>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Anja Kožul

Ovdje ubijani, tamo ponižavani

Slobodan Milošević je odredio zabranu ulaska. Šleperi su bili puni ljudi s bebama u naručjima. Bebe su plakale, a Srbija nije dala ulazak. Nikad neću zaboraviti smrad ljudi koji su proveli ljetne dane na šleperima, kaže Ličanka Sonja Leka o sudbini izbjeglih u kolovozu 1995.

Ljuban je bio strašljiv čovjek. Meni je žao što ja nisam bio na njegovom mjestu. Iz kuće sam samo čuo ‘ne pucaj, nemojte mene, ja sam star’. Poslije toga više ništa nisam čuo, ni pucanj ni krik. Mislim da mu je stavljena ruka na usta i da je proboden nožem s leđa. U kući smo se krili njegov sin, moja žena a njegova sestra i ja, prisjeća se 80-godišnji Vojin Gazibara iz Donjeg Skrada.

Pokazuje kukuruzište udaljeno pedeset metara od svoje kuće, mjesto ratnog smaknuća člana njegove obitelji Ljubomira Končalovića (1933.). U Donjem Skradu na Kordunu, između 4. i 6 avgusta 1995. ubijeno je ukupno sedmero ljudi srpske nacionalnosti. Vojin nam je sjećanje na rat ispričao dok smo sjedili u njegovom dvorištu, gdje smo se našli nekoliko dana prije 25. obljetnice ‘Oluje’ u sklopu četverodnevnog komemorativno-studijskog putovanja ‘Pamti povijest, ne ponavljaj je’ koje su organizirali Srpsko narodno vijeće i Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske. Grupa od osam ljudi, predvođena zamjenicom predsjednika SNV-a Anetom Vladimirov, obišla je stratišta koja su u hrvatskoj javnosti uglavnom nepriznata, zaboravljena i pravosudno neprocesuirana. Čuvari sjećanja na žrtve, poput Vojina, sami životare na mjestima zločina kao što je Donji Skrad, u izoliranim predjelima u kojima ima jako malo života. Obišli smo Gornje Selište, Ličko Petrovo Selo, Komić, Kijane, Srb, Islam Grčki, Plavno, zaseok Grubore i Dvor.

Radio televizija Srbije je prilog o izbjegličkoj koloni objavila na kraju Dnevnika, prije vremenske prognoze – kaže sociologinja Marijana Stojčić i dodaje da su se izbjeglice suočavale s neprijateljstvom ili ravnodušnošću

Prema izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora, hrvatski vojnici u Donjem Skradu, u zaseoku Dmitrovići, osim Ljubana Končalovića, pobili su Stanku Končalović (1905.), Zorku Gazibara (1910.), Katu Dmitrović (1914.), Nikolu Dmitrovića (1931.), Danicu Dmitrović (1931.) i Smiljanu Končalović (1942.), Ljubanovu suprugu. Smiljana je prvo silovana, a potom je poluživa bačena u bunar. Prvih petero ubijenih sahranjeni su 14. avgusta izvan groblja, dok je tijelo Smiljane Končalović ekshumirano u decembru 1995. godine.

Vojinov susjed Čedo Končalović također je cijeli rat proveo u Skradu, a onda je avgusta 1995. s obitelji otišao u Srbiju. Njega su, kao i mnoge izbjeglice, srpski policajci usmjerili na Kosovo. Čedo nam priča kako se snašao pa izbjegao prvu kosovsku epizodu.

- Na Rači su nam podijelili po dva kanistra goriva i potjerali nas na Kosovo. Policajcu sam ponudio to gorivo samo da nas pusti prema Beogradu. Uzeo je gorivo i pustio nas. Ja sam svojom Ladom prešao preko nekih njiva i došao do Batajnice. Puno kasnije sam ipak otišao na Kosovo jer su nam govorili da je tamo sve džaba i da ima svega. Šta sam ja znao. Mi došli u Prištinu, a ono jad i bijeda. Dobiješ dva kvadrata u nekoj školi. Vozi nazad - prepričava Čedo. Danas za izbijanje rata najviše krivi ‘martićevce’ koji su, kako kaže, na Kordun došli, napravili kaos i otišli.

