Čitateljicama i čitateljima Nade donosimo u ovom broju izbor s tri priče iz dnevničkih zapisa naše kolumnistice Olje Savičević Ivančević. Pod naslovom "Pisma čitateljici", zapisi će idućeg tjedna biti objavljeni u ediciji "Dnevnici" sarajevskog Buybooka koju uređuje Semezdin Mehmedinović.
Klinke – dječaštvo djevojčica
Raspitujem se kod prijateljica i prijatelja poliglota o pitanju vezanom uz jedno poglavlje romana: riječ je o nazivu za period u odrastanju djevojčica koji bi odgovarao terminu "dječaštvo" kod dječaka – u engleskom girlhood. U hrvatskom postoji djevojaštvo, ali ono pokriva vremenski i značenjski širi period, kao da sugerira da curice od male djece odmah postaju djevojke. Pitam se je li moguće da ovo ima korijene u povijesti i običajima na području našeg jezika ili je to šire. Razmišljamo, tražimo postoji li u svjetskim jezicima pojam za onaj period kad klinke više nisu mala djeca, a prije puberteta, nekakvo "žensko dječaštvo", ono vrijeme kad su ženska djeca djevojčice, ali još uvijek nisu djevojke.
U romanskima jezicima, španjolski i francuski imaju samo rodno neutralne niñez ili juventud ili mocedad, odnosno enfance ili jeunesse, a talijanski se opisno snalazi s adolescenza femminile, što je opet starije od onoga što me zanima. Njemački ima naprosto "djevojačke godine", Mädchenjahre. A u bugarskom, recimo, ne postoji ni dječaštvo, samo djetinjstvo, a period adolescencije u stručnoj se literaturi zove юношество. "Юноша kao naziv koristi se samo za dečka, nemamo za djevojku taj naziv", piše mi prijateljica...
Naposljetku, prijatelj znalac, komentira činjenicu da smo "dječaštvo djevojčica", bar zasad, pronašli samo na engleskom: "Dakle, čini se da se ta vražja kolonijalna jezičina jedinstveno dobro snašla, kao što joj se to već zna izmaći, s tim girlhood."
Engleski je išao, izašao u korak sa svijetom, razmišljam, da kolonijalan, ali svejedno, ili možda baš zbog toga, jezik je koji se ne ustručava mijenjati na dnevnoj bazi, komunicirati: govoriti, imenovati, neposredno, na licu mjesta. Pa jezik postoji da bi se razgovaralo, brbljalo o nečemu što ima ime, znači značenje u govoru. Što nema ime, biva prešućeno.
Zapazila sam da ovdašnji kritičari, redom muškarci bez obzira na dob i stupanj pismenosti, često negativno reagiraju na opisivanje perioda ženskog odrastanja iz pera autorica. Takva tema ili očište redovito bivaju proglašene infantilnim u negativnom, degradirajućem smislu – međutim ista stvar kao da ne vrijedi za opisivanje dječaštva koje je od početaka do danas omiljena priča. Što li to dvostruko mjerilo govori o arbitrima? Što im to smeta u pristupu ženskom djetinjstvu i pubertetu, a o kojima je zapravo tako malo zapisano? I može li žena biti Petra Pan, a da to ne iznervira gospodina Petra Pana? Ovo nipošto nisu samo retorička pitanja, zaintrigirao me ovaj u javnosti neosviješten fenomen, smiješan i tužan u isti mah.
U misli mi dolaze svi stereotipi koje naslov "Djevojčice" sugerira, a djevojčice su, u gotovo stogodišnjem periodu kroz koji ih pratim, bile najmanje "svilena mašna" i "bijela dokoljenka" (kakve su sačuvane na retuširanim fotografijama i u kolektivnom pamćenju), a to što su bile i što jesu, još/tek treba bilježiti.
Ribnjak
U Ribnjak siđem kao u svoje dvorište. Nekad legnem na klupu ili na travu i gledam krošnje. Recimo, kao prekjučer kad sam zaboravila uzeti novac iz bankomata i ostavila ga tko zna kome. Legla sam u Ribnjak dok me ne prođe ljutnja na samu sebe.
