>

novosti logo

Društvo Društvo

Orkestrirano, nego što je!

Savska 66 očito je plato za manipuliranje. Nekad su tu prosvjedovali radnici Industrogradnje. Njih su prevarili. Danas su tu ratni vojni invalidi. Možemo se kladiti da će prevariti i njih. Evo, tako došao Klemm sa svojim terencem, podijelio što zaduženja što preostalu logistiku i stao iznad platoa zajedno sa svitom

Naložilo se prilično, a kažu da će se ložiti još, koliko treba. Drva ima, naslagano je barem dvadeset metara. Na Savskoj, tamo negdje blizu ustaškog zatvora gdje je danas Ministarstvo branitelja, u neboderu propale Industrogradnje, nekad moćne građevinske firme koju su najprije devedesetih poharali vlastiti direktori, a desetljeće iza samozvani financijski maheri.

Industrogradnje više nema, a na njezin se konto uselilo Ministarstvo branitelja. Pa su pred njim zadnja tri dana odlučili logorovati branitelji. Doslovce. Zapalili su vatru točno ispred zgrade. Kažu, tako se griju. A i gladni su, dodaju oni ironičniji među njima.

Na istom je mjestu i Ministarstvo socijalne politike i mladih. Industrogradnja je državi ostala dužna gomilu novca, pa je ova onda uzela taj prostor. Nije, naravno, taj iznos, kao ni ova zgrada, ni djelić onoga što je banda sebi uspjela staviti u džep upravo na račun iste firme.

Nema tome dugo, možda četiri-pet godina, pred njom su se okupljali preostali zaposlenici Industrogradnje. Ne radnici, nego zaposlenici. Radnici su nestali, sa svakom godinom u 1990-ima pokoja stotina. Zajedno s njom i vrijednost tvrtke koju su stvarali. Prebacili su ih na zagrebačku periferiju, tamo negdje kamo ne mogu doći. Ne da rade, nego da ne budu zaposlenici. Jedan od rijetkih koji je ostao bio je portir, odgovoran stariji čovjek. Jedva je čekao penziju. Kad su prije četiri-pet godina oni zaposlenici – a nije ih bilo na kraju više od 50, došli vikati pred zgradu tražeći svoje plaće – on je zaplakao. Sjetio se svega. Obuzela ga je tuga. Puno godina, puno gradilišta, puno previše svega, najviše prijatelja. Čovjek štit kojem u zgradu nije mogao ući nitko, ali baš nitko koga ne poznaje, puk'o je i rasplakao se k'o ljuta godina. I bilo ga je tužno gledati.

Onda je došla policija. Zaposlenici su nešto pokušavali objasniti, jedan je popizdio, a možda je i priveden. Ostale su rastjerali.

'Banda', promrsio je tada među zubima portir, sretnik koji nije među onima vani što im je uručen otkaz. Samo to je rekao. Banda.

Četiri-pet godina kasnije prostor je isti. Plato ispred nebodera Industrogradnje, zaštićenog industrijskog spomenika, sagrađenog uz ustaški zatvor. Naložilo se i dimi se na sve strane. Što od 'krijesa', što od ćevapa. Skupilo se dvjestotinjak ljudi. Traže ostavku ministra branitelja Freda Matića, a posebno njegova zamjenika Bojana Glavaševića, koji se, kako vele, usudio izjednačiti hrvatske branitelje sa srpskim napadačima tokom posljednjeg rata.

'Nema šanse da mi to više trpimo!'

'Dosta je terora!'

'Ovo je Diznilend od države!'

'Ako je takav i zakon, mi to nećemo dopustiti!'

'Nismo mi i Srbi isto!'

'Ostavka ili ništa!'

Nisu to parole koje su uzvikivali okupljeni, nego izjave koje je prikupio vaš reporter. Sugovornici, neki bez nogu, jedan bez obje, drugi što deset godina nije izišao iz kuće osim na tri sastanka kćeri u školu i jednom da u banci ženi da punomoć.

'Ovo je gore od Idi Amina.'

'Zavadi, pa vladaj!'

'Od svih povlaštenih mirovina neće valjda samo nama uzimati.'

Na sreću, priča supruga jednog od okupljenih, preživio je četvrtu operaciju srca. Ali dobio je MRSA-u. Kako je sada? Evo, pitajte ga sami. Živ sam, meni je dovoljno. Pa zašto ste tu? Eto, ne volim nepravdu. I opet ću doći. Pa dobro zašto ste tu kad već deset godina niste izašli van? Vidio sam na TV-u i odlučio doći. Ako ništa drugo, žena će mi biti sretna jer sam izišao. Pa, kako deset godina? Evo vam njen broj, pa je pitajte.

Pa onda ratna sjećanja, duboka i teška.

