>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Olovka piše srcem

Nisu valjda u Vladi toliko maloumni da bi na temelju djetinjih sastavaka pisali Nacionalnu razvojnu strategiju RH od 2020. do 2030. godine?! – pomislit ćete klonuli u iznenadnoj moždanoj slabosti, pa najbolje da vam odmah kažem: naravno da jesu

‘Država je kad negde idemo, pa se lepo obučemo da budemo lepi za državu.’ To je samo jedan od odgovora iz velikog istraživanja koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća provedeno među nekoliko hiljada mališana od četiri do četrnaest godina starosti. Obrađujući protokole s upitnicima i prikupljenim odgovorima, Budimir Nešić i Vanja Rupnik Rašić iz beogradskog Instituta za psihologiju shvatili su kako bi bila šteta da takva fantastična riznica dječje mudrosti i mašte završi arhivirana u kakvoj suhoj znanstvenoj statistici. Tako je prije pedeset godina nastala zbirka ‘Olovka piše srcem’, kultna knjiga djetinjstava i odrastanja cijelih jugoslavenskih generacija.

Priređivači su knjigu podijelili na desetke različitih poglavlja, poput recimo ‘Izobilja’ ili ‘Neimaštine’: ‘izobilje je’, kaže tako jedan mališan, ‘kad majmun stalno jede’, a ‘neimaština’, sasvim logično, ‘kad nemaš maštu’. Jedno od poglavlja je, eto, i ‘Država’, vjerojatno najvažnije djelo tog žanra još od Platonove ‘Države’. Iz te je tematske cjeline i ona divna dječja misao s početka teksta, ali i neka od najtočnijih promišljanja države koje ćete ikad čuti. Recimo: ‘Država je kad tata kupuje lutriju, pa se ljuti.’ Da ja uređujem Hrvatsku enciklopediju, meni bi ‘država’ bila definirana kao ‘politička zajednica ljudi organizirana na određenom teritoriju po načelu da tata kupuje lutriju pa se ljuti’.

Čuvena ‘Olovka piše srcem’ izronila mi je iz prašnjavog socijalističkog regala dok sam u Jutarnjem listu čitao izvještaj Kristine Turčin o Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske od 2020. do 2030. godine, ključnom dokumentu Plenkovićeve vlade, majci svih hrvatskih reformi. Na Strategiji se započelo raditi prije dvije godine, u sklopu priprema novog Partnerskog sporazuma za korištenje Europskih strukturnih fondova, kad su u Ministarstvu regionalnog razvoja notorne Gabrijele Žalac svečano objavili kako će ‘Hrvatska prvi put od stjecanja neovisnosti imati najviši akt strateškog planiranja kojim će biti definirana vizija razvoja, te jasno postavljeni glavni razvojni smjerovi i strateški ciljevi koji će odrediti kvalitetu života današnjih i budućih generacija u Hrvatskoj’.

Kako je do početka slavne ‘treće desetoljetke’ 2020.-2030. ostalo svega nekoliko mjeseci, bilo je zanimljivo čuti dokle se odmaklo s tim, kako ono, ‘definiranjem vizija razvoja’ i ‘postavljanjem strateških ciljeva’. A odmaklo se bogami daleko: Ministarstvo je kreiralo web-stranicu s nadahnutom pozdravnom porukom i fotografijom ministrice Žalac te organiziralo više od nekoliko radionica s predstavnicima lokalne samouprave.

Zamisao je, naime, bila da predstavnici lokalnih zajednica odgovore na upitnik kakvu Hrvatsku žele do 2030., pa je na koncu ispalo baš poput velikog istraživanja lokalne političke pameti. I zaista, bit će šteta ako takva fantastična riznica mudrosti i mašte završi arhivirana u kakvom suhom strateškom dokumentu: da u Hrvatskoj imamo par dobrih psihologa s viškom vremena, bogami bi zbirka ‘Olovka definira vizije razvoja srcem’ bila kultna knjiga cijelih onih, kako reče ministrica, ‘današnjih i budućih generacija u Republici Hrvatskoj’.

Uopće se ne zajebavam: predstavnici sjeverozapadnih županija, primjerice, u svoje su upitnike upisali kako do 2030. žele ‘zdravu, sretnu i uspješnu državu hrabrih ljudi koji se ne boje sanjati’, iz Dalmacije su odgovorili da žele ‘gospodarski razvijenu, energetski neovisnu zemlju tolerantnih obiteljskih ljudi’, onima iz Like i Moslavine ‘Hrvatska 2030. je zemlja po mjeri svih građana’, a predstavnicima slavonskih županija, recimo, ‘Hrvatska zadovoljnih ljudi’ i ‘zemlja ljudi s osmijehom’. Do kraja sam čekao još samo vidjeti kako su, recimo, iz Zagrebačke županije odgovorili da je ‘Hrvatska 2030. kad majmun stalno jede’. Ili, još bolje, ‘država u kojoj tata igra lutriju, pa nas sve vodi u Međugorje’.

