>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ponedjeljak, 13.

Dvije priče istoga dana plastično su nam prikazale kako funkcionira hrvatski zdravstveni sustav. Takozvanom državnom i takozvanom privatnom zdravstvu zajedničko je to što od vas očekuju da a) budete i ostanete zdravi, kako biste ih b) mogli financirati, i pritom c) izbjeći svaki njihov trošak i d) financijski rizik

Istoga dana, u ponedjeljak 13. kolovoza, hrvatski su portali i novine objavili dvije poučne priče kojima je na jednostavan način sažeto cijelo komplicirano hrvatsko zdravstvo, koncept za koji se dugo vjerovalo kako se bavi bolesnima, umjesto – kako mu samo ime kaže – zdravima.

Najprije su mediji javili kako je u Zaprešiću na ulici, poput pseta, skončao dvadesetjednogodišnji Matteo Ružić. Dok su mladića što se gušio u napadu astme bezuspješno pokušavali reanimirati slučajni prolaznici, Hitna pomoć – udaljena svega petsto metara – stigla je tek poslije drugog poziva, nakon predugih petnaest minuta, i to samo medicinski tehničar i medicinska sestra, bez doktora, čak i bez defibrilatora – od cijele opreme imali su samo četiri flastera i sprej Bivacin! – nakon čega je tijelo nesretnog mladića ostalo satima ležati na asfaltu, baš poput pregaženog psa lutalice. Na tradicionalnu provalu deklarativnog nacionalnog bijesa po društvenim mrežama, ministar zdravstva Milan Kujundžić odgovorio je kako ‘ne prepoznaje svoju odgovornost’, prebacujući krivicu na ‘bogate države što nam otimaju liječnike’, a Ministarstvo zdravstva u službenom priopćenju objasnilo je kako je ‘prema preliminarnim informacijama iz Zavoda za hitnu medicinu, sve učinjeno sukladno pravilima struke’.

Ako vam se učinilo da ste pročitali kako je u slučaju umirućeg mladića, kojemu su u pomoć stigli samo vozač i medicinska sestra, ‘sve učinjeno sukladno pravilima struke’, valja ponoviti još tri puta. ‘Prema preliminarnim informacijama iz Zavoda za hitnu medicinu, sve je učinjeno sukladno pravilima struke.’ ‘Prema preliminarnim informacijama iz Zavoda za hitnu medicinu, sve je učinjeno sukladno pravilima struke.’ ‘Prema preliminarnim informacijama iz Zavoda za hitnu medicinu, sve je učinjeno sukladno pravilima struke.’ Ukratko, doživite li srčani udar ili vas pregazi šleper, ‘sukladno pravilima struke’ u pomoć će vam stići vozač i medicinska sestra s flasterom i sprejem. Flaster i sprej sve je što za vas ima zdravstveni sustav u koji ste cijeli svoj upravo skončani, kratak i usran život uplaćivali petnaest posto plaće.

Sva ‘pravila struke’ – deset hiljada godina medicine, sve od prvih neolitskih šamana i travara do nanotehnologije, pametnih lijekova i umjetnih organa, cjelokupno historijsko znanje o liječenju bolesnih i ranjenih, svih stotinu osamnaest Nobelovih nagrada za medicinu – sve je, eto, stalo u malu plastičnu kutiju hrvatske Hitne pomoći, s cijela četiri flastera i jednim dopola punim antibiotičkim sprejem!

Nakon čega, jasno, shvatite da vam nema spasa, pa iz obaveznog državnog zdravstvenog osiguranja bježite u modernu, plavo ostakljenu poslovnu zgradu neke od brojnih nedržavnih osiguravajućih kuća, da za još pokoji postotak plaće kupite privatno zdravstveno osiguranje, ono koje osim flastera i sprejeva ima i ispravne defibrilatore, i slobodne magnetne rezonance i još trista čuda, i u kojemu ljude, umjesto vozača i slučajnih prolaznika, liječe posebno obučeni medicinski stručnjaci, takozvani doktori.

Kao što je svojedobno pametno odlučio jedan Splićanin.

