U ponedjeljak, 24. februara godine, u Beogradu je, u 86. godini preminuo novinar i pisac Dževad Sabljaković. Sahranjen je u istom gradu, tri dana poslije. Od svih gradova u kojima je živio, komemoracije Dževadu Sabljakoviću nije bilo samo u Parizu, ili nam barem nije poznato da je održana, pa se može reći da je Dževad nastavio živjeti onako kako je propagirao i govorio: "Dom je, prije svega, u jeziku i duši. Ovdje se dobro osjećam, najviše zbog jezika. U Francuskoj sam se zatekao bez riječi jezika, nisam znao reći ni 'bonjour'".
A to "ovdje", bilo je prvo u Cazinu, gradu čija je bio duša, kao i u Beogradu, gradu gdje se rodio, gdje je dolazio često, jer tu su mu bile i ćerke, ali i gradu gdje je preminuo. U Cazinu je komemoracija održana u Centru za kulturu "Omaha", koji je nazvan po Dževadovom romanu, iz 1986. godine, o Cazinskoj buni sa početka pedesetih godina prošlog stoljeća.
Govoreći o Dževadu i romanu, istoričar Bahrudin Beširević rekao je da je Sabljaković tim romanom, otvorio tabu temu bune u Cazinskoj krajini, ali i istaknuo da je bio humanista, erudita, antifašista i prije svega - čovjek.
- Krajina zna iznjedrit ljudsku gromadu koju će teško nadoknaditi - istakao je.
Prisjetio se anegdote, za vrijeme Sabljakovićevog života u Parizu, nakon terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdoa, jer su ga zamolile redakcije Federalne TV i BHT da stupi u kontakt sa Dževadom, da vidi da li može izvještavati za njih o tom napadu.
- Zovem ga, a vidim da on ne reaguje. Pitam ga zna li šta se dešava u Parizu, gori Pariz, a on kaže da već nekoliko dana piše novu knjigu. Jednostavno je bio isključen iz tog vanjskog svijeta. Nazvao sam ga da pitam hoće li izvještavati i on je pristao. Tražio je od mene samo sat vremena da mu se jave urednici i nakon sat i po vremena ide Dževad uživo prvo na FTV, a onda i na BHT sa presjekom stava najvećih svjetskih analitičara. Tolika je to novinarska veličina bila - zaključio je Beširević.
I ne samo novinarska, nego i ljudska, jer je nakon promocije drugog izdanja "Omahe", odlučio da zaradu od prodatih knjiga preusmjeri na Socijalno-pedagošku zajednicu u Vrelu, mjestu u blizini Cazina.
Ratni komandant 503. brigade Muhamed Hamdo Delalić naveo je da je Dževad uvijek bio posebno oduševljen kad dođe u Cazin i upozna neke od sudionika Cazinske bune i uvjeri se u istinitost navoda u "Omahi".
- Veliki broj sudionika odležao je dugogodišnje zatvorske kazne, a Dževad se u nevrijeme upustio pisati o taboo temi i nakaradnosti sistema poslije Drugog svjetskog rata - naglasio je Delalić.
Pojasnio je da se njegov otac, Jusuf, tridesetih godina prošlog stoljeća zatekao u Beogradu na školovanju, gdje je Dževad kasnije rođen. Tu se, dodaje on, priključuje antifašističkom pokretu zbog čega "biva progonjen od okupatorske njemačke vlasti", nakon čega odlučuje da dođe u Sarajevo gdje progon nastavljaju vlasti NDH.
- Otac Jusuf sa svojim drugovima završava u Staroj Gradiški i sa Emerikom Blumom (kasnije tvorcem Energoinvesta) biva teže ranjen prilikom bijega i tu mu se gubi svaki trag. Za Dževada je to značilo odrastanje bez oca, djeda i daidže, koji su takođe stradali - naveo je Delalić.
Dodao je da je ponosan što je imao prilike družiti se sa Dževadom, kao i na činjenicu da mu se na komemoraciji ukazala čast da ispuni ljudsku, nadasve cazinsku dužnost i u ime svih da oda priznanje za svu dobrotu i pomena vrijedna dobra ljudska djela.
