>

novosti logo

Ovo je naš rat

‘Novosti’ u Rožavi, samoproglašenom autonomnom području na sjeveru Sirije (1/2): Raka je središte Daeša. Zauzimanje grada zajednički je cilj nas i međunarodne koalicije. Zapovjednici YPG-a i YPJ-a prosljeđuju koaliciji koordinate položaja Daeša koje očitavamo GPS-om, pa slijede zračni udari. Ali što se istinske borbe tiče, ovo je naš rat. Mi napredujemo i prolijevamo svoju krv, kaže nam zapovjednica voda Rosel Amanus

Nikad nisam bio ovdje – kaže nam Džuan, naš inače iskusni vodič, dok pratimo džip u kojem je još nekolicina novinara i pripadnika YPG-a, kurdskih Narodnih zaštitnih jedinica. Zelena polja i drvorede pored Eufrata, koji su osvježenje u goloći sjeverne Sirije, odmijenila je apokalipsa. Već kilometrima vozimo kroz uništene ulice. Zidovi kuća bez krovova strše poput rebara kostura zakopanih u pustinji. Promiču hrpe raskomadanog betona, temeljito spaljeni automobili, uništene vodovodne instalacije, nabacane automobilske gume i bačve, naplavine šute i srušeni vodotornjevi. Ono što nije uništeno borbama ili zračnim udarima izgleda opljačkano i napušteno, nasprejano tragovima gelera. Sablasno. Jedina živa bića su povremene patrole i džipovi s mitraljezima. Na ulicama enormna količina najrazličitijeg otpada, čitav otpad civilizacije. Kao da se grad iz zraka umjesto bombama zasipa smećem.

Čuju se nedaleke eksplozije i rafali, Džuan i naš vozač lagano paničare. Vojnici u našoj pratnji inzistiraju da odemo. Boje se za našu sigurnost. Koliko si pripadnika Islamske države ubio, pitamo Robina za kraj

Parkiramo unutar prizemlja oštećene zgrade, zbog opasnosti od minobacačkih napada. Naš Mitsubishi rula po tisućama zgnječenih plastičnih boca vode. U prizemlju nas, na golom betonu, dočekuje usamljeni kauč. Smrad izmeta. Potom penjanje na treći, možda četvrti kat, strah i napetost brišu nam memoriju.

- Daeš se sakrio. Igraju na vrijeme, na to da će velik broj ljudi stati na mine, na takve stvari. Ima i bombaša samoubojica koji se sakrivaju u zgradama. Kada naša grupa dođe u blizinu, jednostavno se raznesu. Sve bi bilo gotovo za tri dana kada ne bi bilo mina, ali ovako… trajat će, mislim, još dva mjeseca - priča nam njemački dobrovoljac YPG-a, kojeg srećemo u sobi punoj vojnika stranaca, Kurda, ali i Arapa.

Njih je sve više u Sirijskim demokratskim snagama (HSD), vojnoj koaliciji predvođenoj Kurdima i YPG-om.

Nalazimo se u Raki, oko kilometar i pol od samog centra, u prijestolnici ‘kalifata’ takozvane Islamske države, brutalne terorističke organizacije poznate i po arapskom akronimu Daeš. HSD i YPG do sada su, uz pomoć zračnih udara međunarodne koalicije predvođene Amerikom, oslobodili oko polovicu opkoljenog grada. Na istočnoj smo strani fronta, čija se linija nalazi oko petsto metara od nas. Robin – to je Nijemčevo ratno ime – pokazuje nam u smjeru zgrada odakle je YPG svakodnevno napadan raketama, dok mi čučimo ispod razine betonske ograde, izbjegavajući neugodne rupe kroz koje bi mogao doletjeti metak.

- Imaju jebeno dobro oružje, mnogo su bolje opremljeni nego YPG, imaju odlične termalne vizire, opremu za noćnu borbu. Navodno su to dobili od iračke vojske kada je bila u rasulu. Daeš ima čak i tenkove, artiljeriju, prigušivače, odlične ciljnike… Volio bih da ja imam tako nešto, a ne ovaj ruski Dragunov, koji je, doduše, odličan na udaljenostima do petsto metara – nastavlja Robin.