Kako neobično mjesto za komadić raja, iza pumpe, pokraj ceste, neočekivano. Prijateljica, koja je odrasla u ulici poviše, i ja dolazimo sa psima. Prijateljica je "fetiva" purgerica, uživam je slušati dok govori, a ja sam valjda posljednja dotepenka u gradu.
Pokazujem joj ženu koja se skinula u košulju, bosa je i već neko vrijeme grli stablo. Uzemljila se, kažem. Danas me zvala jedna mlađa žena koja se želi uzemljiti, kaže prijateljica koja radi u Arhivu. Ali preko prezimena. Kaže da je njeno prezime premekano, preslabo, da je u neravnoteži s njom kao osobom, da joj fali korijen i da joj treba neko snažnije prezime koje će je prizemljiti i uzemljiti. Zato je, kaže prijateljica, ta žena nazvala Arhiv da joj iskopaju korijene, prezimena predaka, da pronađe ime koje najsnažnije zvuči, da ga uzme, da se napokon učvrsti, uzemlji. Mi smo, na klupi u Ribnjaku, posumnjale da će to biti moguće, ali tko bi znao.
Laste
Prvo smo primijetili zemlju, mahovinu i travke po stubištu. Previše je nereda da bi se svaki dan sve to donijelo na cipelama ili na šapama. Onda sam ih čula u hodniku, cvrkut koji je znao ozvučiti nebo tamo gdje sam odrasla. Polako sam otvorila vrata i na reflektoru u hodniku zgrade, u najudaljenijem uglu gdje je fasada otpala od potresa, ugledala dvije male brze ptice koje grade gnijezdo. Odletjele su kroz prozor na podestu, prepala sam ih, ali vratile su se uskoro. Vratile su se bezbroj puta u danu, sitne i raspjevane, svaki put s jednom slamkom ili zrnom zemlje u kljunu – većina im građevinskog materijala završi na podu, na katu ispod, pokraj susjedinih vrata.
N. kaže: "A šta će lastavice, ali imaju ruke za inkartavat." Susjeda M., kad smo joj rekli da to pred njenim vratima prljaju laste koje se gnijezde na reflektoru, rekla je: "Pa to je divno! Divno!"
Valjda ptice znaju što rade i zašto se ovdje gnijezde. Moramo paziti da prozor u hodniku ostane otvoren do jeseni. Uskoro, prestale su se plašiti i počele spavati na starom reflektoru iako s njega klizi i raspada se svaka ideja o gnijezdu.
"Ove naše laste, isprid vrata. Jesu one uopće laste?" "Šta ako ženka snese jaja pa završe po podu, ka i ovo njihovo gnijezdo razasuto." "Kako nisu laste? Pa vidiš ih. Imaju lastin rep." "Ali, laste prave drugačija gnijezda, one su poznati graditelji, najbolji. I prave ih u kantunu." "Možda se radi o materijalu, možda im u Zagrebu nije dostupan isti materijal ka u Dalmaciji. Ali, stvarno, jadne, ža mi ih je, ovaj reflektor s gornje strane ima oblik stošca i sve im klizi na pod." "Ja sam mislila da ptice znaju šta rade, da se rode s tim." "Ovima ne ide." "Ove su ka mi. Našli stan pa im ga potresi ruše." "Ali uporne su... A sve im pada po podu. Ovo neće ić." "A šta ako panično grade gnijezdo jer moraju položit jaja?! Ne bi ja brisala kajganu s poda. To bi bila katastrofa. Poduzmimo nešto, oćemo li?" "Kako, jebote, da dođeš do onog mjesta poviše reflektora moraš bit ptica..."
Ali pametni ljudi su izmislili avion, a nas dvoje lebdeću košaru za kruh, u koju smo sa stubišta skupili raspršeno gnijezdo za dvije laste kojima gniježđenje nikako ne ide i koje su jednog dana sasvim slučajno, kroz prozor hodnika, uselile u našu zgradu, pred vrata stana.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
