>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Ovako Nijemci, a kako mi?

Svojedobno je u Hrvatskoj komponiran pjesmuljak ‘Danke, Deutschland’, kao zahvala Njemačkoj na njezinoj ulozi u međunarodnom priznanju nove države. Kako stvari stoje, dugo će trebati čekati da Hrvatska kaže ‘Hvala, Njemačka’ zbog jasnog i nepokolebljivog pozicioniranja njemačke države u odnosu na naci-fašizam, njegove zločine i nasljeđe

Njemačka, ona službena Njemačka, od predsjednika, preko parlamenta, pa do lokalnih razina, ona medijska Njemačka, pokazala je u danima sjećanja na 75. obljetnicu oslobađanja Auschwitza, kao i sjećanja na sve žrtve holokausta, da pamti, da ne zaboravlja i da ne želi zaboraviti, niti želi svojim građanima dozvoliti da zaborave. Zaboraviti – što? Zločine počinjene u vrijeme nacističke strahovlade, zločine što su ih zamislili i onom poznatom njemačkom preciznošću i pedantnošću počinili Nijemci. Nikome od predstavnika današnje njemačke demokratske države nije teško otvoreno reći da su koncentracioni logori, a bilo ih je u okupiranoj Evropi, u samoj Njemačkoj i u satelitskim državama više od stotinu, bili njemački logori, da su njima upravljali Nijemci i da su zločinci bili Nijemci. To je, doduše, povijesna istina, ali iskustvo samostalne Hrvatske pokazuje kako zna biti i više nego teško priznati (čak) i povijesne činjenice.

Njemačkim političarima, onim najvišima i najodgovornijima to nije teško. Mada nije ni jednostavno ni lako. Ne bez razloga predsjednik Frank Walter Steinmeier govori kako mu je bilo iznimno teško proći kroz ulazna vrata u najzloglasniju tvornicu smrti, logor Auschwitz. Ali, prošao je i ušao, kao i njegovi prethodnici, kao nedavno i kancelarka Merkel, na mjesto planetarnog zločina, ispod morbidno-ciničnog natpisa ‘Rad oslobađa’, poklonio se sjenama milijuna ubijenih, ne dovodeći ni tada, ni ikada u pitanje broj ubijenih, ne pokušavajući ni na koji način relativizirati zločine, pozivajući se na primjer na ratne reparacije nametnute Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, reparacije što su ‘kumovale’ katastrofalnoj gospodarskoj situaciji u Weimarskoj Republici i pomogle rađanju nacizma. Ne, takvo nešto u Njemačkoj ne dolazi u obzir.

Na svečanoj sjednici parlamenta predsjednik Bundestaga, Wolfgang Schäuble reći će: ‘Uvijek iznova bilo je pokušaja, ima ih i danas, da se zločini relativiziraju, umanje.’ I odlučno dodao: ‘To neće uspjeti.’ Prema njegovim riječima, stvar je društvenog konsenzusa prihvatiti povijesnu odgovornost, jer je ona samorazumljiva za Njemačku. Pa je i tu dodao: ‘Tko pokuša poljuljati taj temelj, neće uspjeti!’ I nije mu bilo teško priznati kako je osjetljivost prema zločinima počinjenima u vrijeme nacizma i prema njihovim korijenima, ali i prema aktualnim zbivanjima i danas potrebna, jer ‘75 godina nakon Auschwitza u Njemačkoj još uvijek postoje antisemitizam i rasizam u raznim pojavnim oblicima’.

