>

novosti logo

Društvo Društvo

O Amazoni iz prve ruke - rekvijem za svijet kojeg ubijaju

Nezajažljiva pohlepa i trka za profitom neumitno ubija i amazonsku prašumu, ta najveća pluća svijeta. Razorni požari koji mjesecima haraju povod su da objavimo ulomke iz putopisnog rukopisa ‘Putovanja na kraj svijeta’ našeg suradnika Đorđa Ličine, koji je dva puta boravio u Amazoni 

Ne znam pouzdano kako danas izgleda Amazona, ali sudeći po slikama koje svakodnevno pristižu iz nje, sigurno znam da to više nije ona Amazona u kojoj sam boravio u dva navrata. Tada je bila gotovo zdrava, samo rubno načeta vatrenim krčevinama. Ako me išta na svijetu može zaokupiti i ovladati mojim osjećajima, zarobiti mi pogled i uvijek me ostaviti bez daha, onda je to nesumnjivo ta rijeka i sve oke nje. Ona obuzima dušu i tjera misao u izgnanstvo nevjerice - može li doista nešto biti tako veliko i fascinantno? Stojeći na njezinim obalama čovjek nehotice može posumnjati u vlastito postojanje: utonuo u svijet vunaste izmaglice i nepregledne vode koja teče mimo njega, sebe samog će usporediti samo sa zrncem prašine u nebeskom beskraju. Upravo sam se tako osjećao kad sam je ugledao prvi put. I sada, nakon što sam je ponovno vidio, moja opčinjenost tim ‘morem koje teče’, nije nimalo splasnula. Que rio mar! Kakva li mora od rijeke!

‘Amazonom svake minute proteče dvanaest milijardi litara vode, u kišnom razdoblju u rijeci se nađe jedna petina sve slatke vode na zemlji’

 Moj dragi španjolski prijatelj, brkati Miguel Quadra Salcedo, kojeg sam prvi put susreo još u travnju 1989. godine u prašumama Mato Grossa, o Amazoni priča s najvećim strahopoštovanjem: ‘Ta je rijeka tako silna i tako zbunjuje svojom ljepotom, da ljude zagušuje i omamljuje, da ih otupljuje i čini ravnodušnim u isto vrijeme. Jer, Amazona nije rijeka - to je planetarno vodeno čudo!’ Tri su nevjerojatna podatka o njoj - Amazonom svake minute proteče dvanaest milijardi litara vode, u kišnom razdoblju u rijeci se nađe jedna petina sve slatke vode na zemlji, a razina joj tada poraste  a gotovo trideset metara. To - kako se ovdje često šale Indiosi - znaju čak i ptice na granama, pa se rijetko gnijezde na niskom drveću, iako se zna dogoditi da neke od njih to i previde, pa im se legla odjednom nađu u krošnjama koje su i po nekoliko metara ispod površine vode. 

Kao miš u vuni

Prvi put sam Amazonu upoznao, gledajući joj u tjeme - plovio sam njezinim koritom od Santarema, preko Porto Trombetasa do Manausa. Sada već danima živim na njoj, čekajući da se otputim na sjever, kroz Tabatingu, Mucajalu i Serra Pacaraimo, sve do gvajanske obale. Živim zapravo pomalo neobično: noći provodim u hotelu ‘Tropical’ u Manausu, pomalo opušteno i zadovoljno, kao miš u vuni, a dane u žustrom glavinjanju po gradu ili na rijeci, poput ribara s dotrajalom mrežom - htio bih mnogo toga ‘uloviti’, ali vrijeme mi nepovratno otječe, slično pijesku kroz raširene prste ruke. Jednostavno, dan mi prekratko traje. Htio bih sve vidjeti i sve zabilježiti, s mnogima razgovarati i ništa ne propustiti. Ali, želje su jedno, a mogućnosti drugo - dan bi mi trebao trajati trideset sati, a tjedan deset dana! Tko zna, možda ni tada ne bih stigao vidjeti i uraditi sve što sam zamislio prije nastavka puta.

