Braća Korać, Dragan i Đuro iz Brnjevuške nedaleko Gline, još uvijek, osam godina nakon povratka, žive u susjednim Majskim Poljanama, u tuđoj kući. Njen vlasnik ovih dana najavljuje prodaju imanja pa ako do toga dođe, Dragan i mogli bi postati beskućnici. U Rodno selo Brnjevušku vratili su se 2009. godine, a prizor koji su tamo zatekli nikad neće zaboraviti. Na mjestu gdje je nekad bila čvrsta i topla drvena kuća, koju su još sagradili njihovi djedovi, zatekli su zgarište. Sve je zauvijek nestalo u plamenu, nitko ne zna kada i kako, a poljoprivredni strojevi, priključci i alati, netragom su nestali.

- Nismo mogli doći k sebi od jada i tuge. Bila je to velika obiteljska kuća u kojoj smo proveli cijeli život. Dugo smo zurili u zgarište i nismo znali što da radimo. Da li da se vratimo nazad u Srbiju ili da pokušamo nekako opstati? Sjetili smo se dobrog prijatelja i komšije Marka Pađena iz susjednih Majskih poljana koji se nije vratio svojoj kući već živi u Trpinji. Stupili smo s njim u kontakt i rekao nam je da slobodno uđemo u njegovu kuću i tu živimo, bez ikakve naknade i koliko god želimo, jer se on neće vraćati. I sve bi to bilo dobro, snašli smo se, popravili što je trebalo, okrčili oko kuće i započeli kakav, takav život, ali sa sigurnim krovom iznad glave, da Marko nije nedavno najavio prodaju kuće. E, sada smo zabrinuti. Kuda ćemo i kako ćemo? Kupac može naletjeti već sutra, može za godinu dana, ne zna se, ali ta neizvjesnost nas ubija. – zabrinut je Dragan Korać.

Tablu na kojoj piše da se kuća prodaje, u kolovozu prošle godine primijetila je u obilasku sela, zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić.

- Pročitala sam da se kuća prodaje, a u dvorištu sam primijetila dvojicu ljudi i zaustavila se da porazgovaram zašto prodaju kuću i slično. Saznala sam da braća Korać žive u kući Marka Pađena koji je odlučio prodati kuću i imanje. Odmah sam uočila zabrinutost Dragana i Đure te odlučila na neki način pomoći. O problemu sam upoznala Dragana Milića iz UNHCR-a, a isto tako otišla sam u Ured za stambeno zbrinjavanje. Tamo sam saznala da Dragan i Đuro Korać nisu nikad niti podnijeli zahtjev za zbrinjavanje, što me prilično iznenadilo, jer im je kuća odavno zapaljena i žive u tuđoj kući. Do 15. veljače, kako sam saznala, Koraći moraju predati zahtjev i na tome sada radim. Međutim, naišli smo na problem. Kako su braća prijavljena u Brnjevuški, a godinama ih nije bilo, izbrisani su s popisa prebivališta. Kontaktirali smo vlasnika kuće u Trpinji koji će ovih dana poslati suglasnost da Koraći žive u njegovoj kući i da mogu prijaviti svoju adresu pa će na temelju te potvrde njihov zahtjev valjda biti prihvaćen. Vjerujem da će sve biti obavljeno po hitnom postupku jer ne mogu ljudi završiti na cesti – nada se Branka Bakšić.

Zašto gotovo devet godina braća Korać nisu podnijeli zahtjev za stambeno zbrinjavanje, ispričao nam je Dragan.

- To je vrlo jednostavno. Bivši zamjenik gradonačelnika Gline Đuro Stojić posjetio nas je i tom prilikom smo ga obavijestili da živimo u tuđoj kući da je naša spaljena i zamolili smo ga da nam pomogne. Obećao je pomoć, rekavši da će on to sve srediti, da samo budemo strpljivi i da čekamo. Godine su prolazile, Stojić se nije javljao i evo, čekali smo sve do danas, kad je pritjeralo cara do duvara. Nigdje Stojića i njegovih obećanja. Čujemo da je otišao u penziju, a nas se nije sjetio – objašnjava Dragan Korać.

