>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Po čovika protiv čovika i po

Mirko Božić napisao je vlaški ležeran, vraški životan, duhovit scenarij za seriju o legendarnom sinjskom partizanu koji je stvorio moderni Sinj – Vice Buljan je napravio Dalmatinku, a onda, 1953., i olimpijski bazen. Nedavno, gradski oci tom bazenu nisu htjeli dati ime po Vici. On je bio čovik i po, a oni po čovika

N1 uživo, predstavljanje Kolindinog programa, 11. studenoga, 11:00

Što egzistencijalno osigurane, ugledne, neovisne ljude tjera na blamiranje pod stare dane? Koja kuna više? Bijeg iz bulevara sumraka? Bilo je neugodno gledati žalosna samoponiženja jedne legende. Oliver Mlakar, konferansje Kolindine predstave, jedva je ispuštao glas iz sebe, ali je u ulizivanju bio nenadmašan: egzaltirao je, navijao, predviđao trijumfe, krivio se, sagibao. Tužno, jer je isto to mogao uraditi hladno, profesionalno. Dobio bi honorar i sačuvao dostojanstvo. Nakon svega, tko će se sjetiti Kviskoteke, Jadranskih susreta, Dnevnika i drugih stvari? Konac djelo krasi. Olivera ćemo upamtiti po udvorničkoj rapsodiji jednoj politici koja se u svih pet godina pokazala kao niz kozmetičkih promjena u najdoslovnijem smislu riječi, a u prethodnih 30 kao božja pokora. U tom je smislu njezin idealan reprezentant. Krepat, ma ne molat; ča je korist, ni sramota.

Apsurdistan: Most u grlu, HRT, 11. studenoga, 20:05

Tko bi rekao da se na HRT-u može vidjeti nešto dobro, razumno, kritično, a da nije repriza, pa još i u dobrom terminu? U drugoj epizodi ‘Apsurdistana’ (scenarij Dean Šoša i Davorin Šišmanović, režija Tomislav Mršić) prikazani su mostovi i tuneli koji ne vode nikamo: most na Dravi, gdje su radovi stali na 99,7 posto izgrađenosti jer se HAC počeo sporiti s izvođačima, potom legendarni most na Korani kod Karlovca koji vodi prema rodbini jednog ministra i koji je koštao 50 milijuna kuna, ali ne vodi nikamo jer nema pristupnih cesta. O Pelješkom mostu sve znamo: Sanader, kameni temeljci, sve je bilo uzalud dok nisu došli Kinezi koji će prije završiti tu grdosiju nego drugi izvođači pristupne ceste. Hrvatska više nema tvrtku koja bi sagradila takav most i to zbog politika koje je Oliver Mlakar slavio i veličao. Na kraju smo vidjeli i čuveni tunel na brzoj cesti Trogir – Split – Omiš koji je tri puta farban iako vodi u provaliju. Danas o tunelu razmišljaju kao o uzgajalištu gljiva.

Čovik i po, HRT, 13. studenoga, 20:05

U prvih deset minuta prve epizode serije ‘Čovik i po’, nastale 1974. (scenarij Mirko Božić, režija Daniel Marušić), partizani skupljeni oko Vice Buljana redaju sljedeće poštapalice: ‘to je Colonnello, Isskrsta mi’; ‘Colonnello lipo piva, majke mi, sve će izdati, križa mi’; ‘šta će on napravit, boga ti’, ‘ja sam Vice, boga ti, tvoj ađutant, a ti vidi’, ‘dragoga ti Isskrsta, šta je ovo? On njemu prke prke, on njemu njare njare, miloga ti boga’, ‘oli nas vodiš u rat, Vice, tako ti boga živoga?’… Isskrst je, ukratko, jedan od glavnih likova među partizanima u ‘Čoviku i po’. Ima ga više nego u Vrdoljakovom ‘Generalu’. Samo, ‘Čovik i po’ je taman toliko dobar koliko je ‘General’ slab. Kad partizani, koji su zarobili talijanskog pukovnika, lokalnom popu pošalju kurira (Zvonko Lepetić), ovaj Vici Buljanu šalje sljedeće pismo: ‘Dragi Luciferu, kakvo si mi ovo prase posla?’ Mirko Božić napisao je vlaški ležeran, vraški životan, duhovit scenarij za seriju o legendarnom sinjskom partizanu i zapovjedniku koji je stvorio moderni Sinj – Vice je napravio Dalmatinku, tvornicu koja je cijeli kraj izvela iz srednjeg vijeka u 20. stoljeće, a onda, 1953., i olimpijski bazen, osmo svjetsko čudo koje je izazivalo ljubomoru i u Zagrebu i u Beogradu. Sinj, pa olimpijski bazen?! Nedavno, gradski oci tom istom bazenu nisu htjeli dati ime po Vici, a tvornica je odavno propala. On je bio čovik i po, a oni po čovika.

Reprizno emitiranje ove serije dobar je urednički potez. Taj tip humora i ta vrst glume danas više nisu mogući. Sjajan Boris Dvornik, briljantan Karlo Bulić, jedan od najvećih glumaca bivše države, zatim Zvonko Lepetić, Ante Vican, Đuro Utješanović – ne zna se tko je bolji. Još je nešto važnije. Te 1974. godine komunisti dakle emitiraju seriju u kojoj se partizani, koji zarobe fašističkog pukovnika, Mussolinijevog prijatelja, na kraju sprijatelje sa svojim zarobljenikom i čuvaju ga kao rod rođeni. U drugoj epizodi muče se ka Isskrst da demontiraju neeksplodiranu avionsku bombu, u kojoj na kraju umjesto eksploziva nađu pržinu (pijesak) i poruku ‘naprijed, drugovi’ (bombu su očito sastavljali talijanski antifašisti), na što Vice kaže: ‘Drugovi, naši su nas sabotirali…’ Poruka obje epizode je da će bratstvo među ljudima nadvladati mržnju, a danas je obratno. Gledati i učiti.

Pressing, N1, 14. studenoga, 20:05

Ilija Jandrić naslijedio je fotelju urednika ‘Pressinga’ nakon Petra Štefanića, ali se bogami potrudio i – opravdao očekivanja. Gošća Ava Karabatić ne razlikuje se specijalno od kandidatkinje vladajuće stranke: govori jezike, nosi iste umjetne trepavice i lupeta povremeno kao Maksim po diviziji (najjače izjave su da je ‘za rađanje djece iz incesta, osim ako nije počinjen u obitelji’, nadalje, ‘za rađanje djece začete silovanjem, osim ako nije grupno’, kao i tvrdnja da joj se Kolinda ubacila u sektor zabave i estrade). Koji dan kasnije u ‘Pressingu’ je nastupio Mario Mihaljević, koji je 1980-ih pjevao o bratstvu i jedinstvu (vozovi, vlakovi, ko naši miješani brakovi, neka mi neko pokaže znak gdje voz se pretvara u vlak), potom samo o jedinstvu, a sada opet pjeva staru pjesmu, koja dobro zvuči, samo što je ostala bez publike.

1/2