Novosti

Politika

Okupacija u tri slike

‘Novosti’ u Jeruzalemu, Betlehemu i Hebronu: U arapskom dijelu Jeruzalema na svakih desetak metara raspoređeni su vojnici s dugim cijevima; u Betlehemu od jedan poslije ponoći na stotine Palestinaca satima čeka ispred zida kako bi ujutro stigli na svoja radna mjesta u Izraelu; u Hebronu se većina Palestinaca kreće laganim hodom, bez naglih pokreta – kada zazvoni mobitel, rukom neće posegnuti u džep

Da se može, bilo bi pristojno i skromno ovaj tekst započeti šutnjom. Jedino je ona dovoljno dostojanstvena da obilježi stradanje Palestinaca u Gazi, gdje padaju pokošeni ubojitim zrnima izraelskih vojnika, ili na Zapadnoj obali, gdje svakodnevno, kao u kakvom zatvoru otvorenog tipa, bivaju podvrgnuti onome što najteže pada svakom čovjeku – poniženju. Ali šutnja ne može biti dovoljna u trenutku kada su bespomoćni postali svi glasovi izraelskih i inih novinara, aktivista, svjedoka, međunarodnih organizacija, vlada i samog UN-a, koji upozoravaju na sve aktualno što se događa u Gazi, ali i na Zapadnoj obali. Zato je ovo samo još jedna priča i pokušaj da se progovori o zaista zamršenom izraelsko-palestinskom sukobu koji je obilježen asimetričnim ratovanjem, okupacijom, kolonizacijom i rasnom segregacijom. Ne postoji niti jedno mjesto na svijetu kao što je to Zapadna obala danas, na kojem je tako jasno vidljiva sva priroda suvremenih političkih odnosa i krah liberalne iluzije o međunarodnom poretku uspostavljenom nakon završetka Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida. Umjesto ideje o svijetu u kojem će međunarodno pravo igrati ulogu u očuvanju ljudskih prava, ovo je priča o svijetu kakav danas zaista jest.

Jeruzalem

Iza devet sati u Starom gradu postaje pusto. Tišina i mrak spuštaju se u uske kamene ulice. Zatvaraju se trgovine sa suvenirima, a turisti se polako sele u tržni centar Mamilla naslonjen na kapiju Jaffa. Mjesto je to potrošačke kulture i raskoši, presvučeno u lažni žuti kamen koji bi posjetitelju trebao sugerirati drevnost mjesta na kojem se nalazi. U Izraelu je najvažnije naučiti kako promatrati i razumjeti prostor. Ovdje suvremena arhitektura nije slučajnost, njena svrha je prije svega politička, a tek onda estetska. Njenim preciznim iščitavanjem jasno se mogu vidjeti i politički odnosi koji vladaju unutar ovog prostora, svi međusobno suprotstavljeni antagonizmi, što ne čudi jer smo u državi u kojoj je sigurnost imperativ. A ta sigurnost manifestira se putem kontrole, kontrolnih punktova, blokada, zidova i sveprisutne vojske, jedne od najmoćnijih u svijetu. Nekadašnji turistički vodič i naš domaćin Shraga objašnjava nam da se još od perioda britanske uprave u Jeruzalemu za izgradnju svih novih objekata koristi žuti kamen. Danas su njime presvučene i nove betonske zgrade u udaljenim kvartovima, kako bi svi stanovnici Jeruzalema osjetili povijesnu važnost mjesta u kojem žive.