On je snajperist iz okolice Stuttgarta, s vojnim iskustvom. Ovdje je samo zato da bi se borio protiv Daeša. Džihadisti, po njemu, ne odgovaraju raširenoj slici fanatika koji napadaju urlajući ‘Alahu Akbar’. Baš suprotno, objašnjava, paze na sebe, krećući se ulicama vrlo oprezno.

Drnda generator. Sasvim slučajno, tu je i devastirani frizerski salon – bizarna vinjeta. U kutu otkrivamo vreće pune odrezane brade. Izgledaju poput hrpa sirove vune. Crne

- Mada, moram reći, nisam mnoge vidio. Uglavnom ih promatram kroz ciljnik - dodaje.

Njegovom tročlanom timu dani prolaze u ležanju u poziciji za pucanje i, kaže on, ‘u pokušaju da radimo, da sredimo toliko mnogo daešovaca koliko je moguće’. Zračni udari zapadne koalicije su, kaže, prilično uspješni.

- Često su nam spašavali živote, onda kada Daeš pokušava prodrijeti samoubilačkim bombaškim automobilima ili u grupama. Čim koalicija to vidi preko bespilotnih letjelica, dronova, udara. To je dobro - dodaje Robin.

Vojnike YPG-a opisuje kao dobro organizirane. Njihova se taktika, kaže, jako razlikuje od onog što je vidio u Europi ili Americi. Svaka jedinica, naime, improvizira vlastiti način napredovanja, ali to funkcionira. Čuju se nedaleke eksplozije i rafali, Džuan i naš vozač lagano paničare. Vojnici u našoj pratnji inzistiraju da odemo. Boje se za našu sigurnost. Koliko si pripadnika Islamske države ubio, pitamo Robina za kraj.

- Ne mogu točno reći. Sto posto sam siguran da ih je bilo deset, jer sam vidio leševe. Ali ponekad pucaš kada vidiš da se netko miče iza prozora i ne znaš jesi li nekog ubio - odgovara.

Čim se s gadno izrovane ceste dokopamo asfalta, dramatično ubrzavamo. Nailazimo na jednu patrolu, kažu, viđen je muškarac obučen u ženu koji bježi iz centra. Nedugo potom se zaustavljamo, u posve devastiranoj ulici, kojom se vuče jedno pseto. Drnda generator. Sasvim slučajno, tu je i devastirani frizerski salon – bizarna vinjeta. U kutu otkrivamo vreće pune odrezane brade. Izgledaju poput hrpa sirove vune. Crne.

- Ubili smo mnogo pripadnika Daeša, a kako napredujemo, mnogi bježe. Briju se da bi se pravili kako su samo civili. U pravilu su to strani džihadisti. Mnogi bježe, naročito komandanti. Domaći ne nose tolike brade - objašnjava nam jedan vojnik.

Položaje pripadnika Islamske države koji dolaze iz čitavog niza zemalja, uključujući europske – ali kao posebno ‘tvrdi’ spomenuti su nam Čečeni – danju bombardiraju avioni, dok HSD i YPG, kažu nam, napreduju uglavnom noću. Brojni među njima možda su tek izgubljeni, sluđeni momci, sa svih krajeva planete, tinejdžeri koji sada očajnički pokušavaju ne ostaviti kosti ovdje, u smeću i šuti, na obalama Eufrata.