Istoga dana, u ponedjeljak 13. kolovoza, hrvatski su portali i novine objavili priču Zvonimira Višića iz Splita, koji je – na vrijeme shvativši da se od Kujundžićevog ministarstva i njihovih ‘pravila struke’ neće života naživjeti – prije dvije godine sklopio ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju kod UNIQA-e. Kad se tako godinu dana kasnije razbolio, a Kujundžićev mu sustav sve ‘po pravilima struke’ nakon gotovo godinu dana pretraga, liječenja i četiri operacije konačno ustanovio Chronovu bolest, Zvonimiru je preostalo tek da svaku večer zahvaljuje dragome Bogu, čijom je providnošću na vrijeme s UNIQA-om ugovorio dopunsko osiguranje.

Sve dok ga prije dva tjedna na mobitel nije nazvala djelatnica UNIQA osiguranja, ljubazno ga obavijestivši da ‘zbog prekoračenja limita’ ne namjeravaju produžiti ugovor o dopunskom zdravstvenom osiguranju. Inzistirajući na pojašnjenju, Splićanin je saznao da će ga dobiti pismenim putem, što se, slutite, nije dogodilo do dana današnjeg.

‘Preko prijatelja, koji poznaju neke ljude u UNIQA-i, doznao sam da sam prešao pet tisuća kuna limita u bolničkim troškovima, i da sam njima neisplativ kao stranka’, ispričao je novinarima Zvonimir. ‘Nitko iz UNIQA-e nikada me nije obavijestio o postojanju nekakvog limita u dopunskom zdravstvenom osiguranju, jer da sam znao da postoji nekakav limit, zasigurno kod njih ne bih uzeo to dopunsko osiguranje. S time me čak nisu upoznali ni u trenutku kada sam potpisivao ugovor s njima!’

Saznali smo tako da je limit privatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja svega pet tisuća kuna, točno dakle koliko u pogrebnim poduzećima stoji standardni lijes srednje klase.

Dvije priče istoga dana, u ponedjeljak, trinaestoga, plastično su nam prikazale kako funkcionira hrvatski zdravstveni sustav. Takozvano državno zdravstvo, u koje godišnje uplaćujete dvanaest i pol milijardi kuna – dvanaest. i pol. milijardi. – za vas u slučaju nesreće ima kombi Hitne pomoći koji, izračunato iz zaprešićkog slučaja, vozi dva kilometra na sat, jednu medicinsku sestru i jednog vozača sa završenom srednjom medicinskom školom i vozačkom dozvolom B kategorije, te antibiotički sprej i četiri flastera. Takozvano pak privatno zdravstvo, u slučaju da se razbolite – svejedno je li astma, urastao nokat ili Crhronova bolest – izdvojit će za vas čak pet tisuća kuna. Pet. Tisuća. Kuna.

Jednom i drugom sustavu, kako vidimo, zajedničko je to što od vas očekuje da a) budete i ostanete zdravi, kako biste ih b) mogli financirati, i pritom c) izbjeći svaki njihov trošak i d) financijski rizik. Zdravstveni sustav živi od teoretske skrbi, od – sama riječ kaže – brige za zdrave. Kad bi liječio bolesne, ne bi se taj kruha najeo.

Hrvati tako, jedan po jedan, na teži način uče osnove kapitalizma. Vulgarno pojednostavljeno, to izgleda ovako: takozvano obavezno, državno zdravstveno osiguranje, ne isplati se ako će – povrh troškova održavanja hladnog pogona, dakle plaća za infrastrukturu, zaposlene, doktore, sestre, tehničare i gospodina ministra – još i liječiti bolesne i unesrećene. Bolesni i unesrećeni čisti su minus.

Kapitalizam za njih ima bolje rješenje: dodatno, privatno zdravstvo. Za privatno zdravstvo, za početak, oni nisu bolesni i unesrećeni – to grdo zvuči, a malo daje i na političku nekorektnost – nego potrošači. U takvom sustavu vi niste pacijent, već, kako ono, da: ‘klijent’. Razlika je velika: pacijenti se dijele na teže i lakše, a klijenti na one koje imaju dovoljno novca i one koji imaju pun kurac novca, one dakle koji se isplate i one koji se odlično isplate. Oni koji novca nemaju i koji se ne isplate – jednostavno je – nisu klijenti. Oni su pacijenti. To su oni što će ih pokopati u standardnim ljesovima, s četiri flastera na glavi: dva preko ušiju, te po jednim preko očiju i preko usta.

Svi oni što su preživjeli ovaj ponedjeljak, trinaesti.

Nije, shvatili ste, samo petak: u hrvatskom zdravstvu svaki je dan trinaesti.

1/2