Što sam naučio o Amazoni (prašumi i rijeci) u tih nekoliko tjedana? Mnogo toga – da brazilski jaguar ima najjaču čeljust među mačkama, da kornjača mata-mata koja živi u rijeci Amazoni izlazi iz vode samo kad se razmnožava da su neke prašumske lijane pune zdrave pitke vode, bez mikroorganizama, koji su inače ovdje, za nas Evropljane, zamalo najveća opasnost... Uz rijeku živi i neuhvatljivi lamantin, jedinstvena životinja slična golemoj kuni, koja je još 1973. godine proglašena ugroženom vrstom. Od kaučuka iz porječja Amazone još je 1770. godine izrađena prva primitivna gumica za brisanje! U gornjem toku Rio Negra, u srcu prašume, nekoć se nalazila naseobina Santa Clara; njeni stanovnici bili su prvi organizirani kopači dijamanata – dijamanterosi - i berači yerbe, nadaleko poznatog čaja. Godine 1870. brazilska vlada je donijela zakon kojim se pod prijetnjom teškog kažnjavanja zabranjuje izvoz sjemena kaučukovca. Dvanaest mjeseci kasnije zakon je još više pooštren: tko je samo jednu jedinu sjemenku toga drveta iznio iz zemlje bio je osuđen na smrt...

Ušće Amazone, široko više od 30 kilometara, otkrio je 1499. godine Amerigo Vespucci, a prvi Europljanin koji se rijekom spustio od izvora do utoka u Atlantik bio je španjolski osvajač i istraživač Francisco de Orellana. U Amazonu se ulijeva više od hiljadu rijeka, među kojima i pet većih od Dunava, ukupne dužine od oko 100.000 kilometara; gotovo ih je 150 plovno. U njezinu porječju - jedinstvenom svijetu životinja, drveća i vode u kojem životna ravnoteža još nije poremećena iako je prijetnja sve prisutnija - moglo bi se, tvrde znanstvenici, smjestiti milijardu ljudi, jer su tu izvori hrane nepresušni. Amazona, međutim, ne hrani samo živa bića u sebi i na svojim obalama, već i na hiljade kilometara od sebe: tako je utvrđeno da se hranjivim sastojcima, koje rijeka u golemim količinama unosi u Atlantik, hrane ribe čak uz obale Irske.

Moje znanje portugalskoga je jako skromno, toliko da se znam sporazumjeti: sim (da), nao (ne), por favor (molim), obrigado (hvala), barato/caro (jeftino/skupo), bom/mau (dobro/loše), tenho fome (gladan sam), estou perdido (zalutao sam)... Zvuči nevjerojatno, ali umijeće crtanja nekad mi više pomaže od hrvatsko-portugalskog rječnika. Tako sam saznao da je lagva indijanski čamac izdubljen iz jednog debla, chichu je vrsta prašumske rakije koja se pije samo u iznimnim prilikama, najčešće u društvu poglavica i vračeva. A Mundurucu? To je - rekli su mi moji suputnici - jedno od stotina brazilskih indijanskih plemena. Poznato je po tomu što je sredinom 18. stoljeća prodrlo sa zapada u kišne šume uz Rio Tapajos, jednu od pet najvećih južnih pritoka Amazone, i tu istrijebili ondje nastanjene Maura-Indiose. Ostali su zapamćeni još po nečemu: naselili su se duž rijeke, godinama se ogorčeno boreći protiv Portuglaca, koji su brodovima nadirali s juga i topovima tukli riječne obale Tapajosa. Bili su podjednako dobri lovci, poljodjelci i ribari, ali i ratnici: dugo su sačuvali neovisnost, a i osnovali Itaitubu, jedno od najvećih naseobina ‘berača kaučuka’ u amazonskoj prašumi. 

‘U Amazonu se ulijeva više od hiljadu rijeka, među kojima i pet većih od Dunava, ukupne dužine od oko 100.000 kilometara’

U gradskom autobusu za Manaus prvi put sam čuo i za riječ heve. To je vitko glatko stablo, svjetlosive kore, okomito uzraslih grana, kestenjastog lista, zelenožutog cvata i  jajolikih plodova od kojeg se dobiva cahuchu - tekuće drvo. Ili točnije: riječ je o kaučukovcu, drvetu za kojeg su vezane stotine godina krvavih pljački i izrabljivanja domorodaca u brazilskim prašumama. U ime i za cahuchu - čudesni mliječni sok kojeg su ovdje zvali i ‘el oro blanco’, bijelo zlato - ubijeno je ili umrlo od gladi više milijuna brazilskih Indijanaca. Najprije španjolska i portugalska konkvistadorska čizma, zatim bijeli misionari s raspelom u ruci i na kraju velike svjetske korporacije - sve se to sleglo u porječje Amazone da bi ‘divljake’, neznabošce i nevjernike pokorilo i ‘uljudilo’ - u znaku mača i raspela - a sve u ime i za račun vlastitog probitka.

