>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Dunja Larise

Od zombi ekonomije do zombi apokalipse

Neoliberalna ekonomija uspjela je diktatom privatizacije uništiti gotovo sve javne službe, pa tako i zdravstvo. No postsocijalističke zemlje Evrope, uključujući i Hrvatsku, još uvijek spadaju u najodanije sljedbenike te ideologije koja je po drugi puta u 70 godina tako spektakularno zakazala

Još davne 1989. Francis Fukuyama i Daniel Bell ustvrdili su kraj povijesti i obznanili liberalnu demokraciju još ‘jedinom preostalom igrom u gradu’. Prevedeno na jezik socijalnih znanosti, obznanili su hegemoniju jednog političko-ekonomsko-ideološkog sustava koji se kao takav, uz uspone, padove i promjene gradio zadnja tri stoljeća. Liberalizam je skup političkih ideologija modernog i postmodernog doba koji se kao i sve političke ideologije fundira u vjeri: u aksiomatičnim postulatima koji se ne preispituju, već se moraju prihvatiti kao ahistorijske istine da bi socijalni konstrukti građeni na njima mogli izgledati kao ‘zakoni prirode’.

Dva osnovna stuba tog konstrukta, koji danas dominira ne samo globalnom političkom ekonomijom, već prije svega načinom na koji ljudi percipiraju ‘društvenu normalnost’ su politički liberalizam i njegov brat blizanac – ekonomski liberalizam. Prvi počiva na ideji vladavine prava te sukladno tome i postulatu da su građanska prava i slobode neotuđive, a drugi na ideji da je ‘slobodno tržište’ ‘nevidljiva ruka’ koja na najbolji i najpravedniji način uređuje socijalnu ekonomiju svakog društva. Oba propagiraju minimalnu državu i minimalni državni aparat koji vide samo kao nužno zlo reducirano na, kad već mora postojati, policijsku i fiskalnu funkciju. Taj aspekt je ključan. Ako bi liberalizam trebalo svesti na samo jedan osnovni fundament vlastite doktrine, onda je to taj da država ne smije upravljati ekonomijom.

‘Ideje ekonomista i političkih filozofa, i kad su u pravu kao i kad su u krivu, daleko su moćnije nego što je to ljudima jasno. Praktični ljudi, koji sebe smatraju imunima na bilo kakve intelektualne utjecaje, uglavnom su robovi nekog disfunkcionalnog ekonomiste. Luđaci na pozicijama moći koji čuju glasove iz zraka destilirajući svoje ludilo iz nečijih akademskih piskaranja od prije par godina.’1 Ovo su riječi Johna Maynarda Keynesa, jednog od najutjecajnijih ekonomista u povijesti. Danas gotovo svaki prosječni hrvatski građanin i političar slijepo vjeruje u to da je ‘slobodno tržište’ ono što na najbolji i najpravedniji način uređuje socijalnu ekonomiju svakog društva te da je državna kontrola nad ekonomijom jednaka totalitarizmu, a da nikada nije čuo niti za Keynesa niti za neoklasičnu liberalnu ekonomiju.

Učinkovitost javnog zdravstva u vrijeme pandemije ogledalo je njegovog neoliberalnog restrukturiranja koje je Njemačka, za razliku od Hrvatske i Italije, uglavnom izbjegla

Neoliberalna ekonomija današnjice uskrsnula je inačica povijesne neoklasične ekonomije. Neoklasična ekonomija ili verzija jedan neoliberalne ekonomije bila je neprikosnovena ekonomska dogma svijeta od vremena koje su historičari prozvali La Belle Epoque pa sve do dana kad je, činilo se zauvijek, otišla u ropotarnicu povijesti. Taj dan bio je ‘crni utorak’ 29. rujna 1929. kad je kolabirala njujorška burza, a s njom i globalni financijski i ekonomski sistem. Posljedice pogrešnih ekonomskih vjerovanja neoklasične ekonomije sunovratile su Evropu i Ameriku u veliku recesiju 1930-ih iz kojih su kao reakcija nastali (po Keynesovom modelu) i Rooseveltov New Deal u Americi i fašizam i nacional-socijalizam u Evropi te posljedično i Drugi svjetski rat.

Slijedećih 50 godina niti jedan ekonom pri zdravoj pameti nije više niti pomišljao ozbiljno izreći sulude ideje kao što su one da financijska tržišta predstavljaju najbolju ocjenu vrijednosti bilo koje investicije, da se ekonomske politike koje pogoduju investitorima nužno pozitivno odražavaju na sve članove društva ili da bi sve funkcije koje obavlja država bile puno bolje i efektivnije odrađene da to čine privatne firme. Ideja da se država treba potpuno povući iz bilo kakve političke regulacije nad ekonomijom postala je odlučno odbačena već s Rooseveltovim New Dealom.

