>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Zabranitelji

Ako je kažnjivo baviti se nadriliječništvom ili nadribankarstvom, valjda bi trebalo biti kažnjivo i nadrisudstvo brojnih braniteljskih udruga koje zabranjuju koncerte, predstave, filmove, festivale… Ali to nadrisudstvo naprosto cvjeta pod neslužbenim pokroviteljstvom politike i države

Zadnje godine socijalizma proveo sam u tjedniku Danas pa iz prve ruke mogu svjedočiti kako je bilo s medijima i šire. Nekada svemoćna Partija polako se gasila i sve se manje pačala u javne djelatnosti, dakle u svoj posao, ne zato što više nije imala autoritet prinude, nego zato što više nije imala ideja što da radi. Istodobno, ni iz čega se počeo pomaljati politički pejzaž novih političkih stranaka, inicijativa, udruga, od kojih se za neke odmah vidjelo da neće donijeti ništa dobro, ali su zato silno ojačali nezavisni mediji. Ili, točnije rečeno, mediji koji su se htjeli i znali izboriti za neovisnost, jer takve stvari nikada nisu dolazile na pladnju u ukusnim kuharskim nizovima. Može se slobodno reći da novinarstvo nikada prije ni poslije nije bilo toliko moćno, što se najbolje vidi na primjeru sadašnjih zabrana kulturnih i drugih događaja koje iznuđuju nebrojene braniteljske udruge. Njih je još zimus tjednik koji imate pred sobom lucidno nazvao ‘zabraniteljima’, što su preuzeli i drugi neovisni ili relativno neovisni mediji. Oni dosta oštro peru po njima, zabraniteljima, ali su ovi očito snažniji i utjecajniji i te ih kritike ne zaustavljaju. Iz vremena Danasa, dok ga HDZ nije za godinu-dvije pridavio i odstranio s medijske scene, pamtim sasvim obratan slučaj.

U to vrijeme pojavio se film ‘Život sa stricem’, koji je po romanu Ivana Aralice snimio Krsto Papić, i u roku odmah republički SUBNOR gnjevno ga je stavio na zub. Po današnjim mjerilima to je trebalo završiti tako da film ode ne baš pod led, nego da se raznim administrativnim smicalicama i kerefekama omete njegova distribucija, ali nije bilo tako, bilo je obratno. Nakon što je SUBNOR napao Papića i Aralicu, mi u Danasu, preciznije ja kao autor teksta, napali smo SUBNOR, što je izazvalo ledenu nevjericu i nakon toga je bilo i prilično vuneno. Čak je traženo da mi se uruči otkaz, ali to se nije dogodilo, a preživio je i ‘Život sa stricem’, što znači da je vrhuška tadašnjih partizanskih veterana doživjela poraz, od kojeg se nije oporavila, jer sličnih zahtjeva poslije nije bilo. Eto, to je ta priča koja u političkoj komparatistici sadašnjeg i tadašnjeg vremena dosta govori, ali ona ima i svoj groteskni, moglo bi se reći mrtvorođeni nastavak. Kada se Aralica koju godinu poslije usidrio pri vrhu nomenklature nove vlasti, našao je među ostalim i mene da me optuži za ne sjećam se više što, ali svakako nešto iz registra jugokomunizma, antihrvatstva i nekih sličnih budalaština. To se tada jako počelo nositi, kao što se, uostalom, nosi i danas.

Možda ćete pomisliti da mi je iz sadašnjeg kuta žao što sam branio Aralicu, ali, vjerujte, nije. ‘Život sa stricem’ neka je vrsta hrvatskog pandana Kusturičinom ‘Ocu na službenom putu’, iako skromnijeg umjetničkog dometa, i naprosto je bila obaveza svakoga tko je djelovao u javnom prostoru uzeti ga u zaštitu. No da budem do kraja iskren, moram se složiti i s onom pjesničkom skepsom da sloboda neće umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj, ili da se to malo drukčije kaže, neki naprosto nisu zaslužili slobodu koja im je pala u krilo nakon političkog prevrata 1990. godine. I to uglavnom bez njihovih zasluga. Da, to je Ivan Aralica koji prije ‘Života sa stricem’ nije nikada ni slovom beknuo protiv komunističke strahovlade, a zatim je završio na Tuđmanovom noćnom ormariću kao glavni ideolog etnički očišćene i na Bosnu i Hercegovinu proširene Hrvatske. I da, to su ovi branitelji-zabranitelji, kojima je komunistički monopol na bazi dominacije jedne klase bio mrzak samo zato što im je bio draži monopol na bazi njihove nacionalističke isključivosti i histerizacije. Pritom im je zabrana nastupa Momčila Bajagića Bajage u Karlovcu dobro došla da lansiraju logiku po kojoj se ne može zabranjivati nastupe domaćem, hrvatskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, a dopuštati stranom, srbijanskom.

