ili ima debele naočare, a ovi golmani preko televizije svi stasiti momci, jaki, viđeni, a kad one rukavice još nataknu na šake, po polovinu one mreže zaklanjaju. A kako to da je on Francuz bio ljuta sirotinja tamo u Alžir? Tamo su ljuta sirotinja bili Alžirci. Pričao mi je naš načitani Hajriz iz Požege da nema ljuće sirotinje no što su neki Berberi u Alžir u neku planinu Kabiliju.

- Majstor Iso, baš je ovaj golman i pisac Kami pred sam Drugi svjetski rat pisao o toj bijedi u toj Kabiliji. I za to je okrivio Francuze koji su bili okupirali cio Alžir, cio Tunis i dobar komad Maroka. Kao da ga je Hajriz čitao. A mogu ti reći i da je ovaj Mađer što sad dade gol petom i sam iz toga plemena berberskog.

- Naš Hajriz je, blagoš mene, svašta čitao, a najviše je čitao one predratne komuniste, one koji su pisali da su svi ljudi braća. Ako je taj pisac i golman Kami bio komunista, mora da ga je naš Hajriz čitao.

- Bio je komunista, bio je i u komunističkoj partiji, pa je izišao iz partije. Kad je Hitler napao Francusku, prijavio se da iz Alžira ode u francuske partizane, ali su ga odbili, zato što je još bio neizliječen od tuberkuloze.

- E nijesu šala bili komunisti prije rata. Ovi danas su vrdolame, blagoš mene, ne čula mi se riječ daleko. Neki od njih imaju glavu u berbernicu, a guzicu u poslastičarnicu. A mi smo tu bolest tuberkulozu zvali verem. Ko je overemio, taj je već jednom nogom kročio u arabu što vuče na onaj svijet. Ali, bogami, danas se više ne veremi. No šaka tableta izliječi sve. Nijesu šala naučnici i doktori. A šta piše taj golman Alžirac u te knjige?

- Majstor Iso, te su njegove knjige za malo dužu priču. Ima jedna knjiga po kojoj se najviše pročuo po svijetu, zove mu se ‘Stranac’, nije debela, no se ne čita brzo, poteška je. Ima dva dijela, kao što utakmica ima dva poluvremena. U prvom dijelu jednom čovjeku je umrla majka, a on ne plače na njenoj dženazi. Sve se događa u Alžiru, pustinja, pijesak, sunce prži da provri mozak u glavi i jaje u kokoški. U tome dijelu taj čovjek još ubije jednog mladića Arapina. U drugom poluvremenu je suđenje, pa mu se sudi što nije plakao za majkom, i što je ubio Arapina. On ništa ne razumije, žali se na vrućinu, a na kraju kazuje kako jedva čeka da se pri izvršenju presude okupi mnogo ljudi i da viču na njega puni mržnje. Ja kad sam god to čitao, činilo mi se kao da piše o gledaocima na stadionu, a ne o ljudima koji čekaju da vide izvršenje smrtne kazne.

- E da ti majstor Iso rekne: ja tu knjigu ne bih mogao da čitam. Pitao bih se zašto je on za takvo pričanje dobio tu Nobelovu nagradu. A to znači da nijesam stasao da je čitam. Nijesu šala knjige: nije svako da čita knjige. Žao mi je što nijesam knjige čitao, no sam slušao šta ljudi pričaju i ta priča je bila moja škola. A koji ti je učitelj kazao da tu knjigu čitaš?

- Miro Točilovac.

- E nije šala bio naš Miro Točilovac. I dok je učio za popa, i kad se raspopio čitao je. Ljeti bi dođi, pa kosi, pa kad završi otkos, on kosu na rame, a drugom rukom knjigu iz džepa i uzbrdo čitaj, dok dođi na početak otkosa. A ja sam bio hodža, pa se rashodžio, ali za knjige nikad nijesam stasao. No je i naš Miro dobri poginuo, ama slično kao taj tvoj golman i pisac, samo što je našem Miru autobus pao u rijeku Ibar, te mu je duša na onaj svijet otišla iz autobusa.

1/1