Nisu valjda u Vladi toliko maloumni da bi na temelju tih djetinjih sastavaka pisali Nacionalnu razvojnu strategiju?! – pomislit ćete klonuli u iznenadnoj moždanoj slabosti, pa najbolje da vam odmah kažem: naravno da jesu. Međuresorna radna skupina, naime, mrtva je ozbiljna obradila protokole s upitnicima i prikupljenim odgovorima, i na temelju njih izradila mrtav ozbiljan prijedlog konačne vizije države, uvjerljiv foto-robot Hrvatske kakva će - budu li Hrvati dobri u školi i slušali roditelje - izgledati za deset godina.

‘Hrvatska u 2030. godini’, piše u tom historijskom dokumentu, ‘otvorena je i globalno konkurentna zemlja koja ostvaruje zdrav i održiv gospodarski razvoj, koja prepoznaje i vrednuje svoje potencijale i na njima temelji svoju budućnost, zemlja prilika u kojoj je svima, a posebno mladim ljudima, dana mogućnost građenja svoje budućnosti i uspješne karijere, zemlja koja je prepoznata u svijetu po nacionalnom identitetu i stvaralačkoj kreativnosti svojih ljudi, te konkurentnom, tehnološki naprednom gospodarstvu temeljenom na znanju i inovacijama kao ključnim pokretačima rasta i razvoja.’

Ili, u skraćenoj verziji za Europsku komisiju, ‘Hrvatska u 2030. godini je kad negde idemo, pa se lepo obučemo da budemo lepi za državu.’

Ostalo je, doduše, malo nejasno zašto je ulupano toliko vremena i novca, kad je sličan ambiciozni prijedlog strategije razvoja Kolinda Grabar-Kitarović iznijela još prije četiri godine, u svom čuvenom govoru nakon pobjede na predsjedničkim izborima: ‘Ne dam da mi nitko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata! Jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta!’ Trebalo je, eto, samo četiri-pet sitnih lektorskih intervencija – ukloniti suvišne uskličnike i bizantsko ‘dadakanje’, te urediti trostruku negaciju s nemogućim ‘nitko kaže’, i ono nezgrapno ‘jer’ na početku rečenice - i eto gotovog nacrta Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske od 2020. do 2030. godine.

Nisu mene, međutim, na kultnu knjigu ‘Olovka piše srcem’ – na ‘tatu koji igra lutriju’ i ‘majmune koji stalno jedu’ - podsjetile infantilne vizije hrvatske budućnosti iz županijskih natječaja za turističke slogane, poruka na magnetima s Kolindinog frižidera i školskih radova na temu ‘2030. u mom zavičaju’: takva bi asocijacija, uostalom, bila prilično uvredljiva za dječju inteligenciju. U državi s teškoćama u strateškom razvoju, kakva je Hrvatska, asocijacija ne smije biti ništa složenija od bukvalnog ponavljanja.

Nemoj nas jebat da su za izradu Nacionalne razvojne strategije u Vladi konzultirali i djecu! – pomislit ćete klonuli u potpunoj moždanoj obamrlosti, pa da vam i to odmah kažem: naravno da jesu. Nakon ankete u lokalnim zajednicama, Ministarstvo regionalnog razvoja mrtvo je ozbiljno raspisalo i natječaj za djecu, na koji se sa svojim literarnim i likovnim vizijama Hrvatske 2030. javilo gotovo tri i pol hiljade učenika osnovnih škola! Da, djeca: Nacionalnu razvojnu strategiju - ‘najviši akt strateškog planiranja kojim će biti definirana vizija razvoja, te jasno postavljeni glavni razvojni smjerovi i strateški ciljevi’ – Plenkovićeva vlada izrađuje na temelju dječjih crteža sa zrakastim žutim suncem u kutu upitnika, i školskih sastavaka o snazi zlatnog žita i očima boje mora.

Zahvaljujući izvrsnim vezama gospodina Milorada Pupovca s premijerom Andrejom Kockicom, Novosti su u posjedu tog historijskog dokumenta, pa ga ekskluzivno objavljujemo u integralnom obliku.

‘Hrvatska u 2030. godini otvorena je i globalno konkurentna zemlja’, piše u prijedlogu Nacionalne razvojne strategije, ‘u kojoj nema škole i stalno je ljeto, u kojoj su gradovi od Lego-kockica, planine od gumenih bombona, more od Coca-Cole, Plitvička jezera od Nutelle, šume od pomfrita iz McDonald’sa, a prometni znakovi od pizza s ekstra kečapom; zemlja prilika u kojoj je svima, a posebno djeci, dana mogućnost građenja kućica na drveću i Minecraftu, besplatnih 3D kina, 5G mreže i neograničenog igranja Rocket League i Titanfalla ‘dvojke’, multiplejersko i multikulturno carstvo u kojemu caruje drugarstvo: u njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno, u njemu se svet raduje, tamo su kuće od čokolade, prozori su od marmelade, tamo svako radi ono šta hoće, tamo raste svako voće’.

Ili, u kraćoj verziji, ‘Hrvatska u 2030. godini bit će među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta’.

Neimaština, uostalom – naučili smo još prije pedeset godina – nije ništa drugo doli kad nemaš maštu.

1/2