Vlada je sredinom prošlog tjedna donijela odluku o povećanju minimalne garantirane plaće u Hrvatskoj s dosadašnjih tri tisuće kuna na 3250 kuna. Premijer Andrej Plenković naglasio je tom prilikom da je izvršna vlast pod njegovim predsjedanjem ostvarila povećanje minimalca za čak sto eura, što je najveći zabilježeni pomak u okviru jednog mandata. Ipak, nipošto nisu sve reakcije na tu vijest bile pozitivne, baš kao ni u ranijim sličnim prigodama.
Ponovno se protiv te mjere pobunila Hrvatska udruga poslodavaca koja okuplja privatne vlasnike poduzeća u svim privrednim granama u Hrvatskoj. Argumentacija im počiva na tezi da političko propisivanje minimalne plaće ugrožava one poslodavce koji zbog situacije na međunarodnom tržištu proizvoda i rada ne mogu radniku platiti zakonom propisani dohodak. Ali i same radnike, s obzirom na to da će zbog previsokog minimalca poduzetnici odustajati od biznisa, čime će se ugasiti i dotična radna mjesta. Točnije, proizvodnja će se seliti u zemlje s manjim garantiranim minimalcem, ili u one koje ga nisu ni uvele.
U hrvatskom slučaju, to se navodno odnosi na proizvođače i prerađivače tekstila i kože te na dio drvne industrije. Tamo su plaće prije posljednjih povećanja minimalca bile nerijetko manje od 3000 kuna, mada se to ni u kojem slučaju ne odnosi na sve platne razrede, tj. one menadžerskih struktura. No poslodavačka udruga propustila je spomenuti još nešto: institut minimalne plaće nije nikakav ekskluzivno hrvatski izum na tragu zaostalog socijalističkog mentaliteta. On je ugrađen u zakonodavstva gotovo svih članica Europske unije, točnije njih 22 od 28, a naročito kod onih razvijenijih. Tako se minimalac u rasponu od 1050 do 2071 eura ostvaruje u Luksemburgu, Irskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Španjolskoj.
Hrvatska je na 18. mjestu, pa HUP-u preporučujemo da ubuduće bolje razmotri uobičajene ekonomsko-političke prakse u EU-u, a ne tek one u zemljama Srednje Azije koje im očito služe kao razvojni uzor.