Končalović nas je odvezao do stare škole, koja je kao i 90 posto kuća uništena i zarasla u šikari. Nivo zapuštenosti zgrade nekadašnje obrazovne ustanove odaje dojam da je propala još u Drugom svjetskom ratu, a ne nakon ovog zadnjeg. U toj osnovnoj školi za vrijeme rata bilo je na stotine đaka, kaže Čedo, a u školi je predavala učiteljica hrvatske nacionalnosti. Končalović nas je odveo i u selo Dmitrovići, upravo u kuću u kojoj je ubijeno petero ljudi. Kuća se, doduše, uskoro uopće neće vidjeti od raslinja. Ispred se nalazi bunar u kojem je život skončala Smiljana, Ljubanova žena.

- Njihova dva sina danas žive u Srbiji, obiteljsku kuću ne žele obnoviti niti imati ikakve veze sa selom - priča nam Čedo.

Istoga dana, obišli smo groblje u Gornjem Selištu kod Gline. Tu je u masovnoj grobnici pokopano 67 ljudi. 56 tijela ekshumirano je 2015. godine. Također, na tom mjestu sahranjeni su i Srbi s Korduna, stradali u izbjegličkoj koloni prema Dvoru. Identificirano je njih devet. Ispred groblja, na mjestu gdje je bila masovna grobnica, polegnuti su križevi s oznakama NN i rednim brojem žrtve, utisnuti u zemlju i obrasli u travi.

Sljedećeg dana grupa se uputila prema Lici, u sela Komić, Kijane i Ličko Petrovo Selo. U Komiću nas je dočekao zamjenik načelnika Udbine Milan Uzelac koji je okupio članove obitelji ubijenih u ovom selu. Položen je vijenac na spomenik izvorno podignut u spomen na žrtve fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu, ali danas tu stoji i ploča s imenima osmero mještana Komića: Petra Lavrnića (1933.), Save Lavrnića (1903.), Milice Sunajko (1913.), Rade Sunajka (1909.), Borke Opalić (1948.), Milice Pavlica (1906.), Mare Brkljač (1924.) i Stake Čurčić (1920.). Ostaci ploče žrtvama Drugog svjetskog rata završili su u komadima i oni se nalaze iza spomenika, kao dokaz vandalizma. Ličanka Tatjana Čanković održala je emotivni govor sjećajući se svih ljudi koji su stradali na tom dijelu Like.

- Danas ćemo u ovom malom ličkom selu probuditi tugu, njegujući ovdje i sada kulturu nezaborava, prenoseći je s koljena na koljeno. Imena na ovoj ploči, svi znani i neznani grobovi, zaslužuju nezaborav. Do Drugog svjetskog rata Komić je imao gotovo 900 stanovnika. Iza rata ostalo je 509 ljudi. U Početkom avgusta 1995. u selu je ostalo devet duša dok 12. avgusta u selu više nije bilo nikog. Od 90 kuća, 80 ih je zapaljeno. Žrtve su pobijene ili žive zapaljene u kućama - rekla je Tatjana.

Pokolj u Komiću preživio je samo jedan muškarac, tada 20-godišnjak, na kojeg je, kako kažu mještani, taj stravičan događaj ostavio teške psihičke posljedice.

Brat Borke Opalić, Kraso Opalić, kaže da tijelo njegove sestre do danas nije pronađeno. Ona je ostala u selu jer nije htjela krenuti put Srbije. Kraso se boji da nikad neće saznati što se desilo s njegovom sestrom. Milan Sunajko izgubio je oca i majku, Milicu i Radu. Očevo tijelo je pronađeno, govori nam, na njega je pucano u Poljicama. Majka se i dalje vodi kao nestala, ali Milan kaže da odnedavno postoji mogućnost da se njeni ostaci nalaze na gračačkom groblju. Aneta Vladimirov obratila se članovima obitelji ubijenih rekavši da je njihova bol institucionalno i društveno nepriznata.

