>

novosti logo

Kultura Kultura

Od berlinske buke do Jabuke

U središtu interesa njemačkih ‘genijalnih diletanata’ bilo je shvaćanje panka kao neistražene platforme. Utjecali su i na našu glazbenu scenu: u zagrebačkoj Jabuci organizirane su slušaonice, dok su Ljubljanu u to vrijeme zvali ‘malim Berlinom’

Sve se na svijetu može muzealizirati – rekao je svojedobno talijanski teoretičar Giorgio Agamben. I doista, posljednje vijesti koje stižu s tog vrlo dinamičnog područja govore nam da su na red za kanoniziranje došli i njemački pankeri. Putujuća izložba pod nazivom ‘Geniale Dilletanten’ i podnaslovom ‘Supkultura u Njemačkoj 1980-ih’, u organizaciji Goethe Instituta, već se dvije godine seli iz jednog evropskog i svjetskog grada u drugi, od muzeja do galerije, da bi ovih dana na dva tjedna zastala i u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo, gdje je bila otvorena do 18. veljače.

Izložba se, ukratko, odnosi na period njemačkog panka i popratnih kulturnih djelatnosti između 1978. i 1984. godine, s Berlinom kao centrom tih zbivanja. Na njoj je pomnije prikazan razvoj sedam bendova za koje je autorica izložbe, kustosica Mathilde Weh, smatrala da su reprezentativni za to razdoblje, a to su Einstürzende Neubauten, Deutsch Amerikanische Freundschaft (D.A.F.), Der Plan, Die Tödliche Doris, Freiwillige Selbstkontrolle (F.S.K.), Palais Schaumburg i Ornament und Verbrechen.

Posjetioci domaćeg kluba Jabuka iz sredine osamdesetih sjećaju se slušaonica posvećenih njemačkom industrialu i dizeldorfskom duu D.A.F., podsjeća nas na to vrijeme muzički kritičar Dubravko Jagatić. Od ostalih bendova u nas su, dakako, najpoznatiji Einstürzende Neubauten, u prijevodu Urušavajuće novogradnje, čiji je vokal Blixa Bargeld kasnije bio povremeno angažiran u grupi The Bad Seeds Nicka Cavea.

Što se poetike spomenutih grupa tiče, riječ je o fuziji elektronike i panka, a u slučaju Einstürzende Neubauten i industriala. Ovi potonji prema vlastitom su se priznanju u jednom trenutku okrenuli svirkama na nekonvencionalnim instrumentima, kao što su bačve, metalne cijevi, a koristili su i pile, između ostalog zato što su ostali bez para, što će reći da je do određene mjere materijalna situacija bila ta koja im je odredila poetiku. Jochen Arbeit, jedan od članova grupe, izjavio je da u ono vrijeme pare nisu bile toliko važne kao danas. ‘Danas kad je sve komercijalizirano, to je teško za shvatiti. Onda baš nitko nije mislio da se od ovoga što radimo dade nešto zaraditi. Sve, baš sve smo sami izmislili’, kaže Arbeit.

I doista, epoha panka, ne samo u Njemačkoj, upravo je bila poznata po svom DIY (do it yourself) etosu. Svi na toj sceni bili su ‘sami svoji majstori’: izdavali su fanzine, organizirali koncerte, producirali pjesme, sami štampali letke i postere, sami crtali, slikali, snimali filmove i izmislili modu, i tako nedvosmisleno potvrdili jedan stari diktum Josepha Beuysa da je ‘svaki čovjek umjetnik’. A koncentracija kreativnosti u Zapadnom Berlinu bila je omogućena i jednom administrativnom odlukom koja je bila na snazi sve do njemačkog ujedinjenja: naime berlinski mladići, kao i oni iz drugih dijelova Njemačke koji bi se preselili u Zapadni Berlin, nisu bili obavezni služiti vojni rok.

