>

novosti logo

Kronika Kronika

Pješke iz Beograda u Cetinsku Krajinu

Junački i sudbinski pothvat povratnika u Koljane kod Vrlike: Iako je od njegovog pothvata prošlo 12 godina, još uvijek je jedinstven način kojim se Vladimir Marinko odlučio vratiti rodnom kraju iz kojeg je davno otišao

Vladimir Marinko iz sela Koljane kod Vrlike, tekstilni je inžinjer u penziji. Rodni kraj napustio je kao momak, u potrazi za poslom i životnom egzistencijom. Nakon radnog vijeka provedenog u Beogradu, Koljanima se ponovo vratio u penzionerskim danima, i to na kakav način: 2006. godine simbolično je prepješačio svaki metar puta dugog 600 kilometara.

Teško djetinjstvo, siromaštvo i borba za opstanak tipična za ljude Vrličkog i Cetinskog kraja, često su Vladimira odvajali od roditeljskog doma i rodnog sela.

Pješačeći kroz Bosnu nailazio sam na divne ljude, bilo da sam išao kroz srpska ili muslimanska sela. Čašćavali su me hranom i prenoćištem

- Za svoj kraj sam uvijek govorio da je to najljepši dio ove zemlje, iako sam imao priliku proputovati od svih država nekadašnje Jugoslavije pa do Amerike. No to ne znači da je život ovdje bio lagan. Mladost je bila dinamična, selo je bilo živo, obrađivao se svaki kvadrat zemlje sve do Dinare, svako domaćinstvo držalo je ovce, krave. Ljudi su odlazili za poslom, ali su se i vraćali svom kraju. Cetina je, prije izgradnje hidrocentrale, bila naše bogatstvo, prirodni biser koji je privlačio ljude iz drugih krajeva. Bili smo više oslonjeni jedni na druge, nije bilo posla da nisu ljudi pomagali jedni drugima bez obzira na nacionalnost jer na to nitko nije gledao. Ipak, ja sam poput mnogih bio prinuđen da odlazim. Prvo odvajanje od kuće bilo je već kada sam krenuo u peti razred, jer autobus do Vrlike nismo imali, pa sam boravio kod prijatelja blizu grada. Sljedeće godine majka me je poslala u Slavoniju kod svoje sestre, jer nismo imali drugih mogućnosti, a roditelji su željeli da me školuju. Sljedeći odlazak bio je u Dugu Resu, gdje sam završavao tekstilni zanat stipendiran od grada Sinja. Neimaštine je bilo mnogo. Sjećam se da smo, kao djeca, često majku pitali - šta ima za večeru? Ona je odgovarala - pure i svašta. To ‘svašta’ najčešće je bilo ništa. Dok sam tražio posao, nakon završetka škole, bilo je i po šest dana da nisam jeo ni komadić hljeba, ali sam bio istrajan da uspijem, misleći na majku i to da bih je posramio kada bih nešto uzeo, a da nije moje - prisjeća se Mirko.

Izgradnjom hidrocentrale na Peruči, potapanjem sela u cetinskoj krajini i odlaskom tadašnjeg stanovništva, malo ljudi je ostalo u Koljanima. Vladina majka bila je među četiri žene koja je ostala sve do posljednjeg rata. Kad je Vlade, tih ratnih godina, došao po majku i odveo je za Beograd, ništa više nije bilo isto. Težnja za rodnim krajem, želja za povratkom vratila mu se nedugo zatim.

- Poslije potopa, dakle 1958. godine, iz mog zaseoka Marinci su svi iselili. Dobili su, baš poput većine tadašnjeg stanovništva, neku bijednu, mizernu procjenu zemlje i sa tim malim sredstvima napustili ove krajeve. Pravoslavni živalj uglavnom je otišao u Srbiju, dok su katolici većinom preselili u Slavoniju. Iako su im se djeca već snalazila na drugim mjestima, četiri žene nisu mogle da napuste svoj kraj. Među njima je bila i moja majka. Za vrijeme posljednjeg rata, 1992. godine, došao sam po nju i odveo je za Beograd. Majci je to teško palo, nije mogla poslije osamdeset godina ovdje da navikne na novu sredinu i ubrzo je umrla, zbog tuge prvenstveno - jer je bila zdrava žena. Tuga i sjeta su se sakupljali vremenom, a onda sam odlučio da moj sljedeći dolazak ovdje bude nekako simboličan - kaže Vladimir

Stoga je prepješačio put od Krnjače kraj Beograda sve do Koljana. Gotovo dvije nedjelje hoda, prelazeći po 40 kilometara dnevno, uz nesalomivu volju, trajao je ovaj put.

