>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pirandello u Požegi

Za razliku od Slunja, gdje je za ravnatelja knjižnice postavljen vodoinstalater, ‘slučaj Požega’ je revolucionarniji, jer nije neki hadezeovac branitelj ili vozač viljuškara imenovan glumcem Gradskog kazališta, već glumca u tom kazalištu uopće i nema. Ne treba glumac, shvatili ste, da bi se kazalište Kazalištem zvalo

Ima u Slavoniji grad Požega, ozbiljan grad, sjedište Požeško-slavonske županije i Požeške biskupije, i u toj Požegi – hvala Telegramu i mom drugu Dragi Hedlu, gdje čuo i gdje ne čuo, za tu divnu priču – Gradsko kazalište s devetero zaposlenih. Ima to kazalište i ravnateljicu, i voditeljicu dramskog studija, i šeficu računovodstva, ima bogami i šefa za odnose s javnošću, kao svako ozbiljno kazalište ima i scenografkinju i garderobijerku i scenskog radnika, ima i majstora rasvjete i majstora tona, sve Gradsko kazalište Požega ima, samo nekako nema – glumaca.

Nema glumaca, nema režisera, dramaturga, koreografa, plesača, pjevača, nema zapravo nijednog scenskog umjetnika. Samo ravnateljica i prateće administrativno-tehničke službe. I, naravno, direktor za odnose s javnošću: teatar je živ organizam, besmisleno je kazalište koje ne komunicira s javnošću.

Kako se to dogodilo, gdje je zapelo, tko je zajebao, đavo će znati, tek pune dvadeset dvije godine Gradsko kazalište Požega radi bez ijednog glumca: prave se sezonski programi, štampaju plakati i prodaju ulaznice, uzimaju se damama kaputi na garderobi i važno u foajeu razgovara o suvremenom europskom teatru, sve u Gradskom kazalištu u Požegi fercera kao u bečkom Burgtheatru, samo što, eto, u cijeloj zgradi nema nijednog jedinog glumca.

‘Ovo je sjajno!’ zadivljeno će tako u prvom redu partera HDZ-ov gradonačelnik Darko Puljašić došapnuti požeškoj slikarici gospođi Aniti Grbavac Jakobović, inače predsjednici Kazališnog vijeća – Gradsko kazalište u Požegi, zaboravio sam vam reći, nema glumaca, ali ima i ozbiljno Kazališno vijeće – pa upućeno dodati: ‘Šta je ovo, Pirandello?’

‘Aha. Zapravo, prema Pirandellu’, oprezno će ga ispraviti gospođa Anita. ‘’Autor traži šest lica’.’

‘Fascinantno!’ klimnut će glavom gradonačelnik pred praznom, šupljom pozornicom, čiju turobnu pustoš podcrtavaju uigrani majstori svjetla i tona, te sugestivna škrta scenografija sa šest drvenih stolica.

Dvadeset dvije godine, eto, u požeškom Gradskom kazalištu rade projekte, programe i cijele ambiciozne dramske sezone bez ijednog tog, kako se zove, glumca – dvadeset dvije godine taj uzorni mali komunalni teatar zapravo je samo kazališna radionica za djecu i srednjoškolce, pune dvadeset dvije godine nesretni Luigi Pirandello po cijeloj Požegi traži šest lica, cijele dvadeset dvije godine igrao je bez zaposlenih glumaca požeški teatar apsurda po zaštitom Ionescoa – sve dok ovih dana mudri gradonačelnik nije intuitivno osjetio da im nešto nedostaje, pa sazvao Kazališno vijeće.

‘Jeste li sigurni? Intendantica, šefica drame, scenografija, scena, ton, svjetlo, garderoba, računovodstvo, odnosi s javnošću… ne razumijem, sve imamo’, sedmi put prošla je predsjednica Vijeća, gospođa Anita, platnu listu Gradskog kazališta, pa nemoćno odložila naočale i stala masirati sljepoočnice. ‘Tko još, što jednom teatru još uopće treba?’

‘Možda vodoinstalater?’ oprezno je digao ruku član Vijeća Goran Peić, ugledni požeški HDZ-ovac i brojač vodomjera u komunalnom vodovodnom poduzeću, nadaleko poznat ekspert za kazalište i menadžment u kulturi.

‘Ne, nije to, vodoinstalateri su za biblioteke’, presjekao ga je gradonačelnik Puljašić, što je taman u novinama bio pročitao kako je hadezeovski kolega gradonačelnik Slunja – sjetit ćete se sad i vi – za ravnatelja gradske knjižnice postavio umirovljenog vodoinstalatera.

‘Dajte, koncentrirajmo se’, umorno je dometnula gospođa Anita. ‘Kazalište: bez čega jedno kazalište ne može?’

‘Pa da!’ lupio se naposljetku po čelu gospodin gradonačelnik. ‘Cijelo vrijeme nam je pred nosom, a mi ne vidimo! Razmislite malo: imamo u kazalištu scenu, imamo na sceni i kazališnu scenografiju i kazališnu tehniku, imamo i majstora kazališne rasvjete, i majstora kazališnog tona, i djelatnika za kazališne scenske poslove… dakle? Tko nedostaje?’