Vi zasigurno znate da mi nemamo pravo gradnje, da se naše kuće često ruše, dok je cijeli Jeruzalem danas okružen prstenom ilegalnih izraelskih naselja – kaže nam Mustafa, prodavač kave

Jeruzalem je impresivno mjesto, s pravim naslagama povijesti, koja seže nekoliko tisuća godina prije Krista i koja se potencira, stvarajući snažno prisutnu mitologiju o židovskim zajednicama i kraljevima. Teško je povjerovati da su jednom tu bili suha zemlja i kamen, kada danas u proljeće na svakom koraku mirišu jeruzalemski zeleni vrtovi. U arapskom dijelu Starog grada, koji se naslanja na Bab al-Amud, odnosno Damašku kapiju, radnje su još uvijek otvorene, ali sjaje manjim sjajem u odnosu na one u izraelskom dijelu. Ovdje smo noćas jedini stranci. Na svakih desetak metara raspoređeni su izraelski vojnici s dugim cijevima, a skrivena tenzija osjeća se ispod lažno srdačnih osmijeha vojnika i palestinskih poziva da se probaju orijentalni specijaliteti. Najugodnije je u dvorištu armenske crkve, jer tu se možemo sakriti iza zida i odahnuti od pogleda vojnika i njihovih cijevi. Na pojedinim dijelovima iznad ulica vidimo zaštitnu mrežu za koju Mustafa, prodavač kave, kaže:

- Dešava se često da Izraelci, koji koloniziraju ovaj kraj jer od Palestinaca kupuju njihove kuće, kasnije po nama bacaju smeće i različite otpatke. Vidite ovaj štand s izraelskim prodavačem voćnih sokova? To je kao kontrolni punkt, jer ga odmah pored čuvaju vojnici. Vi zasigurno znate, vidim da vas to zanima, da mi nemamo pravo gradnje, da se naše kuće često ruše, dok je cijeli Jeruzalem danas okružen prstenom ilegalnih izraelskih naselja koje i cijeli svijet smatra nelegalnim.

I zaista, vidimo kako su visoko i na prozorima istaknute zastave Izraela. Teritorij je obilježen u etnocentričnoj, nama dobro poznatoj maniri krvi i tla.

Hodamo dalje i dolazimo do prostora ispred Damaške kapije, na kojem su nekada bili arapska pijaca i drveće, koje je u međuvremenu posječeno. Iako na prvi pogled izgledaju kao skloništa od sunca, nad cijelim prostorom dominiraju zapravo tri vojna punkta i bezbroj nadzornih kamera. Velik broj Palestinaca ubijen je upravo na ovom mjestu, koje za njih predstavlja mjesto protesta i otpora u Jeruzalemu. A otpor se intenzivirao posebno posljednjih mjeseci, nakon samovoljne, bahate i štetne odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa da američko veleposlanstvo preseli u Jeruzalem. Palestinci američku odluku doživljavaju kao potvrdu izraelske okupacije Istočnog Jeruzalema koja traje od 1967. i uništenje njihove ideje da jednom, kada Palestina postane međunarodno priznata država, Istočni Jeruzalem postane njihov glavni grad. Danima pred otvorenje novog američkog veleposlanstva po cijelom gradu istaknute su zastave Izraela i SAD-a s velikim natpisima ‘Thank you Mr. President’. Izrael, koji je po kvaliteti i načinu života europska država, ima saveznika prema kojem većina europskih država izražava barem rezervu.

A Jeruzalem je posebno važan i za Židove i Palestince jer se u srcu jeruzalemskog Starog grada nalazi jedna od najvažnijih, ali vjerojatno i nerješivih točaka izraelsko-palestinskog sukoba – džamija Al-Aksa, treća po važnosti u islamu. Za Židove je to pak mjesto drevne morije na kojem je Abraham umalo žrtvovao Izaka, a i mjesto današnjeg Zapadnog zida uz koji svakodnevno moli na tisuće Židova, koji ga smatraju ostatkom Drugog hrama kralja Salomona, iako je današnji zid obnovljen u periodu Heroda Velikog.

