>

novosti logo

Kronika Kronika

Opomena nadolazećim generacijama

Članovi Gradskog udruženja logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka iz Banjaluke i ove su se godine prisjetili kozaračke djece, žrtva ustaškog terora. Djeci sahranjenoj u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju pomen je odao i Pero Rodić, koji je i sam preživio strahote NDH

Članovi Gradskog udruženja logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka iz Banjaluke, u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, odali su 5. novembra počast kozaračkoj djeci, žrtvama ustaškog terora, sahranjenoj u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju.

- Ovdje počivaju 862 najnevinije žrtve ustaškog terora, naši vršnjaci koji su nakon dovođenja iz Kozare u Zagreb pomrli od gladi, bolesti i iscrpljenosti. Bili su ubijeni jer su bili djeca drugačije vjere i nacionalnosti - rekla je Dobrila Kukolj, predsjednica udruženja, nakon pomena kojeg je služio sveštenik Mihajlo Žikić.

Jedan od onih koji je kao dijete pretrpio pakao ustaškog logora je Pero Rodić, rođen 1938. u selu Brekinja kod Bosanske Dubice.

- Za vrijeme rata stalno sam bio po zbjegovima, a otac nas je odveo u Kozaru gdje je i poginuo u partizanima. Majku i nas petero djece, starijeg brata i tri sestre, zarobili su i odveli u Cerovljane, a onda u Jasenovac, gdje su od odvojili našu sestru. Tamo je i umrla. Nismo ulazili u krug logora, nego smo bili u Uštici, a nakon pet-šest dana prevezli su nas skelom, pa smo pješke krenuli za Novsku, Banovu Jarugu, Lipik, Pakrac, Daruvar i Grubišno Polje, odakle su nas odveli u selo Velika Pisanica, gdje smo bili do januara 1943. Uvijek ističem humanost ljudi koji su nas primili. Bjelovarski kraj je multinacionalan, pa je uz Hrvate bilo i Srba, Čeha, Mađara, Folksdojčera… Mog brata je uzeo jedan od njih, Lovro Werfler, djed i baka smješteni su kod Mađara Janoš Pišta, dok smo mi djeca s majkom završili kod hrvatske porodice Đure Juriše. Uopće se nisam osjećao kao da sam u izbjeglištvu i zarobljeništvu, majka je radila na polju kao u svakom selu, a ja sam se igrao s djecom – prisjeća se Rodić.

- Do kuće u kojoj smo bili smješteni živio je jedan ustaša s čijim sinom sam se igrao i pjevao mu partizanske pjesme. Ovaj je ocu rekao da ‘mali Bosanac pjeva’. Potom je došao taj ustaša, onako visok u uniformi, i naredio mi da pjevam. Nakon što sam mu otpjevao ‘Od Kozare pa do Valja, komunisti neće kralja’ i ‘Mislila je Pavelića Kata da će biti kraljica Hrvata’, nasmijao se i rekao da pjevam dalje. Kad sam otpjevao ‘Oj ustaše, je*** li vam nanu, ostaće vam kosti na Balkanu’, zgrabio me i držao iznad zemlje, onda me spustio i rekao: ‘Marš kući, nemoj ovdje više dolaziti’. Nije me ni pipnuo, ali me majka, kojoj je valjda rekao što sam pjevao, strahovito istukla. Nakon desetak dana je poginuo u borbi protiv partizana u selu Baškovici – dodaje Rodić.

- U januaru je Stevo Jelebić, domobranski starješina i zet našeg ‘udomitelja’, za našu obitelj uzeo propusnice, rekavši da je u našem rodnom kraju mirno.

Odveo nas je kraj zadnjih ustaških straža kod Dubice koje su ubijale sve Srbe, imali oni papire ili ne, a kad se vratio u selo, uzeo je ženu i dijete i otišao u partizane – kaže Pero Rodić kojeg i danas muče scene stradanja.

- Kad su nas u avgustu vodili prema Daruvaru, prošli smo kraj stabla jabuke s kojeg su otpadali plodovi. Jedna je djevojčica potrčala i nabasala na ustašu koji ju je zgrabio za kosu i zaklao. Ja sam potrčao za njom, a ustaša me htio udariti kundakom u glavu; promašio je jer me majka zgrabila i privukla sebi, ali me ipak ‘dohvatio’ iznad čela, pa i danas imam ožiljak – svjedoči Rodić i dodaje kako mu je krvio što današnja omladina ne uči o tim strahotama.

- Za njih su Jasenovac ili Jadovno tek geografski pojam – dodaje bivši logoraš.

Kako ističe predsjednica Gradskog udruženja logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka, bivši logoraši dolaze na Mirogoj unazad nekoliko posljednjih godina.

- Udruženje je aktivno, a u zadnje vrijeme radimo na obnavljanju članstva i primanju potomaka logoraša. Nažalost, mi stariji odlazimo, ali uspijevamo da naše udruženje opstane i da se ne zaborave užasi Drugog svjetskog rata – kaže Dobrila Kukolj i dodaje da udruženje organizira predavanja i druženja s mladima.

- Imamo svoj glasnik u kojem pišemo o našim sudbinama i tačnim brojevima jer nastojimo da ono što nosimo u sebi dijelimo s drugima. Želimo da te priče ostanu u sjećanju naše djece i mladih pokoljenja – zaključuje ona.

1/3