‘Upičkumaterinu kako smo glupi!’ očitu stvar shvatila je najzad i predsjednica Kazališnog vijeća, pa istog časa dala izmijeniti sistematizaciju i raspisati natječaj. Tako će Gradsko kazalište Požega ovih dana nakon pune dvadeset dvije godine dobiti – voditelja scensko-tehničkih poslova.

Divna Hedlova priča o zapošljavanju HDZ-ovaca u gradu Požegi, i u toj Požegi Gradskom kazalištu, gdje je HDZ-ov gradonačelnik izmislio radno mjesto šefice scensko-tehničke službe za svoju prijateljicu i provjerenu HDZ-ovku Sanju Galić – koja je, nota bene, u Gradskom kazalištu kao jednako neophodna zamjenica ravnatelja već jednom radila, pokupivši prije dvije godine lijepu otpremninu – zapravo je priča o potrazi za svetim gralom hrvatske kulture: formulom za podjelu novca iz budžeta za kulturu među političkim i stranačkim uguzima, uglavnom ljudima što će s kulturom imati što nikakvije moguće veze.

’S obzirom na to da nema vlastiti ansambl, Gradsko kazalište Požega vlastitu produkciju gradi temeljem principa ‘učenja kazališta’, odnosno sretnim spajanjem stručnih kazališnih gostiju (pedagoga, redatelja, glumaca, dramaturga, scenografa), požeških amatera i bogate literarne baštine Požeštine. Tako nastaju začudne predstave koje po cijeloj Hrvatskoj pronose dobar glas o postojanju kazališne svijesti Požege’, objašnjavaju na sajtu požeškog Gradskog kazališta svoj revolucionarni i, hm, ‘začudni’ koncept u kojemu su glumci, redatelji i dramaturzi zapravo gosti teatra – uvijek rado viđeni kod gospođe ravnateljice, šefice računovodstva, direktora za odnose s javnošću i voditeljice scensko-tehničke službe – odakle po cijeloj Hrvatskoj ‘pronose dobar glas o postojanju kazališne svijesti Požege’.

Gradsko kazalište Požega – nakon svih ovih godina kompetentno ekipirano i zaokruženo šeficom scenske tehnike – s okruglih će se desetero zaposlenih tako približiti svetom gralu hrvatske kulture: da od milijun i tri stotine hiljada kuna iz gradskog proračuna za kazalište svih milijun i tristo hiljada podijeli na plaće zaposlenih. A da nijedna – razumije se – ne bude bačena na kojekakve glumačke uhljebe.

‘Slučaj Požega’, jasno, nije prvi takav, i to ne samo zbog činjenice da se onaj spomenuti vodoinstalater – ispričavam se: i branitelj – što ga je HDZ-ov gradonačelnik Slunja prije koji tjedan postavio za ravnatelja gradske knjižnice, zove Ivan Požega. Najzad, i Sanja Galić, nova šefica scensko-tehničke, takorekuć ‘vodoinstalaterske’ službe u Gradskom kazalištu Požega ustvari je – knjižničarka. Ovaj je ‘slučaj Požega’, međutim, ‘začudniji’ i revolucionarniji, jer nije neki hadezeovac branitelj, umirovljeni vodoinstalater ili vozač viljuškara imenovan glumcem Gradskog kazališta, već glumca u tom kazalištu uopće i nema, niti ga je ikad bilo. Ne treba glumac, shvatili ste, da bi se kazalište Kazalištem zvalo, i da bi postojala ona, kako se zove, da – ‘kazališna svijest’.

Riječ je o modelu koji je predstavila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, imenujući za svog savjetnika Ladislava Ilčića, katoličkog aktivista najpoznatijeg po priznanju da nikad nije masturbirao: neće on, naime, biti savjetnik ministrice kulture zato što je bio violinist u orkestru Hrvatske radiotelevizije i snimao ploče s mariachi-grupom El Combo, već zato što je predsjednik marginalne ultrakonzervativne strančice Hrast, HDZ-ova koalicijskog partnera. I, naravno, zato što nikad nije masturbirao: sam je smisao cijelog projekta da u budžetskim institucijama besposleno drkaju ljudi bez ikakva iskustva.

‘Gospodin Ilčić cijeli se život bavi kulturom i sigurno može dati svoj doprinos’, lijepo je onda premijer Andrej Plenković rastumačio taj autentični hrvatski koncept ‘bavljenja kulturom’. Nisu živoj hrvatskoj kulturi potrebni umjetnici, već ljudi koji se bave kulturom: ne trebaju, rečemo, hrvatskom kazalištu glumci, već političari koji će se baviti kazalištem.

Tako, naime – objasnit će nam ministrica Nina Obuljen Koržinek – ‘nastaje začudna kultura koja po cijelom svijetu pronosi dobar glas o postojanju kulturne svijesti Hrvata’.

1/2