>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pagarešto Saleh!

Gore na terasi grozd vretenastih, tamnoputih dječačkih tijela pravi bučni teatar, kako bi što više ženščadi dolje obratilo pažnju na njih. Među njima i mladi afganistanski azilant Saleh, djetinje blesav kao svi mi u ljeto sedamdeset devete, kao svi iz šarene momčadi Dječjeg doma Maestral, koju je golemi izbjeglički val naplavio na krov kupališne zgrade na Bačvicama

Terasa je polukružnog oblika i visoka je nekih sedam-osam metara. Valja uzeti zalet sa samog kraja, jer od mora je dijele i četiri metra polukružne betonske šetnice u podnožju. Uzme se stoga nekoliko trenutaka koncentracije i bučnog samoohrabrenja – a zapravo se pravi teatar, kako bi što više ženščadi dolje obratilo pažnju – pa u nekoliko dugačkih koraka pretrči terasa, otisne s ruba i poleti preko glava znatiželjnika, znatiželjnica i ljutite stareži, preleti se svih osam metara neba i četiri metra betona, prije nego se kuštrava, prestravljena glava suoči s posljednjim izazovom – jedva metar i pedalj plitkim morem.

Zbog visine, daljine i plitkog mora, zahtjevni skok s krova kupališne zgrade, s betonske ploče nad jeftinom proleterskom birtijom na katu – ‘s Terase’ – nama djeci s Bačvica prije četrdesetak godina bio je državna matura

Zbog svega toga, zbog visine, daljine i plitkog mora, zahtjevni skok s krova kupališne zgrade, s betonske ploče nad jeftinom proleterskom birtijom na katu – ‘s Terase’ – nama djeci s Bačvica prije četrdesetak godina bio je državna matura.

Do tada, dok se ne bi stasalo za maturu, u plićak se skakalo sa šetnice, iz zaleta, ‘pagarešto’. Pagarešto je jedna od najstarijih igara s Bačvica, i jezikom današnje djece prevela bi se kao challenge, izazov: cilj je bio skočiti što luđe, pa uzvikom ‘Pagarešto Toni!’, ili ‘Pagarešto Miro!’, izazvati Tonija, ili Mira, da skoči sljedeći i da skoči još luđe. To je, međutim, bila samo dječja igra: gore, iznad naših glava, s Terase su letjeli opaki ‘borci’. Badass je u Splitu sedamdesetih bio ‘borac’. S borcima nije bilo zajebavanja.

* * *

Skakalo se, istina, i s druge strane Bačvica, sa zloglasnih Kavala – s četvrte Kavale visina je po prilici ista – ali zbog smrtonosnog betona što ju je dijelio od plitkog mora skok s Terase bio je istinski ispit muškosti, testosteronska inicijacija u rod muškardina: skokom s Terase ulazilo se u svijet Odraslih i društvo boraca, tamnoputih urođenika koji picigin igraju na posvećenom istočnom plićaku, a briškulu i trešetu u betonskom hladu tamarisa ispod trafike.

Okrutniji među borcima i Terasu su pretvarali u teren za pagarešto, pa bi u letu izazvali, recimo, ‘Pagarešto Boro’. To je bio službeni poziv za inicijaciju, točka s koje nema povratka. Odatle se s Terase išlo samo u zalet, pa sve u pičku materinu, ili kući, tati i mami, u vječnu sramotu.

Ovisno pak polaže li budući borac malu ili veliku maturu, s Terase se skakalo na noge ili na glavu. Skok na glavu bio je velika matura, konačni ispit, crni pojas deseti dan, inicijacija u društvo kojemu su čak i picigin i briškula bili ‘pagarešto’. Na glavu se polagalo za mužjake koji će toga ljeta u moru prvi put dotaknuti žensku sisu. Zadivljeni pogledi što su nas ispraćali na let iznad Bačvica bile su, naime, prve ženske oči na našim crnim, vretenastim tijelima. U te dvije-tri sekunde postajali smo borci: s Terase bi se na glavu otisnuo dvodlaki muškardin, a iz mora izranjao gotov muškarac. Borac.