Glava porodice Jovo Korać umro je upravo ratne 1991. godine, a njegove sinove Dragana i Đuru, te suprugu Julišku Oluja je oduvala najprije u Jagodinu, a kasnije na Frušku Goru. Smjestili su se u manastiru Krušedol gdje su ostali sedam godina. Od ranog proljeća do kasne jeseni radili su na zemlji, kopali, okopavali, obrezivali, orali, sijali, brali i plijevili, iz dana u dan, od jutra do sutra. Dobivali su hranu, konak i nešto novca kako bi ga mogli trošiti zimi kad se u polja i vinograde nije moglo. Sve u svemu, bili su samo napola zadovoljni. Iako su se u manastiru prema njima dobro ophodili, stalno su mislili na svoju rodnu Brnjevušku na Baniji. Konačnu odluku da se vrate donijeli su nakon majčine smrti. Polako su počeli prikupljati novac i planirati povratak, pa su se tako u proljeće 2009. godine obreli pred zgarištem nekadašnje kuće, od koje ni temelja nije ostalo.

Uspjeli su nekako stupiti u vezu sa starim znancem iz predratnih vremena, Markom Pađenom koji im je bez ikakvih problema ustupio svoju kuću u Majskim Poljanama, u kojoj sada žive.

- Marko je, sredinom prošle godine odlučio kuću staviti na bubanj i o tome nas je obavijestio. Od kada je na kući tabla ‘Prodaje se’, mi iz dana u dan strepimo, što će biti s nama. Još sada kad smo saznali da smo jednostavno ‘izbrisani’ jer nismo svoj boravak u Pađenovoj kući prijavili, a osobne karte glase na kuću koja je izgorjela, nije nam svejedno. Ipak, sve se nadamo da će nam netko pomoći, sve to razmrsiti i da ćemo naći smještaj. Nismo trebali sve te godine vjerovati onom zamjeniku gradonačelnika koji nas je zavukao obećanjima koje nije ispunio. Jednostavno nas je zaboravio i iznevjerio – objašnjava Đuro Korać.

Bivši zamjenik gradonačelnika Gline, danas umirovljenik, Đuro Stojić, vrlo dobro se sjeća slučaja braće Korać.

- Čim su se Dragan i Đuro vratili na Baniju, posjetio sam ih u kući u kojoj privremeno žive i uputio ih da podnesu zahtjev za obnovu svoje izgorene kuće. Problem je nastao zbog toga što nakon smrti majke nisu proveli ostavinsku raspravu, pa njihova zemlja na kojoj je bila kuća u Brnjevuški nije bila imovinsko-pravno sređena. Uputio sam ih da to srede kako bi mogli podnijeti zahtjev za obnovu. Kako to nisu učinili, obnovu je bilo nemoguće ostvariti – objašnjava Stojić.

Odmah po povratku iz progonstva, Braća Korać zatražila su socijalnu pomoć i dobila je. Kako su obojica na istoj adresi, dobili su rješenje na 960 kuna mjesečno. Dragan kaže, kada bi bili razdvojeni, svaki bi dobio po 800. Ovako imaju gotovo upola manje. Kad plate režije, raspoređuju Koraći jedva 25 kuna dnevno kako znaju i umiju. Posebno im je teško bez ženskog čeljadeta u kući jer se nikada nisu ženili.

- Mi smo ti brate bez kučeta i mačeta, k’o dva kurjaka. Neka, važno je da smo se vratili. Tu i tamo obiđemo ono zgarište, dva kilometra udaljeno, pa se opet vratimo u tuđu kuću. Što ćeš? Živjeti se mora.