- Nikad se nisam bavio nekim sportom, nisam imao kondiciju niti sam o tome razmišljao, jer glava je bila presudna kod takve odluke. Sinovi su me podržali kao i neki prijatelji. Drugi su pak savjetovali da ne treba to da radim uzimajući u obzir moje godine i sve izazove sa kojima bih se mogao susresti. Ipak, moja želja je bila jača od svega; od kiše koja me je jednom dionicom pratila 40 kilometara puta, od hladnoće te umora. I sada se ježim od prisjećanja na sve te dane - dodaje Vlade. Anegdota i događaja sa tog putešestvija bilo je mnogo, a neki su ostali posebno upečatljivi.

- Stvarno je to jedno ogromno iskustvo. Događaja i susreta je bilo toliko da bi se mogli danima prepričavati. Pješačeći kroz Bosnu nailazio sam na divne ljude, bilo da sam išao kroz srpska ili muslimanska sela. Jedni su me čašćavali hranom i prenoćištem, dok su mi drugi, uz najbolje želje, davali novac da upalim svijeće u našem manastiru Dragović. Dok sam prelazio preko Oštrelja, ostao sam bez vode za piće. Sjetim se tada Žitija Svetoga Save, kako bi on udario štapom o kamen i tamo bi potekla voda. Baš u tom momentu jedan kamion mi se približavao iz suprotnog pravca. Pokažem čovjeku da sam žedan, a on izvadi neotvorenu flašu nekog napitka i pruži mi je. Eto, to su samo neki od momenata. Kako ih ne bih zaboravio, kasnije sam napisao knjigu ‘Kako sam prepješačio život’ u kojoj sam opisao gotovo svaki kilometar puta i sve svoje misli koje su me pratile a čini mi se, u mislima sam proputovao i čitav svoj život - opisuje Vlade.

Vladina supruga se upokojila nakon teške bolesti, sinovi su život zasnovali u Beogradu a on je odlučio da ostatak života provede u Koljanima. Zato je, nakon tog ‘pješadijskog’ povratka, odlučio da iz Beograda donese samo najosnovnije što mu treba, da iz početka krene u Koljanima, u kojem je ljudi danas toliko da se mogu izbrojati prstima.

I oživio je opet svoje Marinke, ponovo se u njima čuje pijetao, njakanjem se jave dva magarca, zalaje pas, a i asfalt je stigao tamo gdje ga nikad nije bilo. Srećan je što danas njegovi sinovi imaju i unučad imaju gdje doći.

- Jutro nakon povratka otišao sam na slavu u naš manastir Dragović. Tu sam opet osjetio ono što je iz prošlosti bilo sačuvano u meni. Iako je Beograd poseban grad koji mi je pružio sve mogućnosti - tamo sam izgradio dom, stvorio porodicu, otvorio firmu i proveo čitav svoj radni vijek - za čovjeka koji je u penziji to više nije mjesto za život. Ovdje je mir, priroda, drugačiji tempo života, nezagađen zrak i sve ono što čovjeku treba. Ovdje imam dovoljno vremena i prostora da uživam, da stvaram jednu oazu u koju će sa radošću dolaziti moji potomci. Sve je bilo zapušteno i srušeno, avetinjski je izgledalo, a sada kad prođete sve je drugačije. Vidi se da ovdje neko živi, očišćeno je i prohodno, dobili smo čak i asfalt. Iako smatram, iskreno, da mladi ovdje trenutno nemaju perspektivu jer nema posla, nije mi jasno zašto se bar stariji ne vraćaju jer znam da im nigdje ne bi bilo lijepo kao u svom kraju. Mnogi žive po soliterima, u zgradama i iznajmljenim stanovima, nemajući gdje ni cvijet zasaditi. Ja imam svoju malu baštu, dvorište u kojem okupljam svoje prijatelje i rodbinu, pogled na Peruču, Dinaru, i svakodnevno gazim stazama koje su krčili moji preci. Tako ispunjavam svoju dušu, osjećam njihov duh i prisutnost u svakom kamenu, svakom pedlju zemlje koju su znojem natopili, i neizmjerno sam srećan zbog toga - zaključuje na kraju Vlade.

Ostajući u ljepoti prirode Cetinskog kraja, uživajući u pogledu na Peruču i Dinaru, ispunjavajući svaki dan sitnim zadovoljstvima, za kraj razgovora Vlade je imao samo jednu poruku - biti srećan i zadovoljiti se malim stvarima, a to čovjek može samo tamo odakle je potekao.

1/2