>

novosti logo

Kultura Kultura

Olga Majcen Linn Od regionalne izložbe do međunarodnog projekta

Device_art je u posljednjih deset godina jako napredovao. Prve godine je bila riječ o regionalnoj izložbi, a danas radimo komparativan i razmjenski festival, koji je u međuvremenu postao internacionalno prepoznat

Device_art, u organizaciji zagrebačkog Kontejnera – Biroa za suvremene umjetničke prakse, prerastao je u jedan od vodećih međunarodnih umjetničkih festivala koji se bavi fenomenologijom naprava i tehnologijom okružene svakodnevice. Kustoski tim festivala čine Ena Hodžić, Tereza Teklić i Olga Majcen Linn koja u razgovoru za ‘Novosti’ govori o ovogodišnjem Device_artu.

Device_art, koji je prije jedanaest godina krenuo od romantične vizije umjetnika kao izumitelja, ove se godine u Zagrebu održava po peti put. Koje su promjene u međuvremenu nastupile, odnosno koliko se prva izdanja festivala razlikuju od onoga što možemo vidjeti danas?

Projekt je u posljednjih deset godina jako napredovao. Kad smo ga zamislili i prvi puta ostvarili, bila je riječ o regionalnoj izložbi koja se održala u galeriji Galženica u Velikoj Gorici. Danas radimo komparativan i razmjenski festival, koji je u međuvremenu postao naš internacionalno najpoznatiji projekt. I kad kažemo da se Device_art održao peti puta – to se odnosi na zagrebačku verziju festivala, odnosno ta rečenica je upućena zagrebačkoj publici. Naime, do sada se Device_ art održao deset puta. Pet puta u Zagrebu, zatim u Beogradu, San Franciscu, Tokiju, Pragu, Linzu, a sljedeće godine taj projekt će ugostiti Montreal i Winnipeg. Prošle godine, kad je projekt predstavljen u Linzu, na izložbi Device_art International koju je kurirao Hiroo Iwata, začetnik Device arta u Japanu, napravljena je karta svijeta koja pokazuje područja Device art pokreta. Na toj mapi uz Japan i Kaliforniju, jedine europske zemlje su Hrvatska i Slovenija.

Ove godine ste po prvi put izišli u javni prostor, a festival je održan u sklopu inicijative Na Gornjem gradu.

Povezivanjem sa Space festivalom Klovićevih dvora i Gričevanjem htjeli smo napraviti zajednički projekt koji bi oživio čitav Gornji grad i koji bi povukao sve one koji više ili manje zaziru od šetnje na Grič brdo. Htjeli smo također da nam se isprepletu publike i zato smo strukturirali program tako da se ne preklapamo, već nadovezujemo. To je, moram priznati, samo djelomično uspjelo i to iz više razloga. Na Gornjem je gradu bilo više događanja nego što smo očekivali koji su svi imali svoj način širenja informacija, a koje su u nekoj mjeri kolidirale. Također, nekoliko nam je dana festivala padala kiša, a kad u Zagrebu pada kiša, to znači smrt umjetnosti, kulturi, pa i zabavi.

Znatna suradnja ostvarena je s kanadskim umjetnicima i ustanovama.

S obzirom da je Device_art osmišljen kao komparativan projekt, svake godine imamo jednu zemlju partnera. Do sada su to bile Slovenija, Kalifornija, Japan, Češka, a ove smo se godine odlučili za Kanadu. Partneri su nam Eastern Bloc galerija iz Montrela i Video Pool iz Winnipega, a njihovi voditelji Eliane Ellbogen i Melentie Pandilovski su nam i pomogli kustoski osmisliti program. Njihov pristup je bio dosta različit. Eliane se odlučila predstaviti mlađe umjetnike. Melentie je pak izabrao etablirane i svjetski poznate zvijezde kanadske umjetničke scene koje rade s novim tehnologijama. Tako da smo na neki način dobili dobar presjek toga što se općenito događa. A ono što se događa u Kanadi je dobrim dijelom vezano uz zvuk i robotiku.

Kanada izuzetno poštuje svoje umjetnike. U Montrealu umjetnost u sprezi s tehnologijama ima primat nad svim ostalim granama umjetnosti. Njihov muzej suvremene umjetnosti kupuje za svoju zbirku takve radove. Postoji desetak institucija što javnih, što privatnih a što nezavisnih inicijativa koje podržavaju tu vrstu umjetnosti. Također umjetnici redovno dobivaju potporu ne samo za produkciju novih radova, već i za izlaganje u inozemstvu, tako da nema festivala posvećenog umjetnosti novih medija u svijetu, a da u njemu ne sudjeluje barem nekoliko kanadskih umjetnika.

Također, većina etabliranih umjetnika iz Kanade ima iza sebe velike javne umjetničke radove, za koje se namjenjuju milijunski budžeti.

Tko su bili umjetnici i što je sve ponudio ovogodišnji festival?