* * *

Naravno da su naše vratolomije s Terase gledale onda i djevojke iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva, i naravno da su onda pred njima isto pokušavali i njihovi visoki, crveni Zagrepčani, Beograđani i Sarajlije. I naravno da je u prizemlju terase, tamo gdje su se iznajmljivale sandoline, zbog takvih preko ljeta radila područna ispostava Hitne pomoći. Kontinentalne lole pošle bi se kurčiti pred domorocima elegantnim lastama, pa bi ih zabijene u metar duboko dno, slomljenih kralježnjaka, kopali iz pijeska kao brbavice.

Saleh nije imao izbora. U nekoliko dugačkih koraka pretrčat će terasu, otisnut će se s ruba i poletjeti preko glava znatiželjnika, znatiželjnica i ljutite stareži, poput papirnatog zmaja na vrelom pustinjskom vjetru, nad pijeskom Bačvica kao nad suhim, vrućim rodnim Parwanom…

Zbog plitkog mora, naime, nemoguće je s Terase skočiti klasičnu, antičku lastavicu ili kojekakva salta i vijke: jedini način da se skok na glavu preživi bilo je skakanje takozvanog ‘preloma’ – zabijanje u more presavijenog tijela, kao u niskom startu, gotovo dodirujući rukama nožne prste, te brzo ispravljanje u moru kako bi se spriječilo zabijanje u salbun.

Toga ljeta shvatili smo da takva odluka – ispraviti kičmu ili zabiti glavu u pijesak – zaista znači izbor između života i smrti.

Metaforu ćemo, jasno, razumjeti tek mnogo godina kasnije.

* * *

Nije to bio ‘prelom’, bilo je više poput mačjeg pada, kao da je netko s Terase bacio mačku, koja se u zraku očajnički pokušava okrenuti i dočekati na noge. Neki su tako skakali namjerno, mahanjem rukama i urlicima u zraku skupljajući užasnute poglede pješadije i cura sa šetnice, ali ne i ja. Očajnički mašući nogama i rukama – gledajući more gdje se meni penje i slušajući more gdje dobrojutrokretenu veli – ja sam samo htio da te dugačke, beskrajne dvije-tri sekunde jednom konačno i zauvijek završe, pa da uzdignute glave odem dalje. Makar i sa Schantzovim ovratnikom, što je na Bačvicama, rekoh, bio jedan od boljih načina da se hoda uzdignute glave.

Tako je veličanstvenim prelomom u vrelo ljeto sedamdeset devete završila moja karijera na Bačvicama. Imao sam certifikat o pripadnosti odrasloj vrsti i svijet se preda mnom pružio golem i širok poput mora pod Terasom.

Te jeseni krenut ću u srednju školu, Hajduk će razbiti Manchester United 6:0 u prijateljskoj utakmici, pa herojski pasti u neprijateljskoj protiv Hamburgera, doći će onda i ‘Gdanjsk osamdesete, tenkovi na radnike’, Azra će stići u grad, drug Tito će zaorati nebeske njive, a drug Brežnjev poslati 40. armiju prema Kabulu. ‘Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu.’

Tog srpnja 1979., moguće baš istog onog dana kad sam poletio s Terase, američki će predsjednik Jimmy Carter potpisati dopuštenje CIA-i da podrži afganistanske mudžahedine u otporu sovjetskim okupatorima, i tako će započeti suvremena povijest svijeta, da cijela stane u daleki, dugi ostatak naših života.