- Ej, jel' se sjećaš ono u Komarevu nakon 'Oluje' kako su pokupili sve iz škole odmah nakon što smo prošli?

- Kako se ne bih sjećao!

- Pa da, ti si i prijavio.

- Ma da, i kasnije ono i sve mrtve. Sve sam prijavio.

- I, što je bilo s tim?

- Nemam pojma. Nisam dalje pitao.

- Eh, možda si trebao.

- A kako ovakav sakat?

I onda televizije. Najprije HTV.

- Dajte dođite iza mene, da se vidi da ste tu.

- Uf,  jel' baš moramo?

- Vama je u interesu!

- Evo me.

- Ja neću, mrš u pičku materinu!

- Dobro večer, javljamo se ispred Ministarstva branitelja…

Gledamo, nešto javljaju da su neki autobusi s braniteljima zaustavljeni na ulazu u Zagreb. Zašto? Zapravo uopće nema policije…

- To ti misliš. Ima ih tu koliko hoćeš. Sinoć je neki bacio kamen ili što i razbio prozor. U trenutku ih je bilo koliko hoćeš - kaže mi jedan.

- Pa gdje su sada?

- Evo ih, zajedno s Klemom.

Šefom jedne od najbrže rastućih zaštitarskih firmi u Hrvatskoj i bivšim zapovjednikom specijalnih snaga. Ovdje, objašnjavaju, nema Hvidre ni drugih lažnjaka. Ovdje su svi dragovoljci, invalidi, svi redom iz prvog ešalona. Baš kao i Klemm. A tu su, javljaju obavještajci, bili još i Vaso iz HDZ-a, pa onaj Gotovinin Dilber, onda još jedan specijalac Sačić, Josić i sve tako… Došla je u srijedu i Željka Markić sa svojom svitom. Onako, predsjednički. Ona i njih deset iza nje.

Došao tako Josip Klemm sa svojim terencem, ne bih se zakleo, ali bit će da je 'Pathfinder', podijelio što zaduženja što preostalu logistiku i stao iznad platoa zajedno sa svom svitom koja se učas stvorila uz njega. Nešto se snima. Neki tek stasali dječak, kažu da je iz Pernarova Živog zida, pokušava objasniti zašto podržavaju ovaj prosvjed. Muči se s riječima. Teško, ali uz puno pomoći uspijeva reći što želi.

Čujem glas pokraj sebe:

- Ne valja. Ovako treba: kaži da smo došli ovdje kako bi...

Mali opet mrmlja, sada već pod teškom tremom, suočen s televizijskim svjetlom u glavu očito nenavikao na kameru.

- Mi smo došli ovdje da damo podr…

- Ne valja! Jel' ti mene čuješ?

Pa opet: 'Mi smo došli ovdje da od srca podržimo…'

- Ne valja! Koliko puta ti moram reć'?!

I onda smo se uključili: 'A zašto vi njemu govorite što on treba reći?'

- Pa vidiš li da on ne zna - čvrst je Klemm.

- A zašto ti onda ne staneš iza kamere, pa ti reci kad ti znaš što treba reći? - ne dam se ni ja kad smo već na ti.

- Ajde šuti! - rezolutno on meni, a onda malome: 'Je li ti mene čuješ? Ovako treba: Došli smo ovdje da…'

- A koliko vas je ovo sve skupa koštalo? - pravim se naivan i pomalo izravan.

- Pet hiljada eura. A tko si ti da to pitaš?

- Novinar.

- Odakle?

- Iz Forum.tm-a.

E sad, griješio bih dušu, pa i lagao da kažem točno što je kazao. Meni se učinilo da je Klemm samo pucnuo prstima, ali nešto je ipak rekao, nešto tipa 'što je ovo ovdje?' ili 'dajte provjerite ovoga' ili 'provokator'. Kako god, istu su me sekundu nakon toga okružila trojica policajaca, a ovaj je u maniri pravog specijalca netragom nestao.

- Dobra večer.

- Dobra večer.

- Osobnu iskaznicu?

- Evo presica. A zašto?

- Čekaj ovdje.

- A zašto?

- Čekaj!

Ostao sam s drugom dvojicom čekati. Baš smo stajali pred ulazom. I sjetim se Industrogradnje i onih preostalih zaposlenika koji su s Marijem Ivekovićem pokušavali izvući koju davno odrađenu plaću. Sjetim se njihove muke. Pogledam ovoga bez nogu, daleko je, tamo skroz pokraj izlaza na cestu, ne da da mu pomognu. Tražim pogledom onoga koji deset godina nije izašao iz kuće. Ne vidim ga. Pa se sjetim onog portira. Samo da opet ne ostane zgarište...

Tekst prenosimo s portala Forum.tm

1/6