Daešu je uvelike pao moral. Znaju da su izgubili Raku. S obzirom na to da je riječ o džihadistima koji bi trebali vjerovati da, po smrti, idu u raj, očekivali biste da će biti ustrajni. Ali sada bježe – kaže Kimberly Taylor, jedna od rijetkih strankinja koje su se pridružile Kurdima

Perspektiva preostalih militanata Daeša izgleda mračna, naročito nakon svih zločina. U Iraku, nedaleko jezidskog Lališa, obitelj poginulog pirotehničara pokazivala nam je snimke iz njegovog mobitela, među njima i razminiranu živu kokoš. Na pticu se montiraju bombe, ona traži prisutnost ljudi – koja znači hranu – a tada je raznesu daljinskim odašiljačem. Koriste, kažu, i pse i magarce… Iz salona uzimamo četku za brijaću pjenu. Za uspomenu.

Na putu prema Kobaneu srećemo natpis na kurdskom ‘Raka em hatim’ (‘Raka, dolazimo’) – ovdje, duboko unutar arapskog teritorija – a pored toga i natpis ‘YPG’. Klasična koreografija ovdje je i nešto više: podsjetnik na krhkost vojno-političkih odnosa unutar sirijskog građanskog rata. Naročito u kombinaciji s američkim helikopterima iznad naših glava. Kada su vojnici kalifata sravnjivali sa zemljom kurdski grad Kobane, američki državni tajnik John Kerry danima je, prije nego što su Amerikanci ipak priskočili gradu u pomoć, objašnjavao kako je to, doduše, ‘tragedija’, no da spašavanje Kobanea ‘nije strateški cilj’. Nakon što su se raspale zapadne iluzije o opozicijskoj Slobodnoj sirijskoj vojsci, sada Kurdima u prodoru u samo srce kalifata put čiste zračni udari zapadne koalicije. Naizgled paradoksalno – ako se ne uzme u obzir da geopolitiku vode goli interesi – Kurdi koji imaju potporu SAD-a nastupaju pod zastavama s crvenim petokrakama, organizirani od Stranke demokratske unije (PYD), nastale kao sirijska filijala Radničke partije Kurdistana (PKK), organizacije marksističko-lenjinističke prošlosti i tradicije, koja od 1984. vodi oružani ustanak protiv Turske. Kult ličnosti vođe PKK-a, Abdullaha Öcalana, koji se od 1999. nalazi u turskom zatvoru, u Rožavi je ogroman: njegova slika je sveprisutna. No Rožava, konačno, po tome nije izuzetak: kult vođe postoji posvuda na Bliskom istoku.

Raspolažući iskusnim kadrovima PKK-a, PYD je početkom sirijskog građanskog rata protjerao režimske snage Bašara al-Asada ili se – ovisno o interpretaciji – sporazumio s njima. Činjenica je da je sirijska vojska, uz manje okršaje, uglavnom napustila područje Sirijskog Kurdistana – posvuda poznatog kao Rožava – vjerojatno procijenivši da su joj trupe potrebnije na drugim frontovima. PYD je potom samostalno proglasio ‘demokratsku samoupravu’ u Rožavi, koja je nedavno formalno prerasla u multietničku Demokratsku Federaciju Sjeverne Sirije, u kojoj bi se trebalo raditi ne o nacionalnom oslobođenju Kurda, nego o društvenom sistemu temeljenom na slobodi za sve ovdašnje skupine i o radikalnoj društvenoj revoluciji. Kako to funkcionira, opisat ćemo u sljedećem broju Novosti. Kurdi su, međutim, uz ograničenu potporu Zapada, u međuvremenu postali izuzetno važan vojni faktor u Siriji.

Narednog dana iz komandnog centra u Ain Isi odlazimo u Raku, ovaj put na drugu, zapadnu stranu, te na pozadinski položaj. Sam grad Ain Isa, doznajemo od Džuana, oslobođen je prije otprilike godinu i pol dana.

- YPG je nekim izbjeglicama branio povratak zato što su mnogi podupirali Islamsku državu. Inače, međunarodna koalicija sada obučava HSD, kao i sigurnosne snage koje će preuzeti Raku po oslobođenju. Obučava i gradsku upravu, vijeće, institucije… Sve se priprema unaprijed - kaže Džuan.