Ukratko ću radove podijeliti u nekoliko kategorija. Ove su godine definitivno dominirale zvučne instalacije koje su redovito sadržavale interaktivni moment. Zvijezda kanadske scene, David Rokeby, predstavio se radom Dark Matter, koji omogućuje gotovo taktilni doživljaj zvuka koji pokreće pokret posjetitelja. S obzirom na apsolutni mrak u instalaciji i iznenađujući trenutak u kojem se pojavljuje zvuk, imali smo čitav spektar reakcija na taj rad – od ustrašenog bježanja iz instalacije, do plesa. Zvučna instalacija kanadskog dvojca Catherine Béchard i Sabina Hudona, koji već dvadesetak godina zajedno radi, na suptilan je način uvjerila posjetitelje da se radi o živom ambijentu. Naime, staklene posude sa zvučnicima ritmički su se dizale i spuštale te proizvodile zvukove podsjećajući na disanje. Craig Fahner je u svoje zvučne stupove instalirao teremine, dok je Alice Jarry u svojoj je transparentnoj kupoli s najboljim pogledom na Zagreb kreirala ambijentalnu instalaciju koja se miče s obzirom na gibanje posjetitelja.

Najspektakularniji robotički rad izveli su Bill Vorn i Louis-Philippe Demers. Inferno je predstavio nosive robotičke konstrukcije koje upravljaju čovjekom, referirajući se na odnos čovjeka i tehnologije. U tom je odnosu tehnologija parazit i čovjek žrtva koji je u krivu kad misli da ima kontrolu. Robot koji sam sebe crta Boštjana Čadeža propituje pitanja poput umjetne inteligencije i umjetnosti, dok se Erin Gee bavila ljudskim emocijama i načinom na koji se one mogu manifestirati kod zvučnih robota. Robertina Šebjanič, koja u svom radu na temu besmrtnosti, dovela nam je meduze koje su upravljale robotom svojim kretanjem u vodi.

Temu virtualne stvarnosti dodirnula je svojom instalacijom Saša Spačal, omogućujući svom posjetitelju da putem Liminoida zamagli granice između realnog i virtualnog. Ranim animacijskim tehnikama bavio se Andrew Milne, izumiteljski pristupajući tvorbi novih projekcijskih strojeva, a Isidora Todorović napravila je u ženskom pismu goblenčiće koji su registrirali njen internet promet.

Budući da je festival do sada gostovao u SAD-u, Japanu, Sloveniji, Češkoj i Austriji, u tome smislu ne samo da je riječ o međunarodnom festivalu, već i svojevrsnom hrvatskom izvoznom proizvodu. Koliko tu činjenicu prate produkcijske mogućnosti i u kojoj mjeri predstavljate umjetnike iz Hrvatske?

Na svim gostovanjima prikazujemo izbor iz hrvatskih radova, a s obzirom da nam je slovenska kustosica Sandra Sajovic partner od početka, tu je i odabir slovenskih radova. Kontejner je u svrhu produkcije pokrenuo Uradisam_ARTLAB koji ulaže u produkciju i pomaže umjetnicima da pronađu adekvatne partnere iz drugih područja kako bi realizirali svoje radove. Naše produkcijske mogućnosti nisu velike. One ovise o potpori koja je, moram li uopće reći, nedovoljna. Također, važno je i cjelokupno stanje vezano uz nove medije i tehnologije. Komparativno gledano Japan, SAD i Kanada su zemlje razvijenog kapitalizma i odnos prema tehnologiji i njenoj dostupnosti je potpuno drukčiji nego u Hrvatskoj.

Budući da su u Hrvatskoj umjetnički radovi redovito low tech, koncept je izuzetno bitan i najčešće se krije van samog mehanizma pa je često ciničan, apsurdan, zabavan. Ove godine smo pokazali pet hrvatskih radova od kojih su se dva na ludički i kreativan način bavila poviješću tehnologija, dok su tri zaigrala posjetitelje u interakciji.

Predrag Pavić je obrnuo historijski razvoj filma vraćajući ga od digitalne snimke prema pra-animacijskim tehnikama poput Muybridgeove i projicirao je s golemog projekcijskog stroja kojeg je sam iskonstruirao. Hrvoje Hiršl se u svojoj zvučnoj skulpturalnoj instalaciji referirao na razdoblja magnetofonskih traka. Zvučni rad je predstavio i član Kontejnerovog tima Mladen Tomić, omogućujući manipulaciju zvučnim valovima.

Vitar Drinković izradio je robota za grljenje. Svojim jednostavnim konceptom koji je gotovo u potpunosti mehanički izveden, omogućio je malo nježnosti posjetitelju. Uz Vitrov rad, koji je bio jedan od najpopularnijih radova na festivalu, tu je također i ‘pucačina’ Kristine Marić, interaktivna instalacija u kojoj se pomoću laserskog pištolja pokušava likvidirati samu umjetnicu. Stoga vjerujemo da će izložba iduće godine u Montrealu i Winnipegu biti zanimljiva.

1/1