Koncem 2008., u jeku američke financijske krize, 82-godišnji Alan Greenspan priznao je da je krivo razumio kako svijet funkcionira. Kada mu je na Capitol Hillu postavljeno pitanje znači li to kako je spoznao da njegov pogled na svijet, njegova ideologija, nije u pravu – da ne funkcionira – glavni svjetski bankar je odgovorio: ‘Upravo tako.’
Četrdeset godina Greenspan je bio uvjeren da sustav funkcionira ‘izuzetno dobro’. Kao predsjednik američkih federalnih rezervi gotovo dvadeset godina je slavio financijalizaciju globalne ekonomije. Ponekad bi ga nešto zabrinulo, ali ubrzo bi se utješio time da tržište zna više od njega. Financijska tržišta sve znaju najbolje. Ona pomiču kapital od onih koji ga imaju prema onima koji ga trebaju. Ona reguliraju globalnu ekonomiju lakoćom i odlučnošću kojima vlade ne mogu parirati… A onda je cijeli taj svijet nestao. Na saslušanju u Kongresu Greenspan je priznao kako se ‘u ljeto prošle godine čitava ta intelektualna građevina urušila’. Teorija racionalnog tržišta nije mogla objasniti kolaps koji se dogodio. Vrhovni svećenik financijalizacije bio je šokiran. Teorija je govorila da što se više plasira i trži dionica, obveznica i drugih financijskih instrumenata, to je ekonomska aktivnost racionalnija. Financijska tržišta trebala su posjedovati mudrost koju pojedinci, kompanije i vlade ne posjeduju. No na kraju je tronuti starac mogao samo skrušeno priznati da je njegov svijet prestao postojati.
Ovom osobnom dramom iz samog vrha financijalizacijske hijerarhije novinar ‘Timea’ Justin Fox započinje svoju knjigu ‘Mit o racionalnom tržištu’. O krizi neoliberalnog kapitalizma posljednjih se godina puno pisalo, prvenstveno s pozicija ljevice. No stekao se dojam da se većina kritike ljevice iscrpljuje u emotivnom reagiranju na krizu. Kritike tzv. popravljača sustava, poput Krugmana ili Pikettyja, doimale su se konstruktivnijima i zanimljivijima. I Foxa možemo svrstati među ‘popravljače’ sustava.
U svojoj knjizi on opisuje stogodišnje napore ekonomista, matematičara, statističara, biheviorista i fizičara da kaos financijskih tržišta predstave kroz matematičke modele i u konačnici uspostave ideju racionalnog tržišta. Ta ideja sveznajućeg, nepogrešivog tržišta možda se nalazi u istoj sferi kao i alkemija i putovanje kroz vrijeme. Ali vrlo brzo je zamisao matematički predvidivog tržišta prešla put od intelektualne znatiželje do središnjeg akademskog učenja. Momci s čikaškog sveučilišta, na čelu s Miltonom Friedmanom i Georgeom Stiglerom, taj su koncept protumačili na specifičan način. Dok je većina ekonomske zajednice gledala na vladu kao na rješenje za ekonomske probleme, oni su bili uvjereni da sama vlada predstavlja problem. Ideja ‘male vlade’ i deregulacije tržišta širom je otvorila vrata ideologiji neoliberalizma.
Kritika neoliberalizma s pozicije ljevice upozorava na socijalne i političke implikacije dereguliranog tržišta. U načelu, na neoliberalizam se gleda kao na zavjeru bogatih. Ali pritom se zaboravlja, ili prešućuje, da u osnovi neoliberalizma i mita o racionalnom tržištu leži ozbiljan i nezanemariv korpus znanstvene misli, o čemu svjedoči i blještav trag Nobelovih nagrada (Milton Friedman, Paul Samuelson, Harry Markowitz…). Foxova knjiga ‘Mit o racionalnom tržištu’ daje pregled tog znanstvenog razvitka i njegovih samoobmana.
Za Foxa je ključno pitanje koju ulogu financijska tržišta moraju imati u društvu. Od kraja 1970-ih pa do sloma 2008. odgovor je bio da tržištima treba dati što veću ulogu. Danas su se te teorije racionalnog tržišta raspale. Nakon ‘malih vlada’ stiglo je vrijeme ‘malih burzi’. To koliko financijsko tržište može biti ‘malo’ temeljit će se, između ostalog, i na korpusu znanja o racionalnom tržištu.