Cesta kojom vozimo toliko je izrovana šleperima, na mnogim mjestima razorena bombardiranjem i doslovce raspadnuta, da smo konstantno bacani sa sjedišta – terenac gadno poskakuje. S njim i mi, kao i kalašnjikov usnulog pratitelja kojeg nam je dodijelio kurdski oficir za medije. Nadamo se da je dobro zakočen. Prolazimo kanale za navodnjavanje, brojne pastire sa stadima ovaca, male gradiće položene uzduž ceste, a potom i nisko, gusto raslinje nalik na lavandu, šatore i prve deve, velik broj djece koja trčkara naokolo i žene što na kanalima pune spremnike s vodom…

No prolazimo i bezbrojne kontrolne točke, na kojima nisu samo žute zastave YPG-a, nego i zelene YPJ-a, obje s petokrakom. YPJ, to znači Ženske zaštitne jedinice, jer je PYD ustrojila čitavu posebnu žensku armiju, koja prema nekim procjenama broji dvadesetak tisuća borkinja što ravnopravno sudjeluju u svim bitkama, o čemu svjedoče i nebrojeni tužni posteri palih sekularnih šehidkinja, odnosno mučenica… Gotovo ni na trenutak nije moguće zaboraviti rat – odavno prerastao u svojevrsnu mini-verziju Trećeg svjetskog rata – odnosno napustiti pomisao da ovu zemlju posljednjih godina bombardira deset-petnaest različitih avijacija koje se bore na različitim stranama ovoga rata – od nizozemske, francuske, jordanske i američke, preko ruske, iranskih bespilotnih letjelica i sirijske, pa do Turske i, navodno, Izraela – satirući je u ništavilo… Uskoro mimoilazimo kolonu američkih oklopnjaka.

- Ne snimajte - upozorava Džuan - primijete li nas, bit će ozbiljnih problema.

U velikoj cementari pored koje prolazimo nalazi se američka baza, a na terenu su, doznajemo, prisutni, u manjim brojevima, i francuski te britanski vojnici. Uostalom, jednog Amerikanca, terminatora naoružanog do sunčanih naočala, sreli smo i mi. ‘Hej, momci, tko ste vi i što radite ovdje?’ obratio nam se na engleskom u Ain Isi, premećući po ustima žvakaću.

Prvo iz daljine vidimo minarete Rake, a potom ulazimo u grad, sa strane koja se čini daleko manje razrušena. Ulicama se vrzma i solidan broj civila, evidentno su se stanari ovih kuća već počeli vraćati. No u nekima su smještene i kurdske, odnosno kurdsko-arapske postrojbe. Nekoliko kilometara od linije fronta, na poziciji za odmor, srećemo vod YPJ-a. Zapovijeda dvadesetpetogodišnja Rosel Amanus, inače iz Afrina na samom zapadu Rožave.

- Raka je središte Daeša. Zauzimanje grada zajednički je cilj nas i međunarodne koalicije. Zapovjednici YPG-a i YPJ-a prosljeđuju koaliciji koordinate položaja Daeša koje očitavamo GPS-om, pa slijede zračni udari. Ali što se istinske borbe tiče, ovo je naš rat. Mi napredujemo i prolijevamo svoju krv, a koalicija je tu samo da pomogne - kaže Rosel Amanus.

Koordinate, inače, često utvrđuju mlade djevojke i momci, koji se približavaju na udaljenost od šezdesetak metara od lokacije na koju je nužno izvršiti zračni udar. Potom ih šalju tabletima, često preko i kod nas popularne aplikacije za komunikaciju Whatsapp.