Te iste ideje, koje većini nas danas zvuče kao bogom dane istine, već su jednom u 20. stoljeću dovele svijet na rub kolapsa. Iz mrtvih su ih podigli Ronald Reagan i Margaret Thatcher i njihove administracije početkom 1980-ih. Neoklasična ekonomija zasluženo mrtva i pokopana čudotvorno je uskrsnula. Njenu novu reinkarnaciju – neoliberalnu ekonomiju krstio je Paul Krugman, laureat Nobelove nagrade za ekonomiju 2008, kao ‘zombi ekonomiju’.

Kao i njen prvi avatar s početka 20. stoljeća, ova ‘nemrtva’ ekonomija postala je ponovno dominantnom globalnom ekonomskom doktrinom. Kao i neoklasična ekonomija, ona pogoduje redistribuciji kapitala od dna prema vrhu piramide. Iz nje se djelomično izuzela Kina, koja je odbila prihvatiti ključnu dogmu neoliberalne ekonomije po kojoj država ne smije upravljati ekonomijom, već ista mora biti prepuštena isključivo unutarnjim dinamikama ‘slobodnog tržišta’.

Početkom 1980-ih neoliberalna ekonomska doktrina u potpunosti se fuzionira s političkom doktrinom liberalne demokracije te takozvana demokratizacija ili tranzicija prema demokraciji postaje označiteljem jednoga za drugo. ‘U tom smislu može se razumjeti direktnu ekonomsku presiju, ako ne i ucjenu, koju od početka 1980-ih provode Bretton Woods institucije, MMF i Svjetska banka te Evropska centralna banka, čiji su krediti kao i modaliteti otplate i kamatna stopa, direktno vezani za ekonomske reforme u smislu neoliberlanog projekta i političke reforme u smislu demokratizacije.’2

Kao što je i njena prva inačica dovela do kolapsa svjetskog financijskog i ekonomskog sustava 1929. godine, tako je i neoliberalna ekonomija dovela do isto takvog kolapsa 2008. Jedina razlika između 1929. i 2008. bila je u političkoj reakciji nacionalnih država na te kolapse. Poučene iskustvom globalne recesije i njenih političkih posljedica 30-ih godina 20. stoljeća, nacionalne države su ovaj put odlučile ne pustiti banke da bankrotiraju, već su dugove banaka prebacile na leđa poreznih obveznika kolosalnim državnim zaduženjima.

Prije, a i poslije kolapsa 2008. neoliberalna ekonomija uspjela je u skoro svim evropskim zemljama diktatom privatizacije uništiti gotovo sve javne službe, uključujući tu i javno zdravstvo. Usprkos svemu tome, a zbog prisutnosti iznimno jakih financijskih lobija, Evropska unija i dalje svoje ekonomske politike čvrsto veže za postulate neoliberalne ekonomije. Postsocijalističke zemlje Evrope, uključujući tu i Hrvatsku, još uvijek spadaju u najodanije sljedbenike te ekonomske ideologije koja je po drugi puta u sedamdeset godina tako spektakularno zakazala.

U taj i takav okvir došla je u veljači 2020. jedna globalna pandemija, koja je u odnosu na pandemije 20. stoljeća, kao one velikih boginja ili španjolske gripe, relativno niskog mortaliteta, ali čija je letalnost upravo direktno proporcionalna starosnoj piramidi s jedne strane i infrastrukturi javnog zdravstva s druge.

Učinkovitost javnog zdravstva kao i efektivnost njegovih ustanova u borbi protiv pandemije Covida-19 ogledalo je opsega u kojemu je neoliberalizam u pojedinim zemljama članicama restrukturirao javno zdravstvo. Njemačka, zemlja u kojoj je smrtnost od Covida-19 izrazito najmanja, također je i zemlja koja je u najmanjoj mjeri implementirala neoliberalni diktat restrukturiranja javnog zdravstva. Kao bastion takozvanog ordo-liberalizma, u kojem država u većoj mjeri zadržava kontrolu nad javnim sektorom, Njemačka je uspjela najvećim dijelom sačuvati svoje javno zdravstvo od posljedica neoliberalne devastacije. To nije slučaj niti s Hrvatskom, niti s Italijom.

U tom svjetlu dolazimo do dva ključna momenta koji postaju jasni iz konteksta trenutne krize. Prvi je da se politička elita skoro svih liberalnih demokracija u Evropi, prinuđena reagirati na krizu, odlučuje na korak koji je u dijametralnoj suprotnosti s deklariranim fundamentom političkog liberalizma, odnosno s vladavinom prava i nedodirljivošću građanskih sloboda.

(Privremeno) uvođenje izvanrednog stanja, odnosno suspenzija postojećih zakona i drastično ograničavanje građanskih sloboda po osnovi dekreta u direktnoj su koliziji s temeljnim postulatima na kojima liberalna demokracija legitimira svoj autoritet. Izvanredno stanje polje je moći koje stoji između političkog i pravnog sustava ne pripadajući u potpunosti ni jednom. Upravo taj moment kad vladavina prava ukida vladavinu prava za austrijskog teoretičara prava iz 1930-ih Carla Schmitta crna je rupa liberalizma u kojoj je na apsurdan način upravo nevidljivo ustoličen istinski politički suverenitet moderne liberalne države.

Suspenzija postojećih zakona i drastično ograničavanje građanskih sloboda su po osnovi dekreta u direktnoj koliziji s temeljnim postulatima na kojima liberalna demokracija legitimira svoj autoritet

Neosporna je činjenica da će izvanredno stanje i odluka o potpunoj karanteni i popratni potpuni lock-down ekonomskih aktivnosti imati katastrofalne posljedice na ogromnu većinu stanovništva koja živi od mjesečnog dohotka radom. Magnituda te ekonomske ruine ovisit će od trajanja lock-downa i od mogućnosti različitih socijalnih slojeva stanovništva da ne primaju minimalne ili nikakve prihode mjesecima. Politička odluka o karanteni, koja – da podsjetim – nije virološka (struka daje mišljenja koja su često disonantna, a zakonodavac odlučuje), već uvijek politička, na drastičan način različito pogađa različite socijalne klase: one koje žive od dohotka individualnim radom od onih kojima su prihodi zagarantirani ili kroz kapitalnu rentu ili kroz državnu službu za vrijeme lock-downa.

Povijest 20. stoljeća zorno nam pokazuje da je liberalizam gotovo uvijek bio spreman žrtvovati svoj ključni politički fundament (vladavinu prava i građanske slobode) u momentima krize. To se je moglo vidjeti kako kroz samouništenje Weimarske Republike 1933., tako i kroz podršku liberalnih demokracija zapada diktatorskim režimima Latinske Amerike.

Krize 20. stoljeća, kao i ova danas, pokazuju nam još jednu, mnogo bitniju činjenicu. Liberalizam niti pod kojim okolnostima nije spreman žrtvovati osnovno načelo liberalne ekonomije, po kojem se liberalna država zapravo istinski definira u puno većoj mjeri nego kroz vladavinu prava i građanskih sloboda: a to je po svaku cijenu spriječiti državni diktat nad ekonomijom. U tom smislu ni liberalne demokracije Zapada nisu podržavale sve diktatorske režime Latinske Amerike, a protiv nekih su se čak i aktivno borile. Podržavale su samo one diktatorske režime koji su bili vjerni prvom načelu liberalne ekonomije – onom da država ne smije upravljati ekonomijom.

Trenutni politički odgovor većine liberalnih demokracija na pandemiju Covida-19 strategija je duboko upisana u tu ideološku matricu. Moguća alternativa totalnom lock-downu, a koja u vrijeme liberalne hegemonije zvuči kao daleko veća hereza od ukidanja građanskih sloboda dekretom je privremeni prijelaz na izvanredno stanje u ekonomiji, poznatije pod nazivom ratna ekonomija. Mada je u 20. stoljeću često bila ekonomskom pratiteljicom političkog izvanrednog stanja, i sama pomisao na to da bi umjesto građanskih sloboda možda učinkovitije bilo privremeno žrtvovati tržišnu ekonomiju te prebaciti proizvodnju na modus izvanrednog stanja, po dekretu mobilizirati sve društvene i proizvodne snage u danonoćnu proizvodnju medicinskog materijala i respiratora, podići mobilne bolnice i mobilizirati svo raspoloživo ljudstvo za borbu s akutnom stanjem bolesti te na taj način pokušati sačuvati sve vulnerabilne grupe, kako one u zdravstvenom smislu, tako i one ekonomske zvuči prosječnom građaninu, socijaliziranom u neoliberalizmu zadnja tri desetljeća, kao prizivanje demona iz pakla. Čak i zombi apokalipsa čini se prihvatljivijom od takvog scenarija.

Nasuprot tome izvanredno stanje, vladavina dekreta i ukidanje slobode kretanja čini se liberalno osviještenoj javnosti nakon dva tjedna mobilizacije straha savršeno prihvatljivom strategijom. Uspostavljanjem izvanrednog stanja otvara se veoma klizav teren na kojem je moguć Carl Schmittovski scenario izvanrednog stanja kao potvrde i ultima ratio nacionalnog suvereniteta, kao što se upravo događa u Mađarskoj, ali isto tako i dalekosežnih socijalnih revolucija koje bi mogle biti posljedica pauperizacije društva, koje će gotovo sigurno nastupiti kao posljedica lock-downa ukoliko potraje. Povijest političkih previranja 20. stoljeća ne budi preveliki optimizam u tom smislu, ali budućnost je kontingentna i uvijek ovisi i od odluka svakog od nas.

Doktorica filozofije Dunja Larise autorica je više znanstvenih radova o političkoj teoriji, migracijama i tranziciji postsocijalističkih država. Trenutno na bečkom Evropskom sveučilišnom institutu radi na istraživačkom projektu o odnosu demokracije i krize u Evropi

[1] J. M. Keynes, The General Theory of Employment, Interest and Money

[2] Za dublju analizu veze između koncepta liberalne demokracije i neoliberalne ekonomije vidjeti: Dunja Larise, Tranzicija prema kakvoj demokraciji, Politička misao 4, 2011.

1/1