Na događaje povodom obilježavanja ‘Oluje’ nacionalisti u Srbiji i Hrvatskoj reagirali su sasvim očekivano. S obje strane, hrvatske i srpske, dileri mržnjom su se uznemirili jednakim intenzitetom. Razlika je jedino u motivima i pozicijama moći: hajka je ovaj puta došla iz dijela srpske vlasti i prorežimskih medija, a u Hrvatskoj iz opozicijskih saborskih klupa i njihovih simpatizera s krajnje desnih medijskih platformi. U danima nakon ‘Oluje’ s obje strane granice odjekivali su huškački refreni o gesti potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. S jedne strane prokazan je kao veleizdajnik Srba, a s druge kao instrument velikosrpske politike čiji je cilj izjednačavanje žrtve i agresora. Srpski tabloidi, zloćudni kolektiv koji sustavno truje tamošnji medijski prostor nacionalističkom pornografijom, u danima nakon ‘Oluje’ pisao je o tome kako je ‘izrod Milošević pljunuo na sve svoje mrtve’ i kako je tamo slušao Za dom spremni te poruke Srbima da se ispričaju Hrvatima zato što su ih oni ubijali.
U danima nakon ‘Oluje’ s obje strane granice odjekivali su huškački refreni o gesti potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. S jedne strane prokazan je kao veleizdajnik Srba, a s druge kao instrument velikosrpske politike čiji je cilj izjednačavanje žrtve i agresora
Razmjenjivali su se naslovi o ‘skandaloznoj odluci’, ‘bruci i sramoti Srbina’ koji ‘s ustašama’ sudjeluje u ‘veličanju ubojstva Srba’. Prije i poslije ‘Oluje’, ukratko, Miloševića su čerečili kao što u drugim prilikama nasrću na sve one koji se ne slažu s politikom Aleksandra Vučića, bilo da je riječ o opoziciji, mirovnjacima koji traže suočavanje sa srpskim zločinima, nevladinim organizacijama, istraživačkim novinarima, Albancima, Crnogorcima, Evropi… Kao i u svim navedenim slučajevima, Vučić je i ovog puta zvučao umjerenije od medijske mašinerije koja zrcali njegove političke igre.
Na komemoraciji povodom ‘Oluje’, koju je održao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, ograničio se na sugestiju, ali ne i izravnu optužbu, da je potez Borisa Miloševića ponižavanje Srba. Spomenuo je, štoviše, i riječ pomirenje. ‘Nećemo slaviti tragediju srpskog naroda, ubijanje srpskih civila, ubijanje srpske djece, ne pristajemo na poniženje. Pomirenje - da, ali poniženje - ne’, rekao je Vučić na mostu u Sremskoj Rači, gdje je simbolično priređen program u znak sjećanja na stradale u ‘Oluji’.
Više od njegovih riječi, koje su se u brojnim drugim navratima pokazale ispraznima, zborila je kulisa ispred koje je održao govor. U režiji bivšeg zapovjednika paravojne formacije Beli Orlovi Dragoslava Bokana, Vučića su okružili statisti na traktorima, kao simulacija izbjeglih i protjeranih u kolovozu 1995. godine. Simbolika se ovdje može čitati ponešto drugačije od Vučićeve intencije: kao član radikala Vojislava Šešelja početkom devedesetih huškao je ‘statiste’ na etničko čišćenje Hrvata s prostora Krajine, kao što su u svojstvu statista protjerani srpski civili dočekani u Srbiji i potom suočeni s kultur-rasizmom, prezirom i prisilnim povratkom na frontu u formacijama Željka Ražnatovića Arkana. U komemoraciji srpskih političara povodom ‘Oluje’ opet je tako dominirao izostanak autorefleksije. Umjesto toga, ponuđeno je jednostrano žrtvoslovlje i nasrtaj na bilo kakvo remećenje takvog narativa, koje je ovaj puta pronađeno u potezu Borisa Miloševića. Izvjesno je, međutim, da će kroz dogledno vrijeme doći do pomirljivije retorike između Beograda i Zagreba. Razlog će biti Evropa, kao što je bila u slučaju HDZ-a Ive Sanadera, suočenog s predpristupnim zahtjevima iz Brisela.