U istome tonu govorio je i savezni predsjednik Steinmeier, upozoravajući kako se zli duhovi prošlosti pokazuju danas u novome ruhu. Za svakoga razumljivo i bez ikakve mogućnosti drugačije interpretacije rekao je: ‘Bojim se da za takvo nešto nismo bili dovoljno pripremljeni, ali upravo na tome polažemo ispit pred kojega nas stavlja današnje vrijeme. Taj ispit Njemačka mora položiti. Dužni smo to našoj odgovornosti pred poviješću, dužni smo to žrtvama, ali i preživjelima.’ I da ne bi bilo nikakve zabune o čemu govore, Steinmeier je nastavio: ‘Volio bih kada bih 75 godina nakon završetka holokausta mogao reći da su Nijemci razumjeli. Ali, suočen s prijetnjama Židovima, s napadom (na sinagogu, dvoje mrtvih, opaska autora) u Halleu, s napadima na političare i novinare – ne mogu.’ I svemu je tome dodao jasno upozorenje: ‘Mi ne zaboravljamo ono što se dogodilo! Ali, mi ne zaboravljamo ni ono što se može dogoditi.’

U prepunoj velikoj dvorani Bundestaga u Berlinu teško je bilo uočiti neko prazno mjesto. Uz zastupnike, pa i one Alternative za Njemačku, uz predsjednika, kancelarku, ministre i čelne ljude sudbene vlasti, uz bivše visoke državne dužnosnike (savezni predsjednik Köhler, predsjednik Bundestaga Thierse) bila je tu i manja skupina preživjelih iz koncentracionih logora, bili su tu potomci logoraša, bila su dvojica rabina iz nedavno napadnute sinagoge u Halleu, ali bili su – na tribinama – i mladi. Upravo oni kojima su primarno upućene riječi kako nije pitanje hoće li se Njemačka sjećati, nego je samo pitanje – kako, jer s protekom vremena treba nalaziti nove načine držanja uspomena živima; mladi, dakle, kojima su namijenjeni i filmovi i dokumentarci što ne silaze s ekrana njemačke javne televizije (cijele godine, iz godine u godinu, novi i reprizni, a pogotovo u danima obilježavanja datuma vezanih uz holokaust i Drugi svjetski rat). I, gotovo je suvišno reći, sjednicu Bundestaga izravno je prenosila javna televizija (ZDF) i to u punom trajanju, mada je prijenos poremetio uhodanu programsku shemu – pa su podnevne vijesti kasnile desetak minuta.

Tako, dakle, Nijemci. A mi, a Hrvatska?

Hrvatski je Sabor također održao posebnu sjednicu u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Sabornica je bila sramotno i zastrašujuće prazna, niti trećina mjesta nije bila popunjena. Prigodni govor u kojemu nije bilo ničega što bi vrijedilo dulje pamtiti održao je predsjednik Sabora. Osim onih nekolicine zastupnika nisu ga slušali ni (još) predsjednica, ni premijer, ni ministri, ni predstavnici sudbene vlasti. Nikakvih mladih da čuju ono što bi im se, nakon gotovo trideset godini promicanja i propagiranja povijesnog revizionizma, trebalo govoriti praktično neprekidno, na svakome koraku. Tih je dana organizirano na razini civilnog društva i okupljanje na Trgu žrtava fašizma (kojima je taj trg otet s dolaskom ‘demokracije’ i vraćen nakon višegodišnjih demonstracija na kojima policija jedva da je nešto poduzimala protiv neoustaških, dakle neofašističkih protudemonstranata). Vremešni poklonici antifašizma obraćali su se tom prilikom omanjoj skupini uglavnom također vremešnih pristaša; oni koji znaju govorili su onima koji također znaju. Mladih, osim pokoje iznimke, ali ipak tek srednjih godina, nigdje na vidiku. Učenike se u sklopu nastavnih programa redovno vodi (i po dva puta) u Vukovar (čemu se doista nema što prigovoriti), ali tek od ove godine Ministarstvo obrazovanja izrazilo je spremnost financijski podržati odlaske učenika u Jasenovac, mjesto zloglasnog ustaškog logora, ali – ako škole odluče takve odlaske organizirati (a toj fakultativnosti ima se itekako što prigovoriti!).