- Nigdje nas nitko nije učio kako se sjećati stravične smrti. Nisu nas učili kako se nositi s nepravdom koja se ponavlja iz dana u dan. Niko nas za to ne priprema. Shvatili smo da bi bilo važno da se manja grupa nas uputi na lokacije na kojima, na našu sramotu ili neiskustvo, nismo bili. Prvi put smo u Komiću. Te teške teme stoje pred generacijama ljudi koji ne znaju ništa o povijesti svoje zemlje, znaju samo za pobjedu, a ispod svakog minimuma je učiti o pobjedi, a ne učiti o tome šta je čovjek čovjeku u stanju uraditi - rekla je Vladimirov u ime Srpskog narodnog vijeća.

Sonja Leka, voditeljica udruge Tara iz Ličkog Petrovog sela, prisjećajući se izbjegličke kolone, rekla je da se iz tih godina najviše sjeća razočaranosti u ljudskost.

- U ratu nije bilo nikakve solidarnosti. Moj otac nije vjerovao da će to tako završiti. Išli smo u zbjeg u nekom autu sa švicarskim registracijama, mislili smo da ćemo se prikriti na Petrovoj gori pa ćemo se vratiti - započinje Sonja.

Ona i otac uskoro će shvatiti da povratka nema. Kad su stigli u Donji Lapac naišli su na negodovanje lokalnog stanovništva koje je koloni dobacivalo da se vrati, da se kuća ne ostavlja i da ih može biti sramota. Dva dana poslije dočekala ih je ista sudbina, u Lapcu kad su proveli nekoliko sati čekajući gorivo. Sonja je tada srela ranjenog prijatelja koji je čekao u redu i pitala ga zašto ne zatraži da ga puste naprijed, a on ju je sramežljivo zamolio da to zatraži u njegovo ime.

Otišao sam na Kosovo jer su nam govorili da je tamo sve džaba i da ima svega. Šta sam ja znao. Mi došli u Prištinu, a ono jad i bijeda. Dobiješ dva kvadrata u nekoj školi. Vozi nazad – Čedo Končalović

- Svatko je gledao da sebe spasi. Kasnije sam shvatila da je takva ljudska priroda. Kada smo konačno došli u Beograd, imali smo problem na naplatnim kućicama jer nam je službenik tražio da platimo cestarinu za strance, samo zbog onih švicarskih registracija. Ja sam bila bijesna, rekla sam mu da nismo stranci, da spašavamo goli život i da ne znamo kako ćemo sutra živjeti. Na kraju smo ipak dali 20 maraka - priča Sonja Leka.

Čim je došla u Beograd prijavila se u Crveni krst i tražila da ide pomoći izbjeglicama na teren pa se tako našla u Badovincu na Pavlovića mostu, na ulasku preko Drine u Srbiju, dočekujući kolone izbjeglica.

- Slobodan Milošević je odredio zabranu ulaska i ljudi su čekali u kolonama na suncu. Šleperi su bili puni ljudi koji na njima stoje s bebama u naručjima. Bebe su plakale, a Srbija nije dala ulazak. Ja sam uzela vrećice s hranom i krenula kroz kolonu. Nosim ja te vrećice, a ljudi iz kolone me psuju i govore da im ne treba ta hrana, da samo žele ući u Srbiju i da se okupaju. Govorila sam im ‘ja sam isto jedna od vas, nahranite djecu’. Nikad neću zaboraviti smrad ljudi koji su proveli ljetne dane na šleperima, koji su kisnuli i roba se sušila na njima. Ljudi iz Crvenog krsta nisu se puno miješali u kolonu, neki su rekli da nije sigurno ići među te ljude jer nose ručne bombe. Bilo je i priče da izbjeglice imaju tifus - sjeća se Sonja, koja se nakon snalaženja u Srbiji i obavljanja raznih poslova zbog preživljavanja vratila u Ličko Petrovo Selo početkom 2000-ih. Kaže da su ona i otac prvi ljudi u selu koji su u kući imali internet, a da kuća pritom još uvijek nije bila sasvim obnovljena.