Zastrašujuća eksploatacija

Priča o eksploataciji kaučuka u amazonskoj prašumi sumorna je i zastrašujuća. Mrtve kosti hiljada i hiljada seringueirosa - skupljača dragocjene gumaste tekućine - griju danas šumske zabiti ovog zelenog pakla. Njihova muka i njihovi samrtni hropci i danas, čini se, jezivo odzvanjaju neprohodnim gušticima, labirintima riječnih rukava, između pješčanih sprudova i smrdećih baruština, kroz neprozirne zavjese od lijana... Dok su se jedni bogatili, drugi su umirali. Prema nekim statističkim podacima, u saveznoj državi Amazonas, koja je velika kao Njemačka, Francuska i Španjolska zajedno, od 1880. do 1885. svaka tona dobivenoga divljeg kaučuka stajala je života osam Indijanaca.

Na muci ‘berača kaučuka’, kopača dijamanata i ispirača zlata nikla su mnoga naselja duž lijeve i desne obale Amazone i njezinih sjevernih i južnih pritoka. Među njima i Manaus, glavni grad brazilske savezne države Amazonas. Prije dolaska Španjolaca to je bilo samo malo neugledno indijansko selo na ušću Rio Negra u Amazonu. Danas je to jedan od najneobičnijih gradova na svijetu. Iako je u samom srcu prašume, daleko od modernih kopnenih putova, ima više od milijun stanovnika i sva obilježja urbane metropole.

U slikovitom riječnom okruženju, u blizini luke, izgrađena je golema gradska tržnica, savršena kopija glasovite i mnogo veće pariške ‘Les Halles’. Već od ranog jutra na njoj se može naći na hiljade prodavača različitih vrsta ribe, voća i povrća, te domaćih rukotvorina. Doista, tu se može naći što vam srce i oko požele. Najzanimljiviji su ipak prodavači pod vedrim nebom, koji vas presreću već prije ulaska na tržnicu. Njihova ponuda djeluje nekako privlačnije od svega onog što se može naći pod krovom, na tezgama. Raširili su po ulici sve šarenilo svoje robe: kamene sjekire i noževe, glinene posude, konopce od povijuša, drvene klepce, togama slične plašteve, školjke, lovački nakit, kopljane šiljke i perje, zube jaguara, oklope raznih vrsta kornjača, malene i krznom presvučene bubnjeve, izrezbarene štapove, drvene toljage, svirale, tobolce, maske izrađene od kore drveta, sarbakane sa strelicama, riblje kosti, tucače za kukuruz...

‘U saveznoj državi Amazonas, koja je velika kao Njemačka, Francuska i Španjolska zajedno, od 1880. do 1885. svaka tona dobivenoga divljeg kaučuka stajala je života osam Indijanaca’

Nedaleko od Manausa počinje možda jedna od najvećih prirodnih atrakcija ovog područja - tzv. dvobojna Amazona. Tu se miješaju vode Rio Negra i Amazone. Ali na kako čudesan način! Nakon što se ulije u Amazonu crna voda Rio Negra još kilometrima teče usporedo sa smeđom vodom Amazone, stvarajući tako neponovljivu sliku vodenog fenomena. Dojam je doista čudesan: crna i smeđa boja strogo su odijeljene, kao da je između njih netko postavio golemu staklenu ploču. Voda se uopće ne miješa, a ispred sebe imate dvije rijeke u istom koritu. Znanost još nije do kraja objasnila ovo čudo od prirode. Odgovora je više, a jedan od njih se, recimo, povezuju s različitom gustoćom vode i jačinom vodene matice Amazone i Rio Negra.

Amazonska prašuma sjedinjuje želju za pustolovinom i vječnim nemirom. Ona ne trpi opuštanje i milosrđe. Nikome ne oprašta, nikomu se ne klanja i od svih je jača. S tim sam mislima strpao stvari u putne torbe i u utorak, 28. travnja, s momcima krenuo na sjever. Mislio sam: ako sam rođen pod sretnom zvijezdom, onda ću preživjeti!

