Neposredno uoči dugo iščekivane saborske rasprave o Zakonu o obnovi Zagreba i okolice nakon potresa, u javnom prostoru zahuktao se lov na vještice koje prijete da otmu glavne zakonske benefite iz te priče, dakako o trošku poštenih hrvatskih poreznih obveznika. A vještice, kao što je poznato, najbolje se utjelovljuju u liku neugledne babe. I udovice pritom, jer je znano i da takve u pravilu dosta rano isprate muža vragu na istinu. Pa dok neki od vodećih domaćih medija pripremaju infografike u kojima će zloglasnim spodobama docrtati metlu i dlakavu bradavicu navrh nosa, razmotrimo u kakvoj su šteti zatečene ovaj put.
Najčešći moment prijepora u rečenom istjerivanju načistac bio je: tko će točno biti primatelji javnofinancijske pomoći za obnovu? Sudeći po neformalnom, ali odlučnom identificiranju, to su odreda prijetvorne individue koje posjeduju stan u zagrebačkom centru samo zato da bi dočekale neka budžetska sredstva za njegovo renoviranje. Potres im je ustvari dobra izlika, jer su desetljećima sebično izbjegavale ulagati u održavanje svoje basnoslovno vrijedne nekretnine.
Napretek je primjera u kojima ih oprezniji među nama spremno raskrinkavaju. ‘Moraju ljudi naučiti biti odgovorni sami za svoj stan i imovinu’, istaknuo je u jednom intervjuu Dario Zurovec, saborski zastupnik stranke Fokus, gradonačelnik Svete Nedelje. I još: ‘Ako ste socijalni slučaj, a imate neke nekretnine u vlasništvu, tu nešto ne štima.’ Davor Huić, nesuđeni zastupnik koalicije Fokus-Pametno-SSIP, spominje pak pogrešku ispomaganja ‘nekoliko tisuća privilegiranih vlasnika skupih nekretnina u centru Zagreba’. Još precizniji bio je ekonomski komentator Branimir Perković, kazavši da takav jedan sumnjivac, ako ‘i nema nikakvih prihoda, može lako prodati iznimno vrijednu nekretninu (…) te se preseliti u neki stan koji nije u centru grada’ i tako dalje, smjer – periferija.
No pružimo priliku i drugoj školi gledanja na ovo pitanje, onoj koja ne demonizira preostalu sirotinju u donjogradskim blokovima. Onoj koja prezrenim bakicama ne zazidava balkone poput Tomislava Horvatinčića i ne istjeruje ih iz tzv. štakornjaka po uzoru na novinara Željka Žuteliju, koji je to činio još prije desetak godina. I koja zna da uopće ne postoje statistike o imovinskom stanju žitelja centra glavnog grada, e da bi se prozivalo izdvojene kategorije. Ta zašto liberali ne predlože razvrstavanje tog stanovništva po visini imovine, pa da zaista javna pomoć ne ode u ruke onima koji imaju realno mnogo? A to nisu penzioneri kakvi tamo jedva plaćaju i režije.
Zato što bi im tako propala istinska strategija u pozadini brige za javne financije. Sektor nekretnina treba u cijelosti prepustiti tržištu, naročito tamo gdje dežurni mešetari traže bolje izglede, u centrima velikih gradova. To je politički stav raširen u čitavom svijetu, pa se ni jedina nečija nekretnina ne promatra kao dom sa svim što uz to ide, nego kao imovinski zalog u npr. inače sve gore osiguranome mirovinskom dobu života.
Globalno rastuća egzistencijalna nesigurnost, međutim, ima svoje ishodište upravo u ekonomiji koju određuju nekretninski biznis i kreditorski te osiguravateljski dijelovi financijske industrije. Tamo se ponajviše ispružio notorni krupni kapital, urodivši gentrifikacijom gradskih centara. Naše elite pružale su mu ruku kroz napuštanje svih iole upotrebljivijih javnih, a socijalnih stambenih politika. Ipak, čini se da su barem inkvizitori s misijom trgovanja vještičjim egzistencijama ostali u izrazitoj saborskoj manjini, ravnamo li se po startu navedene zakonodavne procedure.
