>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pičvajz u Otvorenom

Mislav Togonal pozvao je jake snage pa ih nahuškao jedne na druge. Živozidaš Branimir Bunjac, hadezeovka Sunčana Glavak i demokrat Mirando Mrsić proanalizirali su u povodu slučaja ministrice Žalac cijelu političku scenu, sve podnesene i nepodnesene ostavke, te povadili crijevca jedni drugima

Novi dan, N1, 13. ožujka, 10:00

‘Neka DORH i policija rade svoj posao. Meni je najbitnije da je dijete dobro, da je curica došla kući’, kaže Gabrijela Žalac novinarima na Markovu trgu, pa bježi u Vladu. Jedina institucija koja bi ovdje bila korisna bila bi institucija ostavke, i to bezuvjetne, ali smo umjesto nje dobili trivijalan igrokaz. Ostavke, to je od početka jasno, neće biti – zahtijevati moralni rezon u Vladi čiju većinu podržava ‘kažnjenička bojna’ bilo bi isto kao tražiti blaženike u Alibabinoj pećini – pa je ovdje korisno obratiti pažnju na banalnost iskaza, iza kojega stoji banalnost jedne ministarske funkcije i cijele jedne politike. ‘Neka institucije…’ Karamba! Zašto ne smisle nešto originalnije od te mesićbandićevske, ostapbenderovske dosjetke?

Teror fraza jedna je od najupečatljivijih manifestacija bezidejnosti naše političke takozvane elite: tko god kaže neka ‘institucije rade svoj posao’, beskoristan je za ovu zemlju ili pak izravno štetan. Korištenje spomenutog klišea jest cinizam: oni se pozivaju na institucije koje rade svoj posao baš zato što dobro znaju da ga one ne rade, ili ga rade sporo, ili otaljavaju, ili čekaju zastaru, ili politički kraj osumnjičenog. Bilo je mjeseci, pa i godina, kad su ljudi u Zagrebu teško razlikovali Posmrtnu pripomoć i Državno odvjetništvo – i jedna i druga institucija bavile su se samo mrtvacima, stvarnim ili političkim, a obje su smještene u istoj, Gajevoj ulici.

Banalnost je, reći će Isak Babelj, gora od zločina, banalnost je kontrarevolucija, a kako pojam revolucije danas i ovdje ne kotira osobito dobro (na poziciji vrhunske vrijednosti zamijenio ga je pojam domoljublja), recimo s Babeljom – banalnost je gora od prometnog prekršaja, banalnost je veleizdaja!

Otvoreno, HRT, 13. ožujka, 22:00

Kakav pičvajz u ‘Otvorenom’! Mislav Togonal pozvao je jake snage, spremne za konflikt, pa ih nahuškao jedne na druge, a oni su njegovim (i našim) najnižim strastima udovoljili u cijelosti. Očerupali su se do kostiju! Živozidaš Branimir Bunjac, hadezeovka Sunčana Glavak i demokrat Mirando Mrsić proanalizirali su cijelu političku scenu, sve podnesene i nepodnesene ostavke, povadili crijevca jedni drugima i priuštili publici solidnu zabavu, u raspravi koja je pokazala da Hrvatska živi hegelijansku noć u kojoj su sve krave crne. Branimir Bunjac opleo je po Vladi zbog afera Borg i avioni, puno većih od prometne nezgode gđe Žalac; Sunčana Glavak, zadnji obrambeni igrač HDZ-a koji je za ove potrebe izletio na pozicije centarfora-golgetera, oplela je po aferi Mrsićeve supruge i nizu afera Milanovićeve vlade koje su ostale bez ostavke (Čačić nije odstupao sve do pravomoćne presude, a najgori ministar poljoprivrede ikad, gos’n Jakovina, mirno je dočekao kraj mandata). Mrsić je opleo po Glavak zapitavši je za afere Sanaderove vlade (uh, boli glava), i tako dalje i tomu slično. U studiju je gostovao i kolega s N1 Ivan Hrstić, a red bi bio, kad već dolaze ljudi s te televizije, pozvati i Hrvoja Krešića, pa da vidimo čija mama crnu vunu prede!

Peti dan, HRT, 15. ožujka, 21:00

‘Bujica’ za bogate nije ni ovoga puta iznevjerila. U raspravi o nevidljivoj ostavci Gabrijele Žalac dominirao je Nino Raspudić, koji je zborio kao Aristotel. Žalac, rekao je, radi na čelu resora (potezanje novca iz EU fondova) koji je poznat po filigranskoj preciznosti, po birokratskoj sitničavosti gotovo parodijskih razmjera, pa je utoliko logičnije da žena koja ga vodi podnese ostavku. Kako ćeš od drugih tražiti ono što sam, naočigled cijele javnosti, ne možeš ispoštovati? No, dodao je Raspudić, Plenkoviću upravo takvi kadrovi najviše odgovaraju: ranjivi, ranjeni, posrnuli, poslušni do bola, oni su osuđeni na njegovu milost (ili nemilost), a to je ljudima s vrha hijerarhije važnije od nečije sposobnosti. Žalac u Plenkovićevoj ergeli kotira kao rasno grlo, namijenjene su joj najveće funkcije (zamjenica predsjednika stranke, EU parlamentarka, EU povjerenica, što god…), pa ju je ova afera jako načela, ali sve će to narod pozlatiti, ne da nju Plenki, tko mu što može. Raspudić und Jaranen doveli bi, inače, na Plenkijevo mjesto nekog uzornog, moralnog, neki svjetionik vrline, samo će još malo sačekati Izbavitelja.

Mijenjamo svijet: Granice – velika iluzija?, HRT, 16. ožujka, 13:15

Odličan dokumentarac (izabrala Mira Vočinkić) pokazuje sve paradokse migrantskog pitanja: razvijene, bogate zemlje troše silan novac na izgradnju ograda (Amerika, Španjolska, Slovenija, Mađarska…), a većina migranata dolazi legalno, s vizama; dolaze kao turisti, a ostaju kao ilegalci. Na izgradnji granica i umjetnih prepreka okreću se milijarde. ‘Na nama zarađuju krijumčari, jedna tura preko Mediterana nosi im 5000 eura, na nama zarađuju prodavači opreme za nadzor, države, vojske i policije, a jedino gubimo mi’, reći će jedan migrant s Bliskog istoka, stacioniran u Grčkoj, spreman na pohod prema Njemačkoj, što košta da košta. ‘Ljudi koji se bore za život savladat će sve prepreke’, dodaje on, ‘jer nemaju što izgubiti.’ Doista, kad su Amerikanci izgradili ograde visoke devet metara, migranti su prokopali tunele. Zato industrija sigurnosnih naprava cvjeta, oko nje bukti pravi rat. Prizori izbjeglica koji čamcima, s djecom u naručju, prelaze Mediteran dolina su suza. Kad god napadamo Angelu Merkel zbog poziva migrantima, treba se zapitati nije li njihov masovni dolazak na zapad legitimiran svim onim vojnim intervencijama koje su oktroirale ‘demokracije’ na Bliskom istoku. Ako se brinemo za njih pa i po cijenu uništenja država, režima, infrastruktura i sredstava za život, onda valjda imamo obvezu sanirati i nastale – predvidive i logične – posljedice.

1/2