* * *

Salehov je otac rođen u malom jednom gradiću u siromašnoj provinciji Parwan, sjeverno od Kabula, negdje za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali u Afganistanu vrijeme ne računaju po svjetskim ratovima, već po vladavini šaha Muhameda Zahira, koji je tada bio mladi prestolonasljednik s ambicijom afganistanskog kemala ataturka, što će siromašnu, zaostalu zemlju uvesti u dvadeseti vijek kao modernu državu. Otac je bio mlad čovjek kad je šah Zahir udarom smijenjen s vlasti i kad je počelo prvo desetljeće afganistanske nesreće. Drugo je desetljeće počelo kad su sovjetski tenkovi ušli u Kabul, a treće odlaskom Rusa, dolaskom talibana i početkom građanskog rata. Dugo, sporo i krvavo pred njegovim se očima urušavalo naslijeđe četrdesetogodišnje vladavine šaha Zahira.

A sve revolucije, ratovi i bitke prošle su preko siromašnog Parwana. Nijedna ga nije promašila.

U tom krvavom vrtlogu građanskih ratova, točno na prijelazu milenija, rodio se Saleh. Otac je imao više od pedeset, majka je bila mnogo mlađa. Kasnije će roditi još dva sina. Njihovo djetinjstvo bilo je kao i svako iz knjiga Khaleda Hosseinija, bilo koje djetinjstvo uz mrke neke bradate ljude s kalašnjikovima koji su zakonom zabranili djeci da puštaju zmajeve.

Saleh nije imao šanse: jedva je napunio godinu dana kad su u Kabul stigli novi osloboditelji, ovaj put s američkim zastavama. ‘Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu.’ I četvrto desetljeće afganistanske nesreće, Salehovo prvo, proteklo je tako u krvavom građanskom ratu svih protiv svih, u razrušenoj, opustošenoj zemlji koja je do tada došla među najsiromašnije na svijetu. Peto, posljednje desetljeće afganistanske nesreće počelo je kad je Salehu i braći umrla majka, tanki onaj konop što ih je jedini držao na vrelim afganistanskim vjetrovima.

Onda je odnekud stigao glas da neki tip može srediti bijeg na Zapad, u Njemačku, jednu od onih arkadija neobičnih naziva u kojima djeci nije zabranjeno puštati zmajeve. U dobi u kojoj se kod nas na Bačvicama letjelo s Terase, i Saleh je odlučio poletjeti. Obitelj je sakupila novac i on je – poput papirnatog zmaja na vrelom pustinjskom vjetru – uzeo zalet i otisnuo se s ruba.

* * *

Petnaest minuta. Toliko je nedostajalo, petnaest minuta. U izbjegličkom centru u Kutini – na kresti velikog izbjegličkog vala što je 2015. na putu prema europskom Zapadu preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije stigao u Hrvatsku – uz pomoć aktivista i volontera ispunio je zahtjev za prelazak granice, ali samo petnaest minuta prije nego će krenuti u obećanu zemlju Njemačku granice su zatvorene, svi su zahtjevi odbijeni i Saleh je ostao u Kutini.

Tamo će početi učiti hrvatski, tamo će mu 1. siječnja 2016. odobriti azil, otamo će osam mjeseci kasnije stići u Split, u Dječji dom Maestral.

* * *

Trideset osam godina nakon onoga srpnja kad sam poletio s Terase, malo je što na Bačvicama ostalo isto: koncesionar je salbun prekrio svojim ležaljkama i suncobranima, javni zahod na plaži odavno je već popularni kafić, iz brojnih klubova u obnovljenoj kupališnoj zgradi tutnjaju snažni basovi, u prizemlju – tamo gdje je nekad bila filijala Hitne pomoći – sada je noćni klub, a jeftinu proletersku ljetnu birtiju zamijenio je ostakljeni Tropic club. Samo terasa nad njom ostala je ista, polukružnog oblika, sedam-osam metara visoka i četiri metra betonske šetnice udaljena od metar dubokog mora.

