Društvo hrvatskih književnika, barem što se lirike tiče, u posljednjih se četvrt stoljeća u tekstualnom smislu uglavnom bavilo arheologijom i to, pomalo paradoksalno, mahom u recentnoj književnoj produkciji dobrog dijela vlastitog članstva. Potonje se, čini se, pretežno zanima prije svega otkopavanjem i otpuhivanjem naslaga očvrsle prašine s nekih pomalo zaboravljenih, izlizanih, davno skrajnutih tekstualnih strategija i prosedea, koje bi se sinkronijski, s obzirom na zatečeno stanje književnog polja te – rekao bi Tinjanov – književnoevolutivnu dinamiku, mirne duše moglo okarakterizirati u najmanju ruku trivijalnima. Uz rijetke no mjestimice ipak važne iznimke, nakladnički se niz Mala knjižnica DHK najzanimljivijim i najvrjednijim u posljednje vrijeme pokazao međutim upravo kada se ‘arheologije’ držao nešto doslovnije. Prije nekoliko godina započeta (nadam se ne i dovršena) serija naslova pod uredničkom palicom Tomislava Brleka, bez posebne (moguće potrebne) egide unutar naznačenoga niza, donosi knjige izabranih pjesama pjesnika u različitoj mjeri kanoniziranih i prepoznatih unutar dominantnih književnopovijesnih paradigmi no, uz iznimku posljednjeg, redom recepcijski ponešto zanemarenih (pa i među tzv. profesionalnim čitateljstvom) te redom pokojnih, to jest književnoj povijesti na milost i nemilost prepuštenih. Niz je, posve prikladno, započet Borom Pavlovićem, a slijede Šoljan, Petrasov Marović, Slamnig.
Sam je Pavlović (1922. – 2001.) među pobrojanima svakako najapartnija pojava. S obzirom na autorovu ‘oficijelnu’ pjesničku ostavštinu, ali i njezin kontekst, iz kojeg ju je često gotovo nemoguće izdvojiti i s kojim čini višestruko isprepleten i kodiran ogledni primjer ‘ispreplitanja pjesništva i života’, mogla bi se prilično uvjerljivo zastupati i teza o najheterodoksnijoj figuri hrvatskog pjesničkog polja, u njega ipak, što se tiče izravne linije nasljeđivanja (za razliku od recimo Severa), višestruko i s obije strane ukorijenjenoj.
Pavlović je, u poratnom kontekstu upravo polihistorskog obrazovanja (doktorat pravno-političkih znanosti, diploma jugoslavistike i anglistike, te studiji arhitekture i medicine), radni vijek proveo uglavnom u raznoraznim poslovima vezanim uz izdavaštvo i marketing što je, primjećuje Brlek, presudno obilježilo njegove pristupe tekstu – kako s aspekta njegove ‘potrošnosti’, tako i u vezi naglašene vizualnosti, grafičke organizacije teksta: od tipografije i sloga do formata i knjige kao objekta. Izuzetno prolifičan autor, Pavlović je, mahom u vlastitoj nakladi, objavio pedesetak zbirki, brošura, pamfleta i drugih izdanja za djecu i odrasle, pokrivajući nevjerojatno širok spektar poetičkih strategija, tema, pa i namjena. Brlek, s pravom, podcrtava pjesnikov osvrt na sebe samog kao poetskog obrtnika – rimara. U tom je smislu Pavlovićevu, s obzirom makar na zapasani raspon, moguće staviti uz bok muzičko-stihovne proizvodnje našega mnogo razvikanijega pjesnika opće prakse. Uzimajući u obzir već postojeće izbore te razloge formalne i tehničke prirode, među nešto više od stotinu uvrštenih, kronološki organiziranih sastavaka ne nalaze se autorove dječje pjesme, rani radovi te ulomci iz većih, teže djeljivih cjelina.
Brlek je dakle već samim izborom autora napravio dobar posao; od pjesnikove se smrti, iz antologičarske perspektive, njegovim djelom iole ozbiljnije, koliko mi je poznato, bavio jedino Branko Maleš. Dobili smo k tome pregledan, dobro balansiran izbor (u mjeri u kojoj je to s Pavlovićem uopće moguće), popraćen informativnim pogovorom i djelomičnom autorovom bibliografijom. Ukazati je tek na jednu moguću pogrešku: većina online dostupnih izvora slaže se da je Pavlović umro u Dugoj Resi, a ne u Zagrebu.
Prosječno nešto više od pola stoljeća nakon njihova nastanka jedan dio pjesnikovih stihova, čini mi se, odaje ponešto previše duga trenutku te Pavlovićevoj specifičnoj razbarušenosti i brzini, dok drugi – posebno oni bazirani na jezičkim slalomom kanaliziranoj dosjetci te oni oslonjeni na kakvu jednostavnu, svakodnevnu lirsku vedutu – i dalje plijene svojom zaigranošću, neposrednošću: poezijom u poeziji.