O kontekstu koji je izbjeglice dočekao po dolasku u Srbiju, koje nam je prenijela Sonja, govorila je i sociologinja Marijana Stojčić na kraju našeg putovanja. Predavanje koje je dalo rezime svim pričama koje smo čuli i mjestima koje smo posjetili, ticalo se dominantne srpske političke istine o ratovima 1990-ih i vojnoj operaciji ‘Oluja’, koja većinom ne odgovora realnosti. Dok je Milošević zaključavao Beograd za izbjeglice, njegova supruga Mira Marković nekoliko mjeseci prije, u svojoj kolumni u časopisu Duga, perfidno je već huškala na izbjeglice. Radio televizija Srbije je prilog o izbjegličkoj koloni objavila u centralnom večernjem Dnevniku, ali vrlo kratko na kraju Dnevnika, a prije vremenske prognoze. Stojčić kaže da su se izbjeglice suočavale s neprijateljstvom, u najboljem slučaju s ravnodušnošću.

- Ako nisu imali rođake, bili su smješteni po kolektivnim centrima u kojima nije bilo osnovnih uslova za život. U vreme obeležavanja ‘Oluje’ 2015. godine prikazan je intervju sa čovekom koji živi u kolektivnom centru. On je pričao o brutalnosti koju je doživeo u Hrvatskoj, ali u celoj reportaži nije bilo postavljeno pitanje zašto je on još uvek tu i zašto živi u sobi bez prozora - kazala je Stojčić.

Muškarci su prisilno bili vraćani nazad na ratište. Vojna policija vršila je mobilizaciju poslije ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, a provodila se po spisku koji je iz Hrvatske stigao u MUP Srbije. Spisak su ustupili srpski Komesarijat za izbeglice i komesarka Bratislava Morina. ‘Oluja’ u srpskoj javnosti dugo nije spominjana, a onda ju je Vojislav Koštunica 2004. nazvao brutalnim činom nasilja prema nedužnim ljudima.

- Od 2016. godine, Dan sećanja na ‘Oluju’ uključen je u državni kalendar kao važan događaj. Priča o srpskim žrtvama, uključujući i ‘Oluju’, koristi se kao strategija relativizacije odgovornosti Srbije za ratove 1990-ih. Patnja ljudi se instrumentalizuje za narative koji imaju jak desničarski naboj - smatra Marijana Stojčić.

Tokom putovanja obišli smo i zaseok čije se ime spominje svakodnevno u medijima uoči ove obljetnice ‘Oluje’. Selo Plavno sa svojim Gruborima odsječeno je od svijeta. U Gruborima danas nitko ne živi, zaseok je neprohodan, kuće su uništene i mjesto odiše ništavilom. Ovdje je 1995. ubijeno šestero ljudi, a neke od kuća u kojima se dogodio zločin ne mogu se uopće vidjeti od guste, visoke trave. Mještani Plavna kažu nam da će za 25. avgust i goste na komemoraciji urediti Grubore, da se makar može prići autom.

Mišljenja smo da ovo mjesto zločina i tišine treba ostaviti u stanju u kojem je, da odgovorne treba suočiti sa stvarnim stanjem: sa svakom zaraslom dračom i napuštenom kućom u kojoj su to ljeto prije ulaska Vlaka slobode u Knin ubijeni civili: Milica Grubor, Marija Grubor, Jovo Grubor, Miloš Grubor, Đuro Karanović i Jovan Grubor.

1/5