A gore na terasi grozd vretenastih, tamnoputih dječačkih tijela pravi bučni teatar, kako bi što više ženščadi dolje obratilo pažnju na njih. Među njima i mladi afganistanski azilant Saleh, djetinje blesav kao svi mi u ljeto sedamdeset devete, kao svi iz šarene momčadi Dječjeg doma Maestral, koju je golemi izbjeglički val u očajničkoj potrazi za identitetom i pripadanjem društvu – društvu na istočnom plićaku ili onom ispod trafike, nekom, svejedno – naplavio na krov kupališne zgrade na Bačvicama.

Uzet će i Saleh – nije pička – nekoliko trenutaka koncentracije i bučnog samoohrabrenja, pa u nekoliko dugačkih koraka pretrčati terasu i otisnuti se s ruba, da se upiše u posvećeno društvo boraca, muškaraca, odraslih, među urođenike sa splitskih Bačvica kao među svoje. Ili neće? Znatiželjnice su dolje već izvadile mobitele da snimaju, ne smije sad odustati. Ili smije? Ili ne? Plivati je naučio jedva tjedan dana ranije, na Zenti, ali dolje je more ionako jedva metar duboko.

Najzad, odavde – s Terase, s točke bez povratka – ide se samo u zalet, pa sve u pičku materinu, ili kući, tati i mami, u vječnu sramotu. Dječak iz Afganistana, jebiga, nije imao izbora.

‘Pagarešto Saleh!’

Davno je bilo kad se na Bačvicama posljednji put čulo ‘pagarešto!’, odavno se to ne govori, drugi se jezici sada čuju na salbunu pod Terasom. Ovaj je pagarešto mogao biti na afganistanskom, saudijskom, arapskom, ili koji se već jezik govori tamo, na krovovima iznad dalekih pijesaka.

Pagarešto.

Saleh nije imao izbora. U nekoliko dugačkih koraka pretrčat će terasu, otisnut će se s ruba i poletjeti preko glava znatiželjnika, znatiželjnica i ljutite stareži, poput papirnatog zmaja na vrelom pustinjskom vjetru, nad pijeskom Bačvica kao nad suhim, vrućim rodnim Parwanom, da dugačke, beskrajne dvije-tri sekunde jednom konačno i zauvijek završe, pa da se dolje u metar dubokom moru upiše kao u rijeci Jordanu, i uzdignute glave ode dalje, s certifikatom o pripadnosti.

U jesen će upisati Obrtničku školu u Splitu, 1. siječnja postati punoljetan, domalo će se zaposliti kao automehaničar, iznajmiti stan i štedjeti novac da dovede iz Afganistana mlađu braću, a onda će se smjestiti zajedno, zaposlit će se i braća, dobit će papire i državljanstvo, poženiti se i izroditi djecu, velika sretna obitelj papirnatih zmajeva.

‘Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu.’

* * *

Kasnije su ispričali kako je na kraju silovitog zaleta, sa samog ruba terase, u plitkom moru – tamo gdje je trebao završiti njegov let – Saleh vidio ljude, mnogo ljudi, i kako se pokušao zaustaviti da ne polomi i njih i sebe.

Bilo je, međutim, previše klizavo, i bilo je previše kasno.

Metaforu ćemo, jasno, razumjeti tek mnogo godina kasnije.

* * *

Kako neslužbeno doznajemo, 17-godišnji azilant iz Afganistana koji je smješten u Dječjem domu Maestral, zadobio je u nedjelju teške tjelesne ozljede prilikom skoka u more na plaži Bačvice.

On je pokušao u more skočiti s visine sedam metara, odnosno krova kupališne zgrade na Bačvicama, poviše kluba Tropic. Tom prilikom se vrlo vjerojatno okliznuo te, umjesto u more, pao na betonsku podlogu ispred zgrade.

Nesreća se dogodila oko 17 sati, a mladić je odmah nakon nesreće prevezen u KBC Split na medicinsku obradu. Kako neslužbeno doznajemo, prilikom dolaska u bolnicu bio je kontaktibilan i pri svijesti.

(Slobodna Dalmacija, 23. srpnja)

1/2