Tipična akcija, priča Amanus, izgleda tako da se pošalje dronove s kamerom da se istraže pozicije boraca Islamske države, potom se pošalju dvije borkinje u izvidnicu i potajno zauzimanje strateških lokacija. Za njima se šalje još vojnikinja u zgradu, zauzmu se ulazi i poubijaju pripadnici Daeša… U težim slučajevima zgrada se okruži. Inače, neke naoružane borkinje YPJ-a koje smo vidjeli teško da mogu imati više od osamnaest godina, ako i toliko. Neke bi na Zapadu bile još tinejdžerice, dojam je tim jači što poneka, uz kalašnjikov, nosi i roze tenisice…

Bitka za Raku odvija se niskim intenzitetom, relativno sporo. Kurdi su pretrpjeli velike žrtve u bitci za grad Manbidž na sjeverozapadu. No kod Manbidža se za Kurde radilo o trci s vremenom – zauzimanju grada prije nego Turci pokrenu vlastitu operaciju u Siriji – a ovdje napreduju polagano, nastojeći minimalizirati gubitke. YPG vrši operacije po uzoru na gerilce PKK-a: napreduju u malim grupama, s lakim naoružanjem, dok Daeš organizira protunapade koristeći oklopljene bombaške automobile-kamikaze. Napravljeni u kućnoj radinosti, izgledaju kao da su tenkovi iz znanstveno-fantastičnog romana. Nije ih lako zaustaviti, odnosno potrebno ih je raznijeti ručnim bacačima raketa. Ponekad koriste i podzemne tunele, kako bi vršili protunapade iza leđa Kurda, odnosno HSD-a.

- Na ovom frontu sam oko šest mjeseci. U selima gotovo uopće nije bilo otpora, ali zadnjih tjedana imali smo mnogo žrtava. Uglavnom se radi o snajperima, minama i automobilima. Također, imaju mnogo bolje raketne bacače nego mi, a i dronove koji mogu gađati raketama. Jedan se bombaš raznio nedaleko mene, bile smo prekrivene krvlju i mesom. No općenito smo oprezni, a naši su redovi sve brojniji, pridružuje se mnogo Arapa i Arapkinja - priča nam Kimberly Taylor, jedna od samo nekolicine žena, nasuprot stotinama muškaraca, iz stranih zemalja koje su se pridružile Kurdima.

- Daešu je uvelike pao moral. Znaju da su izgubili Raku. S obzirom na to da je riječ o džihadistima koji bi trebali vjerovati da, po smrti, idu u raj, očekivali biste da će biti ustrajni. Ali sada bježe, čak ima onih koji se predaju. Ponekad se raznesu prije nego dođu do nas, jer se boje da ćemo ih ubiti prije negoli dovoljno priđu. Automobili su komplicirani jer su oklopljeni čelikom, tako da ih nekada gađamo posebnim snajperima - priča Kimberly.

Razlog za spor napredak posljednjih dana je, kaže, i to da su zamijetili zgradu u kojoj je velik broj zarobljenih jezidskih žena. Bliski se istok – naročito današnji Sirija i Irak – doima kao distopijska noćna mora: daljinski raznesene bombaške kokoši, oklopni automobili iz steampunk romana, prodavanje i kupovina robova, stotine bespilotnih letjelica… Stvarni užasi postmoderne.

Bez vojnog iskustva, sve s čim je započela ova mlada britanska novinarka, koja je došla u kratki posjet Rožavi, a potom ostala, bili su kalašnjikov i desetodnevna obuka. Njena motivacija za priključivanje borbi bila je da ‘tijekom svog života doživi revoluciju i sudjeluje u njoj’. Između ostalog i zato što se u Rožavi radi, kaže, o revoluciji žena. Ističe da većinu zapovjednih pozicija na frontu prema Raki drže žene.

- Utjecaj revolucije na osnaživanje žena je ogroman. Ovo je Bliski istok, konačno. Posjetila sam obrazovni centar s mladim regrutkinjama. Mnoge od njih nisu nikada napustile dom same, jedino su išle na tržnicu, a i to u pratnji braće. Nikada nisu bile u školi. One sada vide žene u YPJ-u i misle: ‘Vau, ovo je također kurdska ili arapska žena koja je ranije bila u mojoj situaciji.’ Osjećaju šansu da žive van svog doma, da ga napuste - pripovijeda Kimberly.

Vodnica Amanus napominje pak da one Raku oslobađaju ‘za ovdašnje žene, ali i za žene posvuda’.

