>

novosti logo

Kronika Kronika

Pomoć u kući, život u sreći

Program ‘Pomoć u kući’ provodi se desetak godina u obrovačkom kraju: ‘Dok je meni moje gerontodomaćice Marije, ne treba mi nikakav starački dom, taman da je od zlata. Ona mi dođe kao rođena kćer, brine o meni, stalno navraća i donosi sve što poželim’, hvali se 96-godišnja Ružica Vučendić iz Žegara, u zaselku Perići

Prije desetak godina u Obrovcu se počeo provoditi Program socijalno-gospodarskog oporavka koji je vrlo brzo preimenovan u program ‘Pomoć u kući’, što je zapravo i bio osnovni cilj njegova provođenja.

- Već u startu pokazala se opravdanost uvođenja programa jer su rezultati odmah postali jasni i opipljivi, a to je zadovoljstvo korisnika i njihovih obitelji - rekla nam je na početku razgovora Vesna Karamarko, voditeljica Odsjeka za gospodarstvo i društvene djelatnosti Grada Obrovca.

- Uz našu pomoć mnogi vremešni korisnici ostaju u svojim kućama, ne odlaze u domove za stare i nemoćne. Svakodnevno o njima brinu naše gerontodomaćice i medicinske sestre. Osim što im pomažemo dostavom hrane, lijekova, čišćenjem prostorija i slično, ispostavilo se da je za njih najvažnija sigurnost koju su dobili provođenjem ovog programa. U svakom trenutku mogu pozvati ‘svoju’ gerentodomaćicu ili medicinsku sestru, znajući da će one do njih stići u najkraćem mogućem roku - objašnjava nam Vesna Karamarko.

Gerentodomaćice zapravo su njegovateljice koje su se zbližile s korisnicima, znaju njihove navike i potrebe i na raspolaganju su im svakoga dana, po potrebi i vikendom. Nacionalna ili vjerska pripadnost korisnika ne samo da s programom nema nikakve veze, već se ta besmislica niti ne spominje u nijednom od trinaest naselja u kojima se program provodi. Jedini kriterij je socijalni status korisnika te njihovo zdravstveno stanje. Broj korisnika pomoći u kući na području Obrovca se gotovo svakodnevno mijenja, ali se sa sigurnošću može reći da u prosjeku grad skrbi o osamdesetak osoba. Usporedbe radi, isti broj korisnika ima i u Zadru, koji je višestruko veći po broju stanovnika i ima dvostruko više djelatnika koji brinu o starim i nemoćnim osobama.

- Svake godine u prostorijama jednog od mjesnih odbora ovih trinaest naselja koje pokrivamo organiziramo Dane otvorenih vrata koje najavimo plakatima i za svakoga osiguramo prijevoz. Cilj takvih susreta je druženje, ali i zdravstvena kontrola korisnika, poput mjerenja krvnog tlaka, šećera u krvi i slično. Ima još jedna novost po kojoj smo, vjerujem, jedinstveni. Uskoro će proraditi praonica rublja za naše korisnike koji nemaju perilicu, što će im u velikoj mjeri olakšati život, a sve troškove snosit će Grad Obrovac - kaže nam Vesna Karamarko.

Kada smo nakon razgovora voditeljici Odsjeka za gospodarstvo i društvene djelatnosti Grada Obrovca objasnili da smo pomno zapisali kako pomoć u kući funkcionira u teoriji i da to sve želimo vidjeti u praksi, svesrdno nam je organizirala odlazak na teren. Kako se njegovateljica Marija Zelić upravo pripremala na redovit obilazak vremešne korisnice, jednostavno smo joj se priključili.

U Žegaru, u zaselku Perići, posjećujemo krhku staricu Ružicu Vučendić koja je u ovom obrovačkom kršu prevalila 96 godina, dobro se drži i nikako joj se ne mili u dom.

- Dok je meni ove moje dobre Marije, ne treba mi nikakav dom, taman da je od zlata. Muž Miljko umro je prije 30 godina, poslije bježanije za ovoga zadnjeg rata sin Dušan ostade u Srbiji, a ja samujem ovdje. Ne mogu ja bez ovog krša i drače. Nije mi lako, ali ne dam se. Zdravlje je klimavo, stisla reuma, a noći su duge i preduge. Svejedno, svako jutro se obradujem kad vidim da još nisam umrla - uz osmjeh nam kazuje baka Ružica.

Kad su početkom kolovoza 1995. godine zagrmjeli topovi sa svih strana, a zlosutne vijesti mijenjale se iz minute u minutu, Ružica je sa sinom Dušanom brže-bolje spakovala najnužnije, pa pravac kud i ostali, prema Srbiji. Sedam godina provela je Ružica u Crvenki, a onda više nije mogla izdržati i sama se vratila u Žegar. Kuća zapaljena, sve pokradeno i trebalo je početi nanovo.

- Nagovarali su me da odem u dom. Ma kakav dom, moj sinko. Ovo je moj dom dok god budem mogla prepinjati. Imam nekakvu crkavicu od socijale, ali da nije ove moje Marije, već bih ja bila u domu. Ona mi dođe kao rođena kćer, brine o meni, stalno navraća i donosi sve što poželim. Od kada ona dolazi, ničega ti se ja ne bojim - kaže nam Ružica.

Dok smo razgovarali s bakom Ružicom, Marija se odmah uhvatila metle i suđa pa je kuhinja zablistala za tili čas.

- Tri bake, usamljene starice, obilazim svakoga dana. Ovu baku Ružicu, Darinku Radmilović i Đurđu Ljubičić. Obilazim još nekoliko korisnica par puta tjedno, po potrebi. Kad dođem, pospremim koliko mogu, podijelim sitnice i lijekove koje su naručile, dam im odreske od računa koje sam za njih platila, ali i sa svakom ponaosob malo porazgovaram jer je njima ljudovanje važnije od kruha - objašnjava nam Marija Zelić.

Kada se Marija zaposlila u Gradu Obrovcu kao gerentodomaćica nije sve odmah išlo glatko. Trebalo je vremena dok obiđe i upozna sve korisnike, sazna njihove navike, želje i sudbine i nasluša se priča i događaja koji su tim ljudima promijenili živote. Marija je sve to vrlo brzo razumjela, jer je i sama izbjegla u ‘Oluji’, pa se kasnije vratila u rodni kraj. Zbog slične sudbine, puna suosjećanja počela je skrbiti o tim ljudima unoseći u posao i više nego što služba zahtijeva.

- Imala sam samo 12 godina kada smo 1995. iz susjednog Bogatnika morali pobjeći u nepoznato. Pet godina proveli smo u Šajkašu kraj Novog Sada, gdje sam upisala srednju školu. Kad smo se vratili, nastavila sam polaziti školu, ali sam doživljavala neugodnosti zbog nacionalnosti, pa sam se vratila u Novi Sad završiti školovanje. Nasreću, takvih neugodnosti ovdje sada nema. Bilo pa prošlo. Sretna sam što sam u svom kraju, što sam zaposlena i što mi je posao pomagati ljudima - kaže nam Marija Zelić.

1/1