>

novosti logo

Kronika Kronika

Od Like, preko Libije do Tanzanije

Loša ekonomska situaciju u Lici, nagnala je Boru Lončara da sreću potraži na poslovima u dalekim zemljama

Životna priča mladog vijećnika srpske nacionalne manjine Bore Lončara iz Brinja je drugačija od većine njegovih vršnjaka.

- Sve je počelo oglasom u jednim dnevnim novinama gdje sam vidio da jedna zagrebačka firma traži radnike za Libiju. Prijavio sam se na oglas i nakon 15 dana su nas pozvali na razgovor te sam obaviješten da sam dobio posao. Malo znatiželje, avanturističkog duha, ali i to što u zavičaju nisam mogao dobiti bilo kakav bolje plaćen posao, presudili su da krenem na drugi kraj svijeta trbuhom za kruhom, prepričava Boro svoje početke rada na mnogim kontinentima. Tada, 2007. godine, odlazi na povremeni posao u Libiju gdje je radio po dva mjeseca, nakon čega bi sljedeća dva mjeseca provodio u rodnim Lučanima kod Brinja. Sve do 2011. godine, odlazio je i na povremene poslove u Siriju i u Maroko.

Nakon početka rata u Libiji, tvrtka je propala, svi radnici poslani kući bez neisplaćenih nekoliko plaća, te bilo kakve otpremnine, a Lončar je bio među posljednjim radnicima koji su izvukli živu glavu iz ratom zahvaćene Libije.

Sirija se izdvajala kao liberalna zemlja, ljudi su druželjubivi, vrijedni i tolerantni. Kršćani, židovi i muslimani su živjeli skladno i lijepo. Na žalost rat je učinio svoje

- Posao koji sam tamo radio je seizmika, odnosno istraživanje podzemnih aktivnosti, koje se provode radi mogućih nalazišta nafte ili plina, a naš zadatak je bio da vodimo grupe domaćih radnika iz Libije, te iz Sirije i Kenije, da ih podučimo poslu te nadziremo njihov rad. Sam posao se sastojao od postavljanja seizmičkih kablova, geofona i vibratora, a stalno sam imao oko 15 radnika koje sam morao kontrolirati i nadzirati. U danu smo znali postaviti i do 10 kilometara opreme, a sa tim kablovima smo morali prelaziti preko različitih prirodnih prepreka poput brda, rijeka, litica, priča Lončar i sjeća se problema koje su imali u Maroku.

- U Maroku smo radili na području koje je bilo minirano, pa smo se morali kretati strogo označenim koridorima, koji su navodno bili razminirani, mada smo i unutar tih koridora nailazili na minsko-eksplozivne naprave, koje su ostale uslijed građanskog rata koji se vodio u Maroku prije 14 godina.

Nakon Libije, Lončar ponovo odlazi na zavod za zapošljavanje u potragu za novim poslom kojeg u Lici kronično nedostaje. U međuvremenu živi sa roditeljima i pomaže im u svakodnevnim poljoprivrednim poslovima.

- Roditelji su mi već u godinama i narušenog zdravlja, a udaljeni su 4 kilometra od centra Brinja, odnosno od bolnice, doktora, trgovine…Prije svakog polaska na put imam neki grč u stomaku što ih ostavljam same. To mi je i pored posla još jedno veliko opterećenje dok se nalazim hiljadama kilometara daleko i na drugom kraju svijeta. Jednostavno nemam drugog izbora, ističe ovaj mladi čovjek

Nekoliko mjeseci nakon povratka iz Libije Boro Lončar pronalazi posao u Vrhovinama gdje u sklopu drvne industrije počinje raditi kao zaštitar. Iako je bio udaljen svega 50 kilometara od kuće, u Vrhovinama je morao pronaći stan i opet se odvojiti od roditelja da mu plaća ne bi odlazila na putne troškove. Kako to obično i biva, takvo stanje nije potrajalo dugo. Već nakon godinu dana postalo je nemoguće raditi na poslovima čuvara i zaštitara bez položenog ispita i zaštitarske licence. Početkom 2014. godine, preko jedne kanadske firme ponovo odlazi na privremeni rad na drugi kraj svijeta, a ovaj put destinacija je Kenija, gdje je također postavljao kablove.

- Živopisan okoliš je bio težak za prelazak, praktički se može reći da smo planinarili u nekim situacijama. U jednom slučaju je litica bila visoka 120 metara, pa smo morali okružiti s druge strane, doći na vrh litice, svezati jedan kraj kabla za kamen i baciti ga dolje da bi se linija mogla spojiti, a velike probleme su nam pravili i majmuni koji su nam stalno grizli kablove. Međutim najveću opasnost u Keniji su nam predstavljali insekti i škorpioni, kaže Lončar.

Na naše inzistiranje prepričava nam još doživljaja i utisaka iz svih ovih udaljenih država u kojima je proveo najljepše godine dio života i mladosti. Iako je tek u tridesetim godinama, ovaj čovjek je pun iskustava sa kojim se ne može pohvaliti baš puno ljudi.

- Sirija se izdvojila kao jedna liberalna zemlja, ljudi su druželjubivi i veseli, vrijedni i tolerantni. Kršćani, židovi i muslimani su živjeli skladno i lijepo. Na žalost rat je i tamo došao i učinio svoje. Rad u Libiji su obilježili divlji vozači, koji nemaju položen vozački ispit, već je dovoljno da odu u policijsku postaju, kažu da znaju voziti i odmah dobivaju vozačku dozvolu, a u Libiji stranci ne smiju voziti tako da su nas vozili naši domaćini koji vole voziti brzo i neoprezno…

Zanimalo nas je i koliko je plaćen za takav jedan posao gdje mora otići na drugi kraj svijeta, mjesecima živjeti po kampovima, i iznenadili smo se da je u pitanju samo malo bolja plaća koju pojedinci zarađuju i u Hrvatskoj, ali za puno manje posla i puno manje rizika. Sa tom plaćom ovaj mladi čovjek mora živjeti i onaj period kad je kući i kad ne radi.

Prilikom zadnjeg povratka, na letu iz Nairobija za Istambul, Lončarev avion je tek iz petog pokušaja uspio sletjeti zbog magle. Iako je na svim tim proputovanjima proživio mnogo stresa, rizika i često nosio glavu u torbi, Boro već sad nestrpljivo čeka kada će se putem jedne kanadske firme uputiti u Tanzaniju na višemjesečni rad.

I dok se mnogi i ove godine budu pripremali za proslavu Nove godine, Božića i krsnih slava, Boro će dana provoditi radeći u Tanzaniji na vrućinama. I ovaj put nestrpljivo očekujemo njegov povratak i najnovija iskustva, uz želju da se do tada stvore uvjeti i za posao u Lici gdje bi mogao početi živjeti malo normalniji i sporiji život, zasnovati obitelj, te biti na pomoći roditeljima prilikom odlaska liječniku i u svakodnevnim poslovima.

1/1