- Želimo pokazati moć žena i osloboditi druge žene. A ova borba se vodi za sve ljude svijeta kojima želimo pokazati moć naroda. Kao kurdske žene, borit ćemo se i nakon rata, zauvijek, za ženska prava i pravo na našu kulturu i slobodu Kurda. Ako se sve to i ostvari, a Öcalan bude slobodan, još uvijek se treba boriti za sve potlačene ljude bilo kada. Dakle to je mnogo posla - kaže Amanus.

Na pitanje koja joj je najdraža knjiga, odgovara da se radi o jednoj od Abdullaha Öcalana. Dok razgovaramo, njene vojnikinje pripremaju ručak. Druge se igraju špekulama ili s ptićima koji na terasi ove vile cvrkuću u kavezima. Iz daljine dopiru mukle eksplozije, nad gradom se uzdiže dim. Prašnjavim, prerovanim ulicama kruže oklopna vozila s mitraljezima, vojnici tovare zalihe, netko umire prosutih crijeva, a netko slavi.

‘Raka em hatim’ – a što dalje? I kakva je budućnost kurdskog savezništva sa SAD-om? Washington se, doduše, ustrajno odupire pritiscima Turske da označi YPG kao terorističku organizaciju, no redovito se ističe da je riječ samo o taktičkom savezništvu. Kurdi su sada američke boots on ground, međutim… Što nakon što Daeš bude poražen i u Deir ez-Zoru i preostali džihadisti u Idlibu? Osjeća se neizvjesnost. Pravi razvoj događaja počinje tek kada bude potučen Daeš, sve ovo je samo zauzimanje pozicija za tadašnju trku između Amerike i Rusije, Irana i Turske. Interesi velikih sila Kurde bi lako mogli još jednom ostaviti na cjedilu.

- Mi ih trebamo u ovoj borbi, to je činjenica. Istovremeno, ima slučajeva da nas koalicija ignorira ili čak greškom pobije i naše borce. Što se američkih kopnenih trupa tiče, pružaju artiljerijsku podršku iz pozadine, nitko se ne bori na frontu… No svjesni smo da to nije političko savezništvo. Ne znamo što očekivati nakon Rake. Njih zaboli za Kurde, Rožavu ili revoluciju. Kada su Turci bombardirali zapovjedni centar YPG-a, Amerikanci su bili obaviješteni unaprijed, a nisu nam proslijedili te informacije. Ubijeni su oni ljudi, uključujući zapovjedništvo YPJ-a, s kojima su se američki oficiri rukovali… Nismo glupi – oni će nam bez problema zabiti nož u leđa, dopustiti će Turskoj da krene na nas, posve će se promijeniti medijsko izvještavanje - objašnjava Taylor.

Zašto su onda Kurdi pristali na to da svoje trupe troše duboko u arapskim područjima Sirije?

- Njihova agenda je da zaustave Daeš i upotrebljavaju nas u tu svrhu. Istovremeno, to je i naš vojni cilj, zato smo pristali. Nemoguće je živjeti s Daešom na svojim granicama. Osim toga, pogledajte koliko Arapa, koliko jezidskih djevojaka pati pod Daešom. Naša ideologija zasniva se na humanosti. No nakon Rake Amerikanci nemaju razloga da nam pomažu - zaključuje Kimberly Taylor.

Amanus je ipak optimističnija. Ističe da su se Kurdi borili protiv Daeša i kada su bili sami, kao i da će se nastaviti pregovori s Amerikancima.

- Ići ćemo posvuda gdje je Islamska država. Nakon Rake mislim da će to biti Deir ez-Zor. A nakon toga… Gdje god su oni. Ne bojimo se nikoga. Ovo je bio naš rat i prije zračnih udara i prije američke pomoći - završila je Amanus.

Dok smo odlazili, na tabletu su proučavale kartu Rake, planirajući narednu akciju.