Dotad će Vučić po pitanju Srba u Hrvatskoj u nastupima i gestama biti ponešto umjerenija verzija tabloida i njegovih koalicijskih partnera iz Socijalističke partije Srbije Slobodana Miloševića. Aktualni predsjednik te stranke, ujedno i ministar vanjskih poslova te prvi potpredsjednik srpske vlade Ivica Dačić prije nekoliko dana je u televizijskoj polemici s Miloradom Pupovcem proglasio odlazak Miloševića u Knin ‘rušenjem srpskog jedinstva’, zato što po njemu ‘Srbi u Srbiji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori i većinski broj Srba u Hrvatskoj misle drugačije’. Od desne ruke Slobodana Miloševića nije se moglo očekivati više od retorike o srpskom zajedništvu kojom je njegov mentor pokrenuo ratove na ovim prostorima. Jednaka je, k tome, i njegova odsutnost empatije za stvarne živote konkretnih ljudi koji žive u Hrvatskoj. Uostalom, da ju ima, sasvim je sigurno da 2012. godine kao ministar unutarnjih poslova Srbije da ne bi čestitao Tomislavu Karamarku na izboru za predsjednika HDZ-a.
Plenković je u značajnom govoru izrazio žaljenje za srpske žrtve i priznao postojanje drugačijih interpretacija kraja rata u Hrvatskoj. No ‘Oluja’ je odavno otišla u domenu mita koji politički establišment ne želi narušavati
S druge strane granice, pak, događaji u Kninu vjerno su prenijeli trenutno stanje huškačke desnice u Hrvatskoj. Simbolika je bila na razini opisanog konteksta Vučićevog komemoriranja: Miroslav Škoro, koji je izbivao iz Hrvatske za vrijeme rata, poručio je da Domovinski pokret ne vidi razloge za pomirenje sa Srbima. Njegov politički istomišljenik Željko Sačić, koji je nekoliko dana nakon kninskih događaja poručio da hrvatska vlada ‘izjednačava krivnju hrvatske žrtve i velikosrpskog vojno poraženog agresora’, svojevremeno je bio priveden pod sumnjom za zataškavanje ubojstva srpskih civila u Gruborima. Na dan obljetnice ‘Oluje’, članovi Domovinskog pokreta tumarali su po Kninu, gotovo svjesni vlastite nevažnosti, dok se Ivan Penava tugaljivo žalio medijima da ga nitko nije zvao na službenu komemoraciju. Šačica proustaških provokatora iz HOS-a u pratnji Hrvoja Zekanovića, do jučer pod nježnim tretmanom državnog vrha, odstranjena je policijskom intervencijom. Katolička crkva, koja je računala da će se Domovinski pokret domoći vlasti, krotko je promatrala kninske geste. Iz Hrvatskog generalskog zbora, desničarske grupice umirovljenih vojnih zapovjednika, došla je poruka da ‘zločini nakon Oluje nisu kvalitetno istraženi i to ih boli’.
Nekoliko novinskih autora s krajnje desnice i dalje širi opasne besmislice o tome da istureni predstavnici Srba u Hrvatskoj provode velikosrpsku politiku i da su produžena ruka beogradske politike. No sve je to, poput opisanih istupa iz Domovinskog pokreta, ovog puta zvučalo marginalno, beznačajno i impotentno.
