>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Orbanistički plan

Po uzoru na ‘neliberalnu demokraciju’ mađarskog premijera Orbana, stranka Pravo i pravednost uspostavila je kontrolu nad obavještajnom zajednicom, Ustavnim sudom i javnim medijima. Evropska komisija, koja nije reagirala na mađarski presedan, odlučit će ugrožava li Poljska princip vladavine prava

Kada su 2005. godine Jaroslaw i Lech Kaczynski postali premijer i predsjednik Poljske, u drugim dijelovima Evrope to je izgledalo pomalo bizarno, jer su dvije najvažnije funkcije u zemlji obnašali blizanci, jedan drugome nalik kao jaje jajetu. Politička agenda braće nije tada uspjela doći do punog izražaja jer je njihova stranka Pravo i pravednost (PiS) smijenjena na izvanrednim izborima već dvije godine kasnije, a Lech je 2010. poginuo u avionskoj nesreći iznad ruskog grada Smolenska, zajedno s još 95 ljudi. Putovali su na obilježavanje 70. godišnjice Katinskog masakra, kada je sovjetska tajna policija ubila tisuće poljskih ratnih zarobljenika.

PiS je na vlasti smijenila centristička Građanska platforma koja je zemljom upravljala dva puna mandata, tijekom kojih je Poljska postala jedna od ekonomski najuspješnijih članica Evropske unije. Istragom o udesu u kojemu je poginuo Lech zaključeno je da se radilo o nesretnom slučaju, a Poljska javnost, tada se tako činilo, s tim se objašnjenjem zadovoljila. Ali ne i Jaroslaw, političar kojemu je misija postala dokazivati da je Rusija odgovorna za nesreću, a da je Građanska platforma zataškala pravu istinu. Svakog mjeseca na datum nesreće Jaroslaw je organizirao komemorativnu povorku u čast poginulih, a ti su marševi postali sredstvo za mobilizaciju njegove stranačke podrške. Danas, pet godina kasnije, istraživanja pokazuju da trećina Poljaka vjeruje u Jaroslawovu teoriju urote, otprilike isto onoliko građana koliko ih je krajem listopada na parlamentarnim izborima glasalo za njegovu stranku i time je ponovno dovelo na vlast. Neki analitičari idu toliko daleko da tvrde da je avionska nesreća postala svojevrstan politički marker, pokazatelj političkog identiteta u zemlji koja je etnički i vjerski homogena, pa stoga obavlja funkciju faktora koji društvo polarizira, dijeli ga na ‘njih’ i ‘nas’. Pritom se lojalnost potencira proizvodnjom ratnog stanja u kojemu se sve koji se ne slažu s politikom vladajućih proglašava nacionalnim izdajnicima.

Nakon što su uspješno okljaštrili Ustavni sud, vladajući su donijeli zakon prema kojemu se smanjuje broj članova nadzornih i upravnih tijela javnih medija, a nove ravnatelje imenovat će ni manje ni više nego ministar financija

Štoviše, jedan od prvih poteza nove vlade bio je gašenje web-stranice vladine istrage o nesreći i najava otvaranja nove istrage, a proizvodnja ratnog stanja poprimila je nakon izbora formu konzervativne revolucije u kojoj je cilj PiS-a demontirati svaku institucionalnu kontrolu vlasti i koncentrirati što je moguće više moći u svojim rukama. Ta se revolucija provodi redanjem dekreta i novih zakona, snažno začinjenih nacionalističkom i vjerskom ideologijom, kako bi se dovoljno naivne građane uvjerilo da se rastakanje demokratske države provodi upravo u ime nacionalnih interesa. Svrhu te dimne zavjese svako malo obavi pokoja izjava ili potez nevezan direktno uz suštinske namjere PiS-a, pa se primjerice iz vlade tražilo skidanje s repertoara kazališta predstave ‘Djevojka i smrt’ po tekstu Elfride Jelinek zbog ‘pornografije’, dok Jaroslaw Kaczynski u međuvremenu o izbjegličkoj krizi govori uz čestu upotrebu riječi ‘kolera’, ‘dizenterija’, ‘virusi i bakterije’.