Druga izuzetno važna lokacija za suvremeni židovski identitet je Yad Vashem, mjesto sjećanja na šou, holokaust u kojem je stradalo šest milijuna europskih Židova. Mjesto je to potresnog svjedočanstva o neljudskosti – antisemitizmu koji je doveo do najvećeg pogroma u povijesti čovječanstva – nad kojim je nemoguće ostati indiferentan. Jugoslavija je obrađena na nekoliko mjesta, s posebnim osvrtom na ulogu Židova u partizanskom pokretu, od kojih je posebno istaknuto ime Moše Pijade. Međutim, autorima postava se u dijelu vezanom uz Jugoslaviju vjerojatno potkrala pogreška: na jednom mjestu izložena je fotografija četnika, a ne partizana, koji spremno poziraju s oružjem u rukama. Osim turista, Židova iz cijelog svijeta, u memorijalnom kompleksu u posjetu je i na stotine izraelskih regruta, mladića i djevojaka, koji s dugim cijevima o ramenima ovdje dolaze u sklopu vojničke obuke.

Naučili smo živjeti ovdje bez ijednog metra privatnog prostora. Vidite ovog dečka? On se nedavno vratio iz izraelskog zatvora – govori Hamza koji je odrastao u kampu Dheisheh u Betlehemu

- Za nas je izuzetno važno da naša djeca nauče našu povijest, a nakon Yad Vashema imaju organiziran i obilazak Auschwitza - objašnjava nam gospođa koja radi na ulazu u arhivu.

A vojska i duge cijevi prisutne su posvuda u Jeruzalemu. Subotom, na šabat, zakonom je zabranjeno da trgovine budu otvorene. Ultraortodoksni Židovi oblače prazničnu odjeću. Neki od njih hodaju pustim ulicama držeći Talmud u rukama i glasno ga čitajući. Po sitnim detaljima u oblačenju moguće je prepoznati kojeg rabina slijede, a većina njih ne priznaje državu Izrael i sekularno društvo, pa tako odbijaju obavezno služenje vojnog roka, koje za muškarce iznosi 32 mjeseca, a za žene, ovisno o poziciji i raspodjeli u jedinicama, do 24 mjeseca. Iako mnogi građani Izraela smatraju da je služenje vojnog roka dužnost i ponos, velik broj žena i muškaraca pokušava na različite načine eskivirati ovu obvezu.

Glavni grad Izraela okružen je sa 202 kilometra zida, koji izraelska strana naziva ‘sigurnosnom ogradom’, palestinska ‘zidom aparthejda’, a novinari iz zapadnih država ‘barijerom’, neuspješno pokušavajući sakriti političke funkcije zida. U Izraelu se danas najčešće koriste dva argumenta vlasti za opravdavanje brojnih stvari. Jedan je poziv na sigurnost, a drugi je upozoravanje na antisemitizam koji, istina, i danas postoji u velikom dijelu svijeta. Argument za ovaj nehumani zid glasi: u vrijeme njegove izgradnje, 2002. godine, desila su se 43 samoubilačka napada, dok je deset godina kasnije taj broj iznosio nula. Ali ako opet pogledamo prostor, vidjet ćemo da se samo 15 posto zida, ukupne duljine oko 500 kilometara i visine do osam metara, nalazi na ‘zelenoj liniji’, dok 85 posto ulazi duboko u palestinski teritorij, dodatno ga raspačavajući. Planirano je da zid na kraju bude dug 705 kilometara, a impresioniranost ovim projektom otvoreno je pokazao jedino američki predsjednik, kojem je on poslužio kao inspiracija za izgradnju ‘barijere’ prema Meksiku. Zid prate žica, kontrolni tornjevi i različiti tipovi instalacija za nadzor.

Betlehem

Za dolazak u ovaj gradić udaljen svega deset kilometara od Jeruzalema potrebno je oko sat vremena jer se moraju proći zid i metalne rešetke koje čovjeka svode na tijelo, izloženo konstantom pogledu vojnika iz vojnih tornjeva. Ako netko želi osjetiti kako izgleda primjena Benthamove ideje panoptikona i discipliniranja tijela, to može iskusiti na Zapadnoj obali. Uskim koridorom prolazimo kroz betonski labirint, izloženi desecima nadzornih kamera. A iza zida, na svega nekoliko stotina metara od naprednog i tehnološki visokorazvijenog društva, nalazi se teritorij pod palestinskom kontrolom. I kao da smo iz židovske utopije uskočili u palestinsku distopiju. Na stotine taksija, zakrčen promet, trube automobila i muškarci koji se mole na ulici, klečeći na kartonskim kutijama. U Betlehem, najčešće u baziliku rođenja Isusovog, hodočasnici dolaze organizirano autobusima, na kratki izlet, i rijetki se od njih odlučuju provesti ovdje duže od nekoliko sati.