Ramiz Huremagić, osnivač kulturnog centra koji nosi ime po Sabljakovićevom romanu, oprostio se od Dževada pričom iz Dževadove knjige "Kula Radetina", kog je zajedno sa reisom Džemaludinom ef. Čauševićem, nazvao najvećim prosvjetiteljima cazinskog kraja. Dodao je da moramo nastaviti ideju prosvjetiteljstva, a da to možemo učiniti samo ako budemo nosili svjetlo Dževada i reisa Čauševića, za kog je napomenuo da je bio prvi zagovornik da žene trebaju ići u školu.
Dževad Sabljaković (Foto: Dejan Kožul)
- Mi moramo našu djecu uputiti na put svjetla gdje neće mrziti, gdje se neće dijeliti, gdje nećemo uvijek biti ta krvava Krajina, gdje ćemo se, ako nemamo s kim drugim, između dva brata zakrviti samo da se nešto dešava. Biološki umiremo, neka nam Dževad i njegova priča i djelo, budu snaga, nada i da nikad ne kažemo da nas je napustio - rekao je Huremagić, napomenuvši da Dževad nikad nije mrzio, dijelio i da nikad nije bio lokalni kvazipatriotia.
Nekoliko dana nakon cazinske komemoracije, ali i nakon Dževadove dženaze u Beogradu su kolege iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) održali komemoraciju.
Predsjednik NUNS-a Željko Bodrožić prisjetio se kako se Dževad krajem osamdesetih suprotstavio govoru mržnje i ratnoj propagandi sa matične kuće, nakon čega je karijeru nastavio u YUTEL-u, pa Radio Brodu... Podsjetio je da je sa ljudima koji su napustili TVB osnovao NUNS, kao i da su oni bili nukleus udruženja, ali da su Dževad i kolege bile žrtve jer su bili "izopšteni iz medija i javnosti jer se nisu uklapali u nacionalističku i ksenofobnu paradigmu koja vlada ovim prostorima".
- Poslednji meseci pokazuju da još postoji veliki broj pristojnih ljudi, da nas ima koji negujemo kuturu sećanja na ljude koji su ostavili pozitivan trag u istoriji ovog društva i delo Dževada neće ostati zaboravljeno - istakao je on.
Od Dževada Sabljakovića oprostio se i Miodrag Zupanc, dugogodišnji radnik na RTB/RTS, koji je poznavao Dževada 50 godina. Sjeća ga se dok je vodio TV Dnevnik, a i kako je bio sklonjen, što mu je pričao Raša Popov.
- U vreme čuvenog Titovog govora u Splitu, koji je trajao oko dva sata, njih dvojica su imali tu nesreću da su uređivali Dnevnik. Procenili su da je govor dugačak za dnevnik i sve su sveli na onoliko koliko treba. Zbog tog kraćenja digla se velika dževa, tresli su se komiteti i cela zemlja. Prvo su suspendovani, a onda i kažnjeni. Dževad je prebačen u kulturu, što je prava sreća u nesreći jer je to za njega bio zlatan profesionalni period. Bio je zadovoljan, bio je svoj na svome - naveo je Zupanc.
Taj zlatni period Dževad je uređivao emisije "Otvorena knjiga" i "Petkom u 22", u čemu ga je prekinuo rat, istakao je on.
Dragomir Zupanac, filmski i televizijski reditelj, naveo je da je Sabljaković odudarao od ispravnih „ideloških likova“. Prisjetio se zajedničkih brigadirskih dana kao i studentskih demonstracija 1968. godine, kad je Dževad, kako kaže, "prejudicirao na poseban način da su studenti u pravu".
- Naučio si me da ne tumaram, da prodrem u suštinu proznog teksta. I danas kad čitam, trudim se da prenesem utisak o pročitanom kako sam naučio od tebe. Nemam uniformu da je obučem za rastanak sa tobom, akcijaška bluza je već davno raspadnuta. Dok se spušta zastava, kao daleka truba javljaju mi se glasovi. To se sa pesmom vraćaju sa trase studenti, a tu smo i mi – ko mrtav, ko živ - rekao je na kraju Zupanac.
