U ‘Svjetlosnim godinama’, četvrtom romanu Jamesa Saltera objavljenom 1975., jedan od likova pita se mora li slava biti dio veličine. I dobiva odgovor: ‘Slava nije samo dio veličine. Ona je više od toga. Ona je potvrda, jedini dokaz. Sve ostalo je ništa, uzaludno. Onaj koji je slavan ne može propasti, on je već uspio.’
James Salter (1925. – 2015.) očekivao je od ‘Svjetlosnih godina’ slavu i svekoliko priznanje. Dobio je malo od toga. I do neke mjere samo u Americi. Kada ga se hvalilo, činilo se to kao ‘pisca kojeg vole pisci’. A znamo što to znači: ponešto akademske slave i nikakav komercijalni uspjeh.
Kao pripadnik ratne generacije Salter se 1942. upisao na vojnu akademiju West Point, a kraj Drugoga svjetskog rata dočekao je kao vojni pilot. Služio je u Japanu i na Filipinima te bio dobrovoljac u korejskom ratu, gdje je imao više od stotinu borbenih letova na lovcu F-86 i jedno potvrđeno obaranje neprijateljskog MiG-a. Po povratku iz Koreje služio je u američkim zračnim snagama i rezervnim zračnim snagama, oženio se, dobio dvoje djece – i onda u ranim tridesetima odlučio prekinuti vojnu karijeru i profesionalno se posvetiti pisanju.
Premda je prvim romanima polučio određeni uspjeh (debitantski ‘Lovci’ iz 1957. dobili su i svoju holivudsku ekranizaciju), ni u Hollywoodu ni u izdavaštvu Salter nije dobio priznanje kakvom se nadao. Uspjeh je uvijek izmicao. U Hollywoodu je imao imidž ‘čovjeka od akcije’, u književnosti neke vrlo ugledne obožavatelje, ali ništa se nije poklopilo kako treba. Prvim romanima ni sam nije bio posve zadovoljan, a oni najuspješniji pokazali su se ujedno i najproblematičnijima (poput ‘Sporta i slobodnog vremena’ iz 1967.). No kada se danas, godinu dana nakon Salterove smrti, čitaju njegove sabrane priče, snažno se nameće dojam da mu nitko osim Raymonda Carvera u poslijeratnoj američkoj kratkoj priči nije ravan.
Kako kažu njegovi zagovaratelji, Salter je sposoban jednom rečenicom slomiti srce čitatelja. Priča ‘Sumrak’ (iz istoimene zbirke objavljene 1988.) i njezina posljednja rečenica izvanredan su primjer tog ‘slamanja srca’. Ali posrijedi nije samo bljesak. Iz priče u priču, sveukupno njih dvadeset i dvije sabrane u izdanju iz 2013., Salter ‘lomi’ čitatelja svojim mahom ‘ženskim’ pričama, bilo o njemačkim plavušama na Costa Bravi, usamljenim sredovječnim ženama, ženama koje umiru uz cestu zbačene s konja ili ženama koje su ‘very Bette Davis’.
Opći je zaključak da James Salter nije za života dočekao slavu i priznanje. Takav je barem stvoren mit. I sam je u svojim memoarima iz 1997. mnoge romane smatrao bilo autorskim, bilo komercijalnim i kritičarskim neuspjehom. Istina, njegova holivudska epizoda bila je posve promašena i završila je odbijanjem scenarija koji je Robert Redford naručio od njega. Romani su mu ili loše starjeli ili su prekasno otkriveni. Ali priče – priče su jedna posve druga priča. Bez Saltera američka kratka priča kao takva više ni ne postoji.