Otkako je prije manje od tri mjeseca došao na vlast, PiS gotovo svakodnevno i bez imalo uvijanja pokazuje da njegova zemlja nezaustavljivo grabi u smjeru ‘neliberalne demokracije’ koju je formulirao mađarski premijer Viktor Orban, čovjek s kojim se Kaczynski, koji inače nema nikakvu funkciju u novoj vladi, redovito konzultira oko svakog sljedećeg poteza. Poljski predsjednik Andrzej Duda, kojega je Kaczynski osobno izabrao za stranačkog kandidata, baš kao i aktualnu premijerku Beatu Szydlo, pomilovao je bivšeg šefa antikorupcijske agencije Mariusza Kaminskog, osuđenog na tri godine zatvora zbog zloupotrebe položaja, i imenovao ga šefom obavještajne zajednice. Ministar obrane Antoni Macierewicz otpustio je šefove vojno-obavještajne agencije, a ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski zalaže se za ukidanje ugovora koji su NATO i Rusija sklopili 1997., a prema kojemu NATO neće imati stalne vojne baze u zemljama bivšeg sovjetskog bloka.

Tijekom prosinca parlament je odobrio i seriju novih zakona kojima je cilj daljnje provođenje čistke u institucijama. Tako će se ubuduće lakše moći otpustiti dužnosnike u javnoj upravi, policija i obavještajne službe dobit će veće ovlasti nadzora, a Ustavni sud i javni mediji natrpat će se PiS-ovim kadrovima. Ustavni sud također će ubuduće trebati dvotrećinsku, umjesto dosadašnje natpolovične većine za donošenje odluka o (protu)ustavnosti zakona, zato jer je, kako kaže Kaczynski, sud dosad bio politički organ ‘protunarodne’ Građanske platforme koja je bivšim komunistima omogućila da opljačkaju zemlju. PiS je također imenovao petoricu svojih ljudi u Ustavni sud, unatoč tome što su sve relevantne institucije ocijenile da se radi o protuustavnom potezu.

Nakon što su uspješno okljaštrili Ustavni sud, vladajući su se ostrvili na javne medije, pa donijeli zakon prema kojemu se njihovi ravnatelji otpuštaju, smanjuje se broj članova nadzornih i upravnih tijela javnih medija, a nove ravnatelje ubuduće će imenovati ni manje ni više nego ministar financija. Predsjednik kluba zastupnika PiS-a Ryszard Terlecki izjavio je uoči donošenja zakona da se mediji ‘ljuto varaju ako misle da će u idućim tjednima kljukati javnost kritikama’ PiS-ovih politika, čime je i on pokazao da njegova stranka ne smatra da bi svoje namjere trebala skrivati.

Je li to ispravna procjena pokazat će se kada Evropska komisija donese svoj sud o tome je li Poljska novim medijskim zakonom prekršila jedan od temeljnih postulata Unije, onaj koji jamči slobodu medija. Novi zakon protivan je Ugovoru o Evropskoj uniji, Povelji o temeljnim pravima i nekoliko direktiva Vijeća Evrope koji se bave slobodom medija. Zbog toga su, što pismima što javnim izjavama, na njega reagirali brojni evropski dužnosnici, od glavnog tajnika Vijeća Evrope Thorbjørna Jaglanda, preko njemačkog povjerenika za digitalnu ekonomiju Günthera Oettingera, pa do prvog potpredsjednika Evropske komisije Fransa Timmermansa i predsjednika Evropskog parlamenta Martina Schulza. Reagirale su i sve relevantne organizacije za zaštitu slobode medija, no PiS i Kaczynski, ohrabreni činjenicom da je slične zakone prije njih donijela i Mađarska pa joj zbog toga ni dlaka s glave nije pala, samo su im odbrusili da ‘nisu legitimni partneri demokratski izabranoj vladi’.