Što se politike tiče, od nasljeđa ‘68., kulture love & peace ili nove ljevice, njih same puno su više zanimali radikalna estetska negacija, shvaćanje panka kao neistražene platforme i protivljenje svakom društvenom ukusu. Recimo, Moritz Reichelt iz Der Plana njihovu stvar ‘Ulrike’ (riječ je o fragmentima govora Ulrike Meinhof, članice revolucionarne grupe RAF, umetnutima u pjesmu) uopće ne smatra političkom koliko avangardnom pjesmom. ‘Mi smo nadrealisti i u toj pjesmi manipuliramo podsvjesnim’, pojasnit će u jednom intervjuu.

U tom smislu, svi su oni legitimni nastavljači povijesne dade i neoavangardnog fluxusa. Diedrich Diederichsen, njemački kritičar i autor predgovora za originalni katalog ove izložbe, upravo u novovalnim grupama kao što je Die Tödliche Doris vidi jasne nastavljače umjetničkog pokreta iz šezdesetih: ‘Oni, kao prva generacija diletanata, predstavljaju ujedno i drugu generaciju fluxusa.’

Međutim, njemačka je kritika izložbu ipak dočekala s nekim pitanjima. Recimo, berlinski TAZ produžuje historijsku perspektivu koju Diederichsen ograničava na šezdesete godine prošlog stoljeća kad djeluje fluxus i pita se bi li uopće bilo moguće zamisliti diletante, ‘tu degeneriranu umjetnost drugog reda’ (jasna poveznica na prvu izložbu tzv. degenerirane umjetnosti /Entartete Kunst/ u nacističkoj Njemačkoj 1937. u Münchenu), bez pozivanja ne samo na historijsku avangardu, nego i na politički njemački realitet 20. stoljeća koji obuhvaća naci-razdoblje, Adenauera, 1968. i RAF. Isti se kritičar pita i gdje su žene u svemu tome, pa zaključuje da muzički biznis, čak i kad je spontan i neobavezan, nije ženski. Iako su organizatori spominjanjem ženskog benda iz istog razdoblja i istog ili sličnog glazbenog izričaja, a to je grupa Malaria!, lako mogli riješiti problem ‘ženske kvote’.

Njemački ‘radikalni amateri’ utjecali su i na domaću glazbenu scenu: Ljubljanu su tih godina zvali ‘malim Berlinom’ jer je impakt njemačkih neoavangardista tamo bio najveći.

- Neubauteni su utjecali na Laibach, a potom i na O! Kult, a D.A.F. na Borghesiju, ali i sve druge koji su se u to vrijeme zarazili tom dark-elektronikom - podsjeća Jagatić.

Inače, da rebelističkim umjetničkim praksama nije mjesto u krutim institucijama poput muzeja demantirano je odavno i to više puta. Naime, sami članovi ove neformalne umjetničke grupacije vrlo brzo dobivaju i prihvaćaju pozive da sudjeluju na kazelskoj Dokumenti, najprije Einstürzende Neubauten, a onda i Die Tödliche Doris. U kontekstu sveopćeg dokumentiranja kulturne prošlosti valja spomenuti i akciju u Sloveniji otprije nekoliko godina, kad su tamošnji kulturni radnici odlučili muzejski fiksirati svoj pank-pokret od 1977. do 1987. godine.

Danas, s višedesetljetnom distancom, može se činiti da je možda bilo i krivih prepoznavanja. Naime, artistični i zaigrani – ‘Danas disko, sutra revolucija, preksutra izlet’ bio je primjerice slogan benda F.S.K. – Geniale Dilletanten imali su, prema riječima kritičara ‘Musik Expressa’ iz tih godina, ‘duhovite, ponekad i sarkastične stihove pisane s puno analitičke inteligencije. Pjesme su im bile pobunjeničke, i nemelodiozne i melodične, ali svako nisu bile jedno – nisu bile teutonske’. Ako je tome tako, onda Laibach nisu bili pravi nastavljači neteutonskih kreativaca iz Njemačke, prije će biti da su to Borghesia ili O! Kult.

1/1