Jeza do jeze

Prašumski zrak, vječno težak od vlage i silne truleži, odjekuje od žvrgoljenja ptica. Najviše je papiga - crvenih, žutih, zelenih, bijelih, šarenih, dugorepih, kratkorepih, malih, velikih, pitomih, divljih, znatiželjnih, pametnih... Lepet krila i prodorni krici u visokim krošnjama i neprestano zamorno bubnjanje po ušima; čovjek ne može u miru ni oka sklopiti, ne samo zbog njihova neprestanog mrmora, već i zbog nekog vlastitog unutarnjeg straha od divljine koja ga okružuje.

Već sam jednom bio u amazonskoj prašumi i dobro znam što znači putovati kroz nju: opasnosti vrebaju sa svih strana. Krvožedne pume drijemaju u hladovini visokih trava. Proždrljivi mravi - žuti, crni i crveni - gmižu uokolo i spremno čekaju plijen; žrtvu će dokrajčiti jednako brzo kao i nezasitne piranje. Zmije, škorpioni i druge noćne životinje nemarno plaze po gustišima i trnjacima, pripravni da istresu otrov i na najmanji znak opasnosti. Golovrati lešinari u krugovima nadlijeću prašumska prostranstva, neumorno tragajući na čistinama za smrdljivim ostacima crkotina. Aligatori dašću iz tamnih dubina močvare, a živi pijesak podmuklo grgoće, strpljivo čekajući nečiji pogrešan korak.

Put nas vodi lijevom obalom Rio Negra, na jednu veliku šumsku krčevinu, opustošenu još jednim od milijun požara i udaljenu osamdesetak kilometara od Manausa. Tu je predviđeno prvo konačište na gotovo 2000 kilometara dugom putu do Georgetowna. Nekim momcima već na samom početku putovanja ne manjka smisla za humor. Govore: ‘Kako je nekad Leptiru bilo teško pobjeći iz zloglasne kaznionice u francuskoj Gvajani, tako će nama biti teško stići u britansku Gvajanu!’ U suštini, i ne govore na pamet. Ovo doista nije turističko putovanje kakvo nam nude izletničke agencije, već napor do napora, muka do muke, izazov na izazov, jeza do jeze!                               

Prošla je još jedna noć, s vlagom gustom kao sirup, u kojoj su se izmjenjivali mir i prevrtanje u provizornoj postelji. Prespavali smo na rubu prašume, gdje je tko stigao - netko u šatoru, netko u ‘landroveru’, netko u mreži, a netko bogami u jednoj daščari nagnutog krova oko koje su lunjali čopori poludivljih pasa i mačaka. U blizini je neko seoce, Salinas, mislim da se tako zove; to je zapravo skup od dvadesetak drvenih baraka, oko kojih vjetar raznosi sasušeno granje i miris ustajale vode. Drvenjare imaju lijepo izrezbarena vrata i prozore. Nekoliko ih je čak obojeno u bijelo, a imaju i tamne kockaste uzorke po stupovima na trijemu, što potpuno odudara od zelenila koje nas okružuje i na koje smo se već polako privikli.

‘Umivanje je u najdostupnijoj lokvi, a hrana najbliži plod. Higijena je ovdje, iako to možda za neke zvuči čudno, mnogo važnija od hrane - posebno je važno imati čiste ruke’

Sve me podsjeća na već viđeno, prilikom prvog boravka u Amazoni: na klimavim trjemovima, u dubokim sjenama, besposleni ljudi drijemaju u mrežama, promatrajući došljake u terenskim vozilima, dok žega i nebesko ugljevlje nemilice žari. Mreže im se razlikuju od naših: dublje su i šire, a nemaju ni tanki mrežasti omotač koji spavače štiti od navale dosadnih kukaca. Doista, kako u takvim prilikama - kad komarci napadaju u rojevima - ljudi uopće mogu sklopiti oči, a kamo li zaspati. Neke barake su prekrivene trskom i palminim lišćem i oko njih raste prilično bujan korov i trava. Odmah uz dvorišta, kojih ponegdje gotovo i nema, uzdižu se izbijeljene i osušene utvare - krošnje nekad živog drveća, ponekad savijenog u čudne oblike. Cijeli prizor čini se pomalo nestvarnim.