Namjerno zaboravljaju da to ne samo što nije isto, nego nije ni blizu istome, jer se zabranjuje samo Bajagi, dok Thompson sam sebe stavlja izvan zakona, barem ako je vjerovati Plenković-Kusićevoj komisiji koja je ‘Za dom spremni’ izrijekom stavila izvan ustavnog poretka. Štoviše, Thompson ovo radi namjerno, očito mu više odgovara biti zabranjen nego dopušten, jer što bi drugo bio u ovakvoj Hrvatskoj koja je, kako svojedobno reče Tomislav Karamarko, samo ‘ostatak Jugoslavije’. Dakle, Thompson je samoproglašeni buntovnik koji se bori za hrvatskiju Hrvatsku od ove, pa za još hrvatskiju i ponovno hrvatskiju, što znači da mu svrha nije ostvariti neki cilj, nego biti u stalnom borbenom pokretu za njim. Tako je i sa zabraniteljima, koji kidišu na koncerte, filmove i kazališne predstave bez ikakve želje da objasne kako bi trebali izgledati hrvatska glazba, kinematografija ili teatar, što znači da je pod sumnjom sve ono što ne dobije njihov izričiti blagoslov (od bezazlenog plakata za Gavellu do još bezazlenijeg Festivala ojkanja u Petrinji).

Naravno, ne uspijevaju im sve zabrane, neke samo ometu neku predstavu ili odgode emitiranje nekog filma, ali im i na taj način uspijeva ‘zapišati’ kulturni i estradni prostor koji smatraju isključivo svojim. Osim toga, još im se nije dogodilo ono što opisujem na primjeru Danasa, da se neki ugledni medij ili strukovna udruga oštro suprotstave njihovim zabraniteljskim akcijama i da oni zatim trajno umuknu. To znači da su oni postali nešto kao čuvari revolucije u nekim srednjoistočnim muslimanskim teokracijama, dakle katolički mule koji čine paralelnu sudsku vlast. I koju je onda redovna sudska vlast primila u faktički legalizirano, priznato sustanarstvo, bez volje i snage da išta protiv toga učini. Stvar je tim gora što bi ovo trebalo biti kažnjivo čak i u samome naumu, a ne samo u realizaciji, i to zbilja na svim drugim poljima i jeste kažnjivo. Kažnjivo je da se uz licenciranu i skupo plaćenu medicinu netko bavi nadriliječništvom kako bi uz drhtavo podrumsko osvjetljenje nekome vadio slijepo crijevo ili žučne kamence. Kao što je kažnjivo da uz državno nadzirane banke postoji i nadribankarstvo u kojem se neplaćene kamate namiruju lomljenjem ruku i nogu.

Ali, evo, hrvatski zabranitelji uvelike se bave nadrisudstvom u mračnim koridorima legalnog sustava i to potpuno nekažnjivo, jer im se nitko ne usudi kaznu odmjeriti, a kamoli je izvršiti. Dakle, nešto posve nenormalno postalo je normalno, i to toliko da bi zabraniteljima moglo čak pasti na pamet da ih država za ovo i financira, kada ona to već ne bi radila. Posrijedi je vrzino kolo u kojem se legalna vlast pojavljuje u ulozi dobrovoljnog idiota, ali sve je zapravo na svom mjestu, jer nitko ne pokazuje ni najmanju želju da se tu nešto promijeni. Pa se onda ništa ni neće promijeniti. Tako je bilo koncem osamdesetih, tako je ostalo i danas.

1/2