Bile smo robinje Daeša

Nakon što je Daeš u kolovozu 2014. osvojio područje Sindžara – iračke regije oko koje se spore Irački Kurdistan i centralna vlada u Bagdadu – džihadisti su masakrirali tisuće i kidnapirali oko šest tisuća Jezida koji su tamo većinsko stanovništvo, uglavnom žena i djece, odvevši velik broj u Siriju. Desetine tisuće njih je – nakon povlačenja pešmergi iračkih Kurda i iračke vojske pred Daešom – od pokolja spasio upravo YPG, čije su postrojbe sa sirijske strane otvorile koridor za njihovo izvlačenje. Osim što je to bio humani čin, radilo se i o zauzimanju strateški važnog teritorija, čime je zaboden još jedan prst u oko Turskoj. Za Ankaru je Rožava, naime, tek teroristička tvorevina, a PYD nastavak PKK-a.

- Služile smo, pripremale hranu, čistile… Bile smo zaključane cijelo vrijeme, tukli su nas, naročito ako bismo pokušale pobjeći. U Siriji su nas držali u podrumima. Prodana sam šest puta. Izgledalo je to kao na tržnici. Vlasnik bi nas vodio pred drugim muškarcima i govorio: ‘Tko nju kupuje? Lijepa je i dobro kuha’ - rekla nam je četrdesetogodišnja žena u izbjegličkom logoru u blizini grada Dohuka u Iračkom Kurdistanu, sakrivajući lice.

Članovi njene obitelji još su u zarobljeništvu, nema vijesti o mužu i četvero djece.

- Ubili su mi oca, ne znam što mi je s bratom i dvije sestre. Moj me vlasnik silovao kad god je htio. I njegova žena je bila vrlo loša prema meni - kaže nam dvadesetdvogodišnja Hedije Mahmud, po čijim se obrazima, a tog dana temperature su se približavale brojci pedeset, znoj miješao sa suzama.

Ima žena koje su bile prodavane po deset-petnaest puta. Džihadisti su pokrenuli i internetske burze na kojima su objavljivali njihove slike s cijenama. No Jezidi su organizirali prave doušničke mreže koje s teritorija pod kontrolom Daeša spašavaju zarobljenike.

- Prije rata bio sam trgovac pa imam mnogo kontakata. Spasio sam više od tristo ljudi. Kada zarobljena djevojka uspije mobitelom ili Whatsappom kontaktirati rođake, oni zovu nas. Napravimo preciznu mapu lokacije na kojoj se ona nalazi, a tada ih naši suradnici na terenu pokušaju izvesti od tamo - priča Abdulah Šrem, kojem je Daeš zarobio 56 rođaka.

Dodaje da se većina njegove mreže sastoji od žena, koje kucaju na vrata džihadista praveći se da prodaju odjeću. Šestero njegovih suradnika je pogubljeno.

- Nekima su za kaznu odsjekli glave. Čak sam i ja ovdje, u Dohuku, dobivao prijetnje smrću. Imaju svoje ljude posvuda - zaključuje Abdulah kojem je tijekom kratkog razgovora telefon zvonio barem deset puta.

Jezidi su pripadnici eklektične religije s elementima kršćanstva, islama, židovstva te zoroastrizma. Materinji jezik im je kurdski, no i sami se spore – i zbog toga što su kroz povijest bili žrtve brojnih genocida od strane svojih susjeda, koji ih optužuju za obožavanje sotone – jesu li u nacionalnom smislu Kurdi ili poseban narod. Inače, aktivisti kažu da su spašene žene sa slavljem primljene natrag i da nisu rijetka njihova vjenčanja. Vjerski poglavar Baba Šeh je izdao odredbu o njihovom primanju natrag u zajednicu, koja im nastoji pružiti potporu. Jezidkinje sada javno govore o traumama proživljenima dok su gledale pogubljenja svojih bližnjih i služile kao seksualne robinje, što je iskorak za ovdašnja patrijarhalna društva.

Drugi dio reportaže možete pročitati na linku.

1/4