Pokazalo se da mržnja, iako opasna u bilo kojem obliku, nema razoran efekt ako se u svojoj javnoj manifestaciji odstrani iz smjera izvršne vlasti. Historijat hrvatske nezavisnosti pokazuje da takvu politiku bez kaosa na ulicama jedino može provoditi HDZ. Utoliko, ono što je s pozornice izrečeno u Kninu važna je gesta. Danas je možda puno važnija nego prije desetak godina, jer dolazi nakon dugotrajnog razdoblja koje je bilo obilježeno sirovim šovinizmom, prvenstveno usmjerenim prema omraženoj manjini. Iza većine antisrpskih kampanja svih tih godina stajao je HDZ, koji sada nudi razumijevanje i pomirenje, neopterećen pritiscima s poraženog krajnje desnog krila stranke. Retorika potonjih, uz neke kadrove, zasad se preselila u Domovinskoi pokret.
No geste su jedno, a ono što bi trebalo uslijedi nešto posve drugo. Kada je riječ o interpretaciji devedesetih, od HDZ-a ne treba očekivati puno više od onoga što je izrečeno na kninskoj pozornici. Plenković je u značajnom govoru izrazio žaljenje za srpske žrtve i priznao postojanje drugačijih interpretacija kraja rata u Hrvatskoj. No ‘Oluja’ je odavno otišla u domenu mita koji politički establišment ne želi narušavati. Pored vojne akcije koja je rezultirala desetkovanjem Srba u Hrvatskoj, inherentni dio ostavštine Franje Tuđmana je i naknadno dugogodišnje sprečavanje povratka izbjeglih Srba, namjerni izostanak izgradnje infrastrukture za normalan život onih koji su se htjeli vratiti ili volje za procesuiranje zločina nad srpskim civilima.
Upravo u navedenim kontekstima gesta bi se trebala pretočiti u konkretne poteze. Iako je najavljeni odlazak premijera Plenkovića u Varivode značajan na simboličkoj razini, posjeta ministra branitelja Tome Medveda nudi još jaču metaforu za definiranje razlike između riječi i budućih konkretnih političkih poteza. Dobro je poznato da je Medved za vrijeme HDZ-a Tomislava Karamarka sudjelovao u šatoraškom prosvjedu, koji je od početka do kraja emitirao obilje netrpeljivosti prema Srbima. Kao ministar branitelja omogućio je potom proračunske resurse notornim proustaškim revizionistima i dodijelio sredstva za počasno obilježavanje komemoracija ustaškim vojnicima, proizvodeći tako historijski narativ koji ponajviše osjete Srbi u Hrvatskoj.
Izvršna vlast bi i inače trebala prestati financirati slične sadržaje, suprotno nedavnoj odluci Ministarstva kulture kojom je više od jednog milijuna kuna dodijeljeno šovinističkoj organizaciji Priznajem. Nužno je, k tome, konačno odstranjivanje ustaškog pozdrava Za dom spremni iz javnog prostora i komemorativnih svečanosti dijela veteranske zajednice. Za to je, pak, potrebno konačno preuzeti odgovornost, koja je kukavički prebačena na Vijeće za suočavanje s prošlošću, i u svakom slučaju proskribirati ustaški usklik. Tako će, preko zakonodavnih rješenja, ekscesi proustaških veterana doći u domenu jasno definirane policijske i pravosudne odgovornosti.
Posljedično se neće ponoviti ni historijska sramota koja se nalazi u nedavnoj odluci Visokog prekršajnog suda u Zagrebu o Thompsonu. Potrebno je, k tome, i odlučno sankcioniranje etnički motiviranog nasilja, umjesto da ga se relativizira navijačkim ekscesima i benignim prekršajima. Treba također uspostaviti društvenu klimu u kojoj će se bez problema materijalizirati zakonsko pravo na ćirilično pismo u određenim dijelovima Hrvatske.
Uz nužnu promjenu javnog ambijenta netrpeljivosti, potrebno je konačno pružanje normalnih uvjeta za život i povratak Srba u ruralnim krajevima, od elektrifikacije, uvođenja vode, izgradnje cesta i ostale infrastrukture.
Srbija i Hrvatska trebaju poboljšati odnose iz niza razloga, prvenstveno za dobro manjina koje žive u tim zemljama, ali ovdje je prvenstveno riječ o odnosu Hrvatske prema svojim građanima.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