Desnica je uspješno prisvojila ekonomsku retoriku inače prirodnu za stranke ljevice, kritizirajući deindustrijalizaciju i privatizaciju te propagirajući ideje oporezivanja banaka i korporacija i redistribucije bogatstva

Prema mehanizmu koji je EU donijela 2014. Lisabonskim sporazumom, Komisija ima pravo uvesti sankcije protiv članice koja svojim postupcima sistematski ugrožava vladavinu prava i druge evropske vrijednosti. Mehanizam još nikada nije korišten, pa čak ni u slučaju autokratske vladavine Viktora Orbana, a jedini put kada je EU nametnula sankcije nekoj svojoj članici bilo je 2000. godine, kada je u austrijsku vladu ušla krajnje desna Stranka slobode Jörga Haidera. No Evropska unija imala je tada tek 15 članica, od čega je njih 14 glasalo za sankcije, dok je danas članica gotovo dvostruko više, a takozvana Višegradska skupina četiri istočnoeuropske države, kojoj teži i hrvatska predsjednica, u međuvremenu se prometnula u podrivača evropske liberalne demokracije.

Prema članku 7. Ugovora o Evropskoj uniji, Komisija ima pravo provesti analizu i podnijeti tužbu protiv članice koja provodi sistematsko kršenje vladavine prava te s njoj započeti dijalog o spornom pitanju. Ukoliko reakcija članice nije zadovoljavajuća, u krajnjemu na raspolaganju ima ‘nuklearnu’ opciju oduzimanja prava glasa spornoj članici. Za to se otvoreno založio Nijemac Oettinger, no već sutradan javio se predsjednik Komisije Jean-Paul Juncker izjavivši da o eventualnim sankcijama ne želi spekulirati. Juncker je time nagovijestio da bi Komisija Poljake mogla ostaviti na cjedilu, baš kao što je to učinila i s Mađarima, te time potvrditi opasan presedan koji je s lakoćom postavila Orbanova vlada. Jer unatoč tome što Kaczynski i njegova stranka tvrde da im 37-postotna pobjeda na izborima daje legitimitet za uspostavu jednopartijske diktature, njih značajno više, 56 posto, u recentnim anketama navelo je da PiS predstavlja prijetnju demokraciji, a u vrijeme donošenja novih zakona masovne demonstracije događale su se svakodnevno. Također, čak 86 posto Poljaka podržava članstvo u EU-u jer je Poljska od tog članstva izrazito profitirala. To ukazuje da EU može, ako bude htjela, imati snažan utjecaj na poljsku vladu, tim više što PiS ne pripada evropskim pučanima, najbrojnijoj grupaciji u Evropskom parlamentu, već manjim, euroskeptičnim konzervativcima i reformistima.

Za situaciju u kojoj se našla Poljska nije, međutim, odgovoran samo PiS, već i tamošnja opozicija koja je tijekom osam godinama vladavine provodila politike koje su dio biračkog tijela gurnule u ruke konzervativaca. Osim što je provodila modernizaciju infrastrukture, centristička Građanska platforma stvorila je novu srednju klasu i akumulirala golem ekonomski rast, ali i provela nesmiljenu privatizaciju državne imovine i usluga te liberalizaciju tržišta rada. Uz to što prosječna plaća iznosi oko 400 eura, čak 27 posto zaposlenih ima ugovor na određeno vrijeme, a još 19 posto njih je samozaposleno, pri čemu ovi posljednji često nemaju mirovinsko osiguranje ni druga radna prava.

Takvom politikom Poljska se na evropskom tržištu uspješno natjecala jeftinom radnom snagom, pa su se u njoj smjestili brojni call centri, skladišta i slične vrste usluga, a zemlja se našla na samom evropskom dnu po radničkim pravima. Milijuni mladih emigrirali su u države Zapadne Evrope, a otpuštene radnike, umirovljenike i nezaposlene liberalna je vlada napustila, pa su njezino mjesto zauzele Katolička crkva i konzervativna desnica.

Štoviše, ta je desnica uspješno prisvojila ekonomsku retoriku inače prirodnu za stranke ljevice, kritizirajući deindustrijalizaciju i privatizaciju, propagirajući ideje oporezivanja banaka i korporacija i redistribucije bogatstva. Ona kombinira ekstremni nacionalizam, katolicizam i euroskepticizam s lijevim ekonomskim i političkim obećanjima, profitirajući na razočaranju bivšom vladom i tragičnom stanju ljevice, koja postoji samo izvan parlamenta. Eksperimentiranje bivše vlade s trećim putem, odnosno previše ekonomskih sloboda, na koncu je dovelo do frontalnog napada na političke slobode koji, nakon Mađarske, konzervativna desnica sada provodi i u Poljskoj.

1/2