A kao vrhunac svega - kiša! Opet nije zakazala! Ima svoje vrijeme i svoju količinu: spušta se redovito - jednom ujutro i jednom poslijepodne. Ponekad je popraćena potmulom grmljavinom i bljeskovima munja. Sklanjamo se pod guste krošnje, ali nam ništa ne pomaže: u trenu smo promočeni do kože. Voda koja se snagom slapa izlila s neba vrlo brzo je  raskvasila prašumsko tlo, stvarajući bare i mutne potoke. Ali, kako brzo dođe, tako brzo i prođe: već pola sata nakon pljuska ohlađeni zrak se ponovno zagrije, a jaki miris što izbija iz zemlje i mokroga lišća ubrzo se gubi u smradu truleži i vlage. Iznad šume lebde niski oblaci, kao bijeli pramenovi, pritiskujući pluća poput plijesni.

Iza njih stižu komarci, u golemim crnim rojevima, i bjesomučno se ustremljuju na sve što se miče. Od njih malo tko može pobjeći. Oni će nas pratiti cijelim putem, kao najgora noćna mora. S nogu učim i neobičnu priču o komarcima: ima ih više od 3000 vrsta i podvrsta. Najveće su krvopije, iako ima i onih koji uopće ne sišu krv. Grizu samo ženke, a neke - poput anafolesa - prokleto opasno. One prenose malariju. A mi smo upravo sada u njezinu carstvu. I, da: u povijesti svijeta ni jedna druga životinjska vrsta nije ubila toliko ljudi koliko komarci. Svake godine najmanje milijun ljudi umre od malarije, a još dva milijuna oboli od te opake bolesti. Tri hiljade vrsta komaraca - tri hiljade priča!          

Cijelo vrijeme posve smo sami u tom dijelu Amazone. Ili nam se barem tako čini. Ne viđamo ni jedno drugo ljudsko biće, ne uznemiravaju nas ni jedni drugi glasovi osim naših, ne čujemo ništa drugo osim glasanja životinja u gustoj šumi i šumorenja divovskih krošanja i vjetra.

Buđenje u prašumi posebna je priča. Čim počne prigrijavati sunce - a to je odmah nakon što se pomoli iza drveća - više nema sna: sve se budi, čak i mrtvaci, kako se često znamo šaliti. Za većinu nas je neobjašnjivo kako po noći drhturimo u ležaljkama, a po danu samo što nam mozak ne proključa od užarene jare.  Umivanje je u najdostupnijoj lokvi, a hrana najbliži plod. Higijena je ovdje, iako to možda za neke zvuči čudno, mnogo važnija od hrane - posebno je važno imati čiste ruke.

U nedjelju smo prispjeli nedaleko od gradića San Jose do Anaua. Zapravo, mjesto je od nas udaljeno više od stotinu kilometara prema zapadu, na desnoj obali Rio Branca, ali čovjek se osjeća nekako ljepše i mirnije kad mu kažu da je blizu civilizacija. Danima smo se probijali kroz močvarna područja istočno od Tabatinge i već smo gotovo počeli buncati o suhom putu i odmoru na tvrdoj zemlji.

Naš nas vodič zabavlja pričama o tradiciji i vjerovanjima. Mene je posebno dojmila priča o - duhovima. Vjeruje se da jedan takav - a zovu ga bakkoo - živi u bananama i mlijeku. Taj duh, kažu, ispunjava mnoge želje, a zaštitnik je ljudi niskih rastom. Zato ga i zovu bakkoo, jer to na jednom od ovdašnjih indijanskih narječja znači - ‘mali brat’ ili ‘mali čovjek’. Churail  je pak duh mrtve žene koja je umrla pri porodu, daidai je šumski duh i zaštitnik tragača za zlatom i dijamantima, a Makonaima je vrhunsko božanstvo mnogih indijanskih plemena koja žive u ovom dijelu svijeta. Tu su zatim masacourman - riječni duh, pa jumbie, kanaima, moongazer i mnogi drugi.

Od svih duhova daidai je ovdje, čini se, ipak najpopularniji, jer se stavlja u zaštitu ljudi koji tragaju za dijamantima. A od toga posla živi dobar dio stanovnika ovog dijela svijeta. Legenda ili ne, ali kažu da su se neki od njih silno obogatili. Ništa i ničemu ne vjerujem dok sam sve to ne doživim. A možda se čak i pridružim nekim ‘dijamanterosima’ i zaradim nešto novca za novo putovanje u ovaj dio svijeta. Naravno, ako prije toga razorni požari sasvim ne opustoše ovo jedno od posljednjih zemaljskih pustolovnih utočišta.

1/3