Kako funkcionira demokracija tamo gdje ona to zaista jest (ili barem još uvijek pretežito jest) pokazalo se prvih dana veljače 2020. u Njemačkoj. Na nešto, što je ocijenjeno opasnošću za demokratski poredak reagirali su u roku 24 sata (!) svi – od građana na ulicama, preko društvenih mreža i medija, pa do političara na raznim razinama, uključujući i saveznu kancelarku. Sve se svelo na pitanje: može li se, smije li se prihvatiti bilo čija podrška (doslovno: bilo čija) kako bi se ostvario cilj dolaska na vlast. Promatraču iz ‘demokratske’ Hrvatske to se može učiniti ne samo neobičnim, nego i nepriličnim, jer po ovdašnjim mjerilima onaj koji u nastojanju da bilo osvoji, bilo zadrži vlast ne iskoristi doista bilo čiju podršku u najmanju je ruku nespretan, ali zapravo – nesposoban. Što je najgore, takvim će ga smatrati i dobar dio građana, otupjelih na (političku) korupciju kojoj svjedoče iz dana u dan.

Drugačije je, međutim, u Njemačkoj u koju se kunemo kao u neprolazni uzor i vječnog prijatelja, ali od koje uporno i dosljedno ne želimo naučiti baš ništa, osobito kada su u pitanju odnos prema naci-fašizmu i prakticiranje istinske demokracije. A stvari su zapravo jednostavne, da jednostavnije ne mogu biti. U Njemačkoj demokratskim su putem, izborima, u sve pokrajinske parlamente, ali i u Bundestag ušli zastupnici desne Alternative za Njemačku, stranke poznate po ekstremnom nacionalizmu, otvorenom neprijateljstvu prema strancima (pod firmom zaštite Njemačke i Nijemaca), ali i po jedva skrivenoj, a ponekada i posve neskrivenoj bliskosti s idejnim zasadama nacizma. Stranka ne zadovoljava kriterije na osnovi kojih bi mogla biti zabranjena (barem za sada), u parlamente je ušla zahvaljujući demokratskim izborima, dakle mora ju se tolerirati i demokracija nema načina kako se boriti protiv nje. Osim jednoga: uskraćivanja bilo kakve suradnje, što uključuje i odbijanje bilo kakve podrške. Dakle, prevedeno na posve razumljiv jezik: stvar je političke kulture, ali i dokaz privrženosti demokraciji da se s Alternativom za Njemačku nema nikakvog posla. Doslovno: nikakvog! Činilo se kao da to nepisano, ali čvrsto pravilo vrijedi. Sve do izbora u pokrajini Tiringiji.

Nakon izbora odnos snaga u pokrajinskom parlamentu bio je takav da ni Kršćanski demokrati (CDU), ni Socijaldemokrati nisu mogli osigurati većinu za izbor svojih kandidata na mjesto pokrajinskog premijera. Pojavio se onda kandidat male Liberalne stranke (Slobodni demokrati, kako je njezino službeno ime), kršćanski su demokrati odmah pristali uz njega, ali da bi bo izabran trebao je još i podršku Alternative za Njemačku. I dobio ju je. Pa je s glasovima te neobične i do sada neviđene koalicije Thomas Kemmerich izabran za premijera, što se – međutim - pokazalo računom bez krčmara. Iste večeri stotine i tisuće ljudi izašle su na ulice nekoliko velikih njemačkih gradova s parolama protiv nacizma. Proključale su društvene mreže, glas su digli mediji. Idućeg jutra lokalni su političari još izigravali naivce, tvrdeći kako će se sve to na kraju ipak srediti (vlast je slatka, ma tko je podupirao), ali se onda iz inozemstva, iz Južnoafričke Republike gdje boravi u službenom posjetu, javila savezna kancelarka Angela Merkel. Posebnu težinu ima činjenica da je u inozemstvu komentirala domaću političku scenu, jer čvrsto je, mada nepisano pravilo da njemački političari to ne čine. Odstupajući, dakle, od toga pravila, ali i zanemarujući prvu prilično blijedu reakciju svoje nasljednice na čelu CDU-a, Annegret Kramp-Karrenbauer, kancelarka je izjavila: ‘To je bio loš dan za demokraciju. Ono što se dogodilo, neoprostivo je i mora biti poništeno.’