Drugi hrvatski predsjednik ispričao se u ime države za ustaške zločine protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata – antifašista, kako u izraelskom parlamentu – Knessetu, tako i u Jasenovcu. Njegov je sljednik na čelnoj dužnosti u državi to ponovio. Nakon toga – više ništa! Televizijska serija o ustaškoj para-državi (a logore poput Jasenovca uspostavili su i njima upravljali, što znači i u njima ubijali, ustaše) čami u bunkeru. Ponuđen je izvanredni višesatni dokumentarac Claudea Lanzmanna ‘Shoah’, iznimno vrijedan film kojega će, međutim, očekivano odgledati tek mali broj gledatelja. Mise zadušnice za ustaškog ‘poglavnika’ (pandan nacističkom Führeru) služe se iz godine u godinu, jednako kao i mise za ustaške i domobranske visoke časnike osuđene i smaknute nakon pobjede godine 1945. TV prijenosi iz Jasenovca ili Brezovice (Dan antifašističke borbe) traju uglavnom onoliko koliko je u dnevnom programu javne televizije predviđeno, bez obzira što se događa ‘na terenu’. Mada su nastavnici čak prošli posebnu obuku za podučavanje o holokaustu, po onome što ‘procuri’ u javnost malo je škola u kojima to njihovo novostečeno znanje dolazi do izražaja. Govor mržnje prema drugima i drugačijima (a antisemitizam je upravo to, samo isključivo u odnosu na Židove) dobio je pravo građanstva, nikoga kao da čudi ili uznemirava što se na utakmicama gromko skandira ‘Ubij Srbina’, što se šutke prelazi preko činjenice sustavnog uništavanja oko tri tisuće (!) spomenika i spomen-obilježja antifašističkim borcima i žrtvama fašizma.

O knjizi što dokumentira isto tako sustavno uništavanje ‘nepodobnih’ knjiga jednostavno se ne govori. Borce protiv fašizma (okupatora i ustaša) uporno se portretira kao zločince, a dosljedno se – u isto vrijeme - pronalaze sve nove i novije isprike, odnosno opravdanja za ustaške zločine, inzistira se na tome da je u vrijeme Jugoslavije broj žrtava tih zločina bio preuveličan i umjesto da se jednom za svagda raspravi i utvrdi da su ljudi ubijani isključivo i samo zato što su bili druge vjere ili nacije (ili pak svjetonazora), ‘dokazuje’ se kako ih ipak nije ubijeno baš toliko koliko se tvrdilo, nego ipak manje. Neke se zločine naprosto negira (Jadovno, pokolj u glinskoj crkvi). Onima koji to kritiziraju imputira se da su ‘protiv Hrvatske’, umjesto da se kaže: ‘Da, ubijali su ustaše; da, ustaše su bili Hrvati; ali, većina Hrvata nisu bili ustaše, većina je na ovaj ili onaj način sudjelovala u antifašističkoj Narodnooslobodilačkoj borbi iz koje je Hrvatska, nakon dugih stoljeća, izašla kao država, doduše federalna jedinica u federaciji, ali država.’

Tako se, za razliku od Njemačke, današnja Hrvatska odnosi prema nasljeđu fašizma i antifašizma. Svojedobno je u Hrvatskoj čak komponiran pjesmuljak ‘Danke, Deutschland’, kao zahvala Njemačkoj na njezinoj ulozi u međunarodnom priznanju nove države. Kako stvari stoje, dugo će trebati čekati da Hrvatska kaže ‘Hvala, Njemačka’ zbog jasnog i nepokolebljivog pozicioniranja njemačke države u odnosu na naci-fašizam, njegove zločine i njegovo nasljeđe.

I dugo će trebati čekati da se u tome Hrvatska ugleda na Njemačku. Ako ikada i dočekamo, jer današnja Hrvatska uporno nastoji zaboraviti ono što se dogodilo, zatvara oči pred onime što se događa i ne želi ni čuti, ni shvatiti riječi Prima Levija, jednoga od preživjelih iz Auschwitza: ‘Dogodilo se, a to znači da se opet može dogoditi. Bilo gdje!’

1/2