>

novosti logo

Povratak potisnutog

Jedina funkcija hajke na ‘Sanaderov sporazumu’ sa sindikatima je da prikrije sve ono što je sporazumu prethodilo, od razloga ondašnjeg štrajka do šire globalne dinamike kapitalizma koja nas je u krizu i odvela

Ako je Ivo Sanader posljednjih godina služio kao neka vrsta deponija za odlaganje kolektivne loše savjesti, jasno je zašto njegov izlazak iz pritvora djeluje kao povratak potisnutog. Velika popularnost satirične Facebook stranice ‘Ćaća se vrača’ – kao što je nedavno ustvrdio portal Bilten – tako zapravo dobrim dijelom demaskira licemjerje političkih elita i njihovih medijskih satelita, svih onih koji su optužbe protiv bivšega premijera tumačili kao dokaz vlastite nevinosti. Ali stvari će uskoro prestati biti smiješne, najavljuje ovih dana isti taj političko-medijski elitni odred za čistoću. Objavi li Državni zavod za statistiku zaista, u skladu s predviđanjima, kako je BDP u trećem kvartalu nabujao za 2,8 posto, to će značiti da je u posljednja dva kvartala u prosjeku rastao dva posto: automatski se aktivira klauzula sporazuma što ga je Sanader u martu 2009. potpisao s petnaestak sindikata javnih i državnih službi, osnovica plaće oko 240.000 radnica i radnika podiže se sa 5.108,84 na 5.415,37 kuna, skoro dvije milijarde kuna iz državne blagajne mijenja vlasnike i nastupa, ukratko, proračunski armagedon. Ili tako, barem, glasi službena verzija. Onaj povratak potisnutog, drugim riječima, napokon dobiva financijski ekvivalent: vraća se Ćaća, pa se vraća, evo, i Ćaćina plaća.

U očekivanju statističke objave, lomača za pečenje uhljeba već je spremna. Atmosferu zagrijavaju zagovornici bolnih rezova, prijetnje državnim bankrotom potpiruju strepnju, trezveni pozivi na odgovornost tu su tek da se požar ne rasplamsa prije vremena. Naravno, tamo gdje ima vatre, ima i dima. Bit će da zato operiramo u uvjetima smanjenje vidljivosti: sve ono što se s plaćama javnih i državnih službenika događalo prije početka recesije ostaje prekriveno gustom dimnom zavjesom. Kriza, naime, nije bila samo razdoblje podrivanja radničkih prava, nego i konsolidacije desničarske ekonomske ideologije: u skladu s tim, kolektivno prebacivanje krivnje na Sanadera nije značilo samo rasterećenje savjesti pojedinih političara, novinara i opinionmejkera, nego je funkcioniralo i kao simptom zanemarivanja svih onih političko-ekonomskih procesa koji su nas u krizu doveli. Čak i ako DZS naposljetku objavi rast BDP-a dovoljno nizak da za sobom ipak ne povuče proračunske plaće, vrijedilo bi stoga, korak po korak, ponoviti gradivo.

Prije nego što su 2006. štrajkom izborili trogodišnje uzastopno povećanje osnovice, činovnici, policajci, liječnice i učiteljice skoro pola decenije uglavnom nisu osjećali opći ekonomski rast; nakon što je povećanje suspendirano, dogovorom sa Sanaderom postigli su makar to da, kada nastupi iduća faza napretka, ne ostanu ponovno po strani

Jer sporazumu između Sanadera i sindikata – potvrđenom, inače, