>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Imovinska inkvizicija

Najnoviji ideološki lov na vještice usmjeren je na zagrebačku sirotinju koja bi trebala primiti pomoć za obnovu nakon potresa iako navodno spava na pustim milijunima

Neposredno uoči dugo iščekivane saborske rasprave o Zakonu o obnovi Zagreba i okolice nakon potresa, u javnom prostoru zahuktao se lov na vještice koje prijete da otmu glavne zakonske benefite iz te priče, dakako o trošku poštenih hrvatskih poreznih obveznika. A vještice, kao što je poznato, najbolje se utjelovljuju u liku neugledne babe. I udovice pritom, jer je znano i da takve u pravilu dosta rano isprate muža vragu na istinu. Pa dok neki od vodećih domaćih medija pripremaju infografike u kojima će zloglasnim spodobama docrtati metlu i dlakavu bradavicu navrh nosa, razmotrimo u kakvoj su šteti zatečene ovaj put.

Najčešći moment prijepora u rečenom istjerivanju načistac bio je: tko će točno biti primatelji javnofinancijske pomoći za obnovu? Sudeći po neformalnom, ali odlučnom identificiranju, to su odreda prijetvorne individue koje posjeduju stan u zagrebačkom centru samo zato da bi dočekale neka budžetska sredstva za njegovo renoviranje. Potres im je ustvari dobra izlika, jer su desetljećima sebično izbjegavale ulagati u održavanje svoje basnoslovno vrijedne nekretnine.

Napretek je primjera u kojima ih oprezniji među nama spremno raskrinkavaju. ‘Moraju ljudi naučiti biti odgovorni sami za svoj stan i imovinu’, istaknuo je u jednom intervjuu Dario Zurovec, saborski zastupnik stranke Fokus, gradonačelnik Svete Nedelje. I još: ‘Ako ste socijalni slučaj, a imate neke nekretnine u vlasništvu, tu nešto ne štima.’ Davor Huić, nesuđeni zastupnik koalicije Fokus-Pametno-SSIP, spominje pak pogrešku ispomaganja ‘nekoliko tisuća privilegiranih vlasnika skupih nekretnina u centru Zagreba’. Još precizniji bio je ekonomski komentator Branimir Perković, kazavši da takav jedan sumnjivac, ako ‘i nema nikakvih prihoda, može lako prodati iznimno vrijednu nekretninu (…) te se preseliti u neki stan koji nije u centru grada’ i tako dalje, smjer – periferija.

No pružimo priliku i drugoj školi gledanja na ovo pitanje, onoj koja ne demonizira preostalu sirotinju u donjogradskim blokovima. Onoj koja prezrenim bakicama ne zazidava balkone poput Tomislava Horvatinčića i ne istjeruje ih iz tzv. štakornjaka po uzoru na novinara Željka Žuteliju, koji je to činio još prije desetak godina. I koja zna da uopće ne postoje statistike o imovinskom stanju žitelja centra glavnog grada, e da bi se prozivalo izdvojene kategorije. Ta zašto liberali ne predlože razvrstavanje tog stanovništva po visini imovine, pa da zaista javna pomoć ne ode u ruke onima koji imaju realno mnogo? A to nisu penzioneri kakvi tamo jedva plaćaju i režije.

Zato što bi im tako propala istinska strategija u pozadini brige za javne financije. Sektor nekretnina treba u cijelosti prepustiti tržištu, naročito tamo gdje dežurni mešetari traže bolje izglede, u centrima velikih gradova. To je politički stav raširen u čitavom svijetu, pa se ni jedina nečija nekretnina ne promatra kao dom sa svim što uz to ide, nego kao imovinski zalog u npr. inače sve gore osiguranome mirovinskom dobu života.

Globalno rastuća egzistencijalna nesigurnost, međutim, ima svoje ishodište upravo u ekonomiji koju određuju nekretninski biznis i kreditorski te osiguravateljski dijelovi financijske industrije. Tamo se ponajviše ispružio notorni krupni kapital, urodivši gentrifikacijom gradskih centara. Naše elite pružale su mu ruku kroz napuštanje svih iole upotrebljivijih javnih, a socijalnih stambenih politika. Ipak, čini se da su barem inkvizitori s misijom trgovanja vještičjim egzistencijama ostali u izrazitoj saborskoj manjini, ravnamo li se po startu navedene zakonodavne procedure.

1/1