Kratko, jasno i bez mogućnosti bilo kakvog interpretiranja. Pokazalo se da glas kancelarke koja je – objektivno – na odlasku i koja je uzde svoje stranke već prepustila osobi svojega izbora (pa će se vjerojatno u ne tako dalekoj budućnosti zbog toga i pokajati) ipak još uvijek ima golemu težinu. Presudnu. U kombinaciji s reagiranjima, i to spontanima, građana, te onime što se moglo čuti i čitati na društvenim mrežama i u medijima, izjava Angele Merkel ponovo je, možda zvuči malo patetično, uspostavila demokraciju u Njemačkoj, postavljajući stvari na njihovo mjesto. Pa je u ranim poslijepodnevnim satima, samo dan nakon što je izabran, pokrajinski premijer Kemmerich objavio, u ime Liberala, inicijativu za raspuštanje netom konstituiranog pokrajinskog parlamenta uz objašnjenje što govori više od svih dubokoumnih analiza i rasprava: ‘Novim izborima želimo ukloniti mrlju podrške Alternative za Njemačku s pozicije pokrajinskog premijera.’ A tome što je podršku desne Alternative za Njemačku nedvosmisleno okarakterizirao kao ‘mrlju’, kratkotrajni je premijer krajnje odlučno dodao i ovo: ‘Suradnje s Alternativom za Njemačku nije bilo, nema je i neće je ni biti.’ Nakon njega javio se, podržavajući ga, i savezni čelnik Liberala, Christian Lindner s ne manje jasnom izjavom: ‘Jedina moguća i jedina ispravna odluka bila je osloboditi se ovisnosti o podršci Alternative za Njemačku.’

Naravno, još će se danima raspravljati o tome tko se (politički) preračunao, tko je zanemario osjetljivost ne malog broja građana na sve što je imalo blisko nacizmu, tko će snositi konzekvence iskoraka koji je – potencijalno – vodio u ponor, no stvari su sjele na svoje mjesto. Olujni je vjetar protutnjao Njemačkom i nakon samo 24 sata smirio se. Nikome nije palo ni na pamet usprotiviti se raspuštanju pokrajinskog parlamenta uz ‘obrazloženje’ da valja poštivati volju građana, nitko ni u primisli nije izvukao ‘argument’ da je Alternativa za Njemačku parlamentarna stranka pa je se zbog toga ni na koji način ne bi trebalo (smjelo) bojkotirati. Ne, kultura političkog ponašanja ili politička kultura dobro zna gdje su granice demokracije i demokratskih sloboda. Tamo, naime, gdje sama demokracija dolazi u opasnost. A Nijemci pogotovo ne zaboravljaju, niti im njihovi mediji i političari (osim desnih marginalaca) dozvoljavaju da zaborave kako je svojedobno i Adolf Hitler sa svojim nacistima došao na vlast demokratskim izborima i kako je nakon toga, uz pomoć demokratski izabranog parlamenta – ukinuo demokraciju. S fatalnim posljedicama za Njemačku, ali i za svijet.

U Hrvatskoj bi bilo itekako dobro razmisliti o svemu što se događalo u Njemačkoj. O tome što je bio uzročnik oluje, tko je i zašto oluju podigao i kako je smirena. Zašto u Hrvatskoj? Pa zato što ovdje, baš kao i u susjednim zemljama, apsolutno ne postoji onaj stupanj političke kulture koji određuje s kime se smije, a s kime se ni pod koju cijenu ne smije. Zato što u Hrvatskoj bez spomena vrijedne reakcije prolaze stvari zbog kojih u etabliranim demokracijama padaju vlade. Hrvatska je imala potpredsjednika Sabora koji je središtem metropole vodio demonstracije nekoliko tisuća desničara uz gromoglasno skandiranje ustaškog pozdrava ‘Za dom – spremni’ (pandan nacističkom ‘Sieg Heil’). Hrvatska je imala ministra kulture koji je ustaše, vjerne sljedbenike i saveznike nacista (sve do toga da su objavili rat i Americi!) proglašavao ‘mučenicima’, Hrvatska ima europarlamentarku koja tvrdi kako je ‘Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su u njoj samo gosti’. Hrvatska je, napokon, imala prvoga predsjednika koji se javno pohvalio kako mu ‘žena srećom nije ni Židovka, ni Srpkinja’. Konzekvence – nikakve! Dapače, u Hrvatskoj se propagiranje rigidnog naci-šovinizma i slavljenje notornih ratnih zločinaca brani tvrdnjom kako je to sloboda govora i izražavanja mišljenja (u što očito spada i već uobičajeno stadionsko skandiranje ‘Ubij, ubij Srbina!’). U Hrvatskoj se i sama pomisao da bi se neko od desničarskih divljanja (za sada uglavnom verbalnih, ali imamo već i drugačije slučajeve) moglo, pa i moralo zabraniti, proglašava napadom na demokraciju.

U Hrvatskoj se političari, golema većina svakako, kunu u Hrvatsku, neki s rukom na srcu, ali u Hrvatskoj se (još) nije pojavio političar koji bi rekao: ‘Za dobrobit svoje domovine, u korist demokracije odričem se vlasti, jer bih je mogao dobiti samo uz podršku onih čiju potporu ne želim, niti je smijem prihvatiti ako mi je iskreno stalo do Hrvatske i do demokracije.’ Njemačka je pokazala da takve političare ima. Mi u Hrvatskoj ih još čekamo.

Čekamo li uzalud?