Na aplikaciji Google maps Palestina kao da ne postoji, a zid koji opasuje Zapadnu obalu nije ucrtan. Izraelske vlasti rade sve kako bi spriječile masovniji dolazak turista na teritorij pod palestinskom kontrolom. Naime, na jedinom međunarodnom izraelskom aerodromu Ben Gurion prilikom dolaska i odlaska mnogi su putnici na spomen Palestine bili izloženi višesatnim informativnim razgovorima, pregledavanju osobnih stvari, ali i pretinaca osobne elektronske pošte i naloga na društvenim mrežama. Deportacija i zabrana ulaska zagarantirane su svima koji su javno agitirali za bojkotiranje Izraela ili učestvovali u aktivističkom pokretu za prava Palestinaca. I zaista, kao i mnogi drugi koje smo sreli na ovom putovanju, zbog samog boravka u Palestini osjećamo se kao da radimo nešto loše, nedopušteno i kažnjivo. Također, doživjeli smo osobna i neugodna pitanja na odlasku iz zemlje, ali smo imali sreće i bili među onima povlaštenima kojima nisu pregledavani osobna elektronska pošta i nalozi na društvenim mrežama.

Da je Palestina pod različitim vrstama okupacije govori i primjer brzine interneta, koji je izuzetno spor i ograničen. Tek od početka ove godine izraelske kompanije dopustile su korištenje mobilne 3G mreže na teritoriju pod kontrolom palestinskih vlasti. Pravu funkciju zida moguće je vidjeti od jedan poslije ponoći, kada na stotine Palestinaca koji imaju dozvolu za rad u Jeruzalemu satima čeka na prolaz kako bi ujutro stigli na svoja radna mjesta u Izraelu. Mi stranci osjećamo se privilegirano jer ne moramo, kao ni oni koji su danas građani Izraela, prilikom prelaska na teritorij pod palestinskom kontrolom ustati sa svojih sjedala u autobusu. Na povik izraelskog vojnika svi Palestinci moraju izaći i postrojiti se ispred autobusa, gdje im pregledavaju dozvole. No i ti su Palestinci na jedan bizaran način privilegirani, jer za razliku od mnogih svojih sunarodnjaka imaju priliku vidjeti Jeruzalem.

- Znamo reći da Palestina danas izgleda poput švicarskog sira, s rupama. Osjećamo se kao da živimo u zatvoru, a sve ovo što vidite počinje izgledati kao da nas pretvaraju u kavez s jeftinom radnom snagom. Nezadovoljni smo kako se naše rukovodstvo postavlja i svakim danom gubimo pozicije u pregovorima. Moja sestra radi u palestinskoj diplomaciji i znam da bilo koji vojnik može, kada god to poželi, našeg predsjednika Mahmuda Abasa vratiti s kontrolnog punkta. Pazite, čak i podaci Svjetske banke govore da ekonomski propadamo, imamo velikih problema s vodom, a Izrael drži i svakodnevno eksploatira 85 posto palestinskih izvora vode - objašnjava nam Monjed Jado, urednik i vlasnik Palestine News Networka iz Betlehema.

Uvjeti u kojima palestinski mediji rade izuzetno su teški. Inozemna pomoć je minimalna, a oni su često meta različitih vrsta internetskih napada. Nije rijedak slučaj da pojedine novinare iz različitih razloga noću privedu izraelske vlasti.

Iste noći prolazimo pored zida u kojem se otvaraju velika metalna vrata. Izlazi najprije jedno, pa drugo izraelsko vojno vozilo pod plavom rotacijom. Pored njega vojnici Izraelskih obrambenih snaga (IDF), koje Palestinci nazivaju ‘izraelskim napadačkim snagama’; dvojica vojnika stavljaju teške pancirke. Počinje racija u izbjegličkom kampu Aida gdje se, prema studiji Centra za ljudska prava Sveučilišta u Kaliforniji, baci najveća količina suzavca na svijetu. Kamp je smješten pored Raheline grobnice, svetog mjesta za Židove i Muslimane, koja je Palestincima teško dostupna jer je okružena zidom, a ulaz je moguć jedino s izraelske strane. Zidom je okružen i izbjeglički kamp, čiji su stanovnici pod stalnim nadzorom.

Mustafa, mladić koji je rođen u kampu i koji je zadužen za prihvat inozemnih volontera, pokazuje nam mjesto gdje je snajperom ubijen trinaestogodišnji dječak – ispred same kancelarije gdje je smještena UNRWA (United Nations Relief and Works Agency for Palestine Refugees in the Near East).

- Evo, pogledajte kako izgleda naša osnovna škola. Što mislite, zašto je ovo jedina škola koja nema velike lijepe prozore kao ostale škole? Zbog izloženosti mecima nije bilo drugog izbora nego da zazidamo prozore - objašnjava Mustafa.

Nedaleko od škole dječje je igralište. Mjesto je to gdje je papa Franjo održao molitvu ispred zida. Nedaleko je i Banksyjev muzej, pokušaj da se ispriča i palestinska verzija sukoba. Banksy je napravio dobar posao jer je njegovo ime privukle mlade iz Zapadnih zemalja, a sav prihod ostaje lokalnoj zajednici. Palestinski je to pokušaj da se probije informativna blokada i barem minimalno dobije reprezentacijski rat.

Istog dana posjećujemo i puno veći izbjeglički kamp Dheisheh, gdje nas dočekuje mladi socijalni radnik Hamza, koji poznaje svaki dio kampa u kojem je odrastao i, čini se, svih 13.000 ljudi koji danas ovdje žive. Živo je to mjesto, prepuno sitne i drage dječurlije koja trči uokolo.

- Moj identitet je danas takav da se osjećam i kao građanin Betlehema i kao izbjeglica koji se želi vratiti na zemlju svoje obitelji i u kuću koja i danas postoji u Jeruzalemu. Naučili smo živjeti ovdje bez ijednog metra privatnog prostora – za mene je ovo moj dom. Vidite ovog dečka? On se nedavno vratio iz izraelskog zatvora - objašnjava nam Hamza i upoznaje nas s mladićem od nekih devetnaest godina.

Na naše pitanje o razlogu njegova odvođenja nismo dobili odgovor, već blagi prijekor.

Hebron

U Hebron, najveći grad na Zapadnoj obali, turisti rijetko putuju. Oni rijetki dolaze isključivo uz vodiče, u skupim organiziranim turama namijenjenima zapadnjacima željnima ‘revolucionarnog turizma’. Nas dočekuju dvije mlade i hrabre žene, feministica Ayat koja već godinama radi na pravima palestinskih žena u religijski konzervativnom kampu Fawwar i njezina prijateljica Moni. Dolazak do Spilje patrijarha, gdje su prema legendi pokopani Izak, Rebeka, Abraham, Sara, Jakov i Lea, vodi kroz puste stare ulice sa zatvorenim trgovinama. Iako je Al-Khalil, prostor starog grada, proglašen svjetskom baštinom pod zaštitom UNESCO-a, svuda vlada pustoš. Preostali palestinski trgovci otimaju se za svakog prolaznika nudeći svoje suvenire po bagatelnim cijenama, dok ovi užurbano pokušavaju proći čim prije kako im na glavu ne bi pao komad smeća, kamena ili cigle ili kako ne bi bili zaliveni kipućom vodom, što nerijetko bacaju ili prolijevaju izraelski doseljenici koji žive u zgradama iznad.

U Hebronu se presijecaju judaizam, islam i kršćanstvo, no umjesto suživota, to je u novijoj povijesti dovelo do krvavih pokolja i ubojstava. Godine 1929. ovdje je od palestinske odmazde, zbog navodnih dešavanja u Jeruzalemu, stradalo 67 Židova, dok su velik dio židovske zajednice tada spasile palestinske obitelji koje se nisu slagale s brutalnim postupkom svojih sunarodnjaka. Nakon Šestodnevnog rata i okupacije 1967. godine, dolazi do osnivanja židovskog naselja, u kojem danas živi preko 800 doseljenika. Spirala nasilja se nastavlja i u njoj glavnu ulogu sve do danas imaju radikalne skupine židovskih naseljenika, različite frakcije islamskih militanata, uključujući Hamas, izraelska vojska i palestinski demonstranti. Ozbiljnih napada nisu bili pošteđeni ni turisti ni mirovni aktivisti, čije djelovanje izraelski doseljenici vide kao prijetnju. Međusobni napadi se nižu, pa tako 1994. židovski radikal za vrijeme molitve u Spilji patrijarha ili Ibrahimovoj džamiji ubija 29 muslimanskih vjernika i ranjava njih 125. Od tada je Spilja neprobojnim vratima i vojskom razdvojena na džamiju i sinagogu.

Kontrole izraelske vojske su rigorozne, a vojnici koji štite židovske doseljenike često su kritizirani u međunarodnoj javnosti zbog svojih postupaka, čestih ubojstava civila i zlostavljanja palestinskih vjernika. Većina Palestinaca ovim se krajem kreće laganim hodom, bez naglih pokreta i provokacija. Kada zazvoni mobitel, rukom neće posegnuti u džep. I dok je pored nas projurio automobil sa židovskim doseljenicima, koji su nam vjerojatno zbog naših palestinskih domaćina uputili pozdrav s visoko uzdignutim srednjim prstom, vojnik na ćošku odložio je svoju pizzu i podigao otkočeno oružje u našem pravcu, držeći nas sve vrijeme na nišanu. Palestinski tinejdžeri u obližnjoj školi nisu marili za nastalu situaciju i nastavili su ratovali svojim pištoljima na vodu. Malo dalje, pored jednog doseljenika u godinama stao je vojnik, kojeg je ovaj pozvao kada nas je vidio, očigledno nas doživjevši kao prijetnju. Cijeli prostor oko džamije pretvoren je u nemjesto – tu živi samo nekoliko obitelji židovskih doseljenika, ali ni njihova djeca koja se bezbrižno igraju ne mogu proizvesti osjećaj normalnosti.

S našim domaćinima poslije, u novom centru grada, pričamo o budućnosti. Svi znamo da su u vojnom smislu Palestinci već odavno poraženi. Izgradnjom židovskih naselja na Zapadnoj obali, koje i međunarodna zajednica smatra ilegalnima, ozbiljno je ugrožena i ideja o dvije države. Godine 1968. bilo je pet izraelskih naselja sa 250 naseljenika, a danas na prostoru Zapadne obale, ne uključujući Jeruzalem, postoji čak njih 125 u kojima živi 382.916 doseljenika. Izrael ne planira raseljavanje ovih sada već pravih gradova, koji su realnost na terenu. Zato naši sugovornici smatraju da otpor protiv okupacije i sofisticiranog državno-vojnog aparata mora u narednim godinama spriječiti mentalnu kolonizaciju i mirenje s porazom. Nadaju se da s vremenom može doći do civilnog pokreta i otpora kakvi su nekada postojali u Južnoafričkoj Republici.

S druge strane, u izraelskom političkom mainstreamu sa scene su nestali mirotvorni i lijevi glasovi. Izraelski dnevni list ‘Haaretz’ nedavno je za izraelsku ljevicu konstatirao da više ne može počiniti ni samoubojstvo. Alternative politici premijera Benjamina Netanjahua sve je manje i u ostatku svijeta, posebno imajući u vidu SAD ili Rusiju. Zato je pričao o Bliskom istoku priča o svijetu danas: umjesto da se Izrael približi međunarodnom poretku, događa se upravo suprotno – uz zidove i militarizaciju taj poredak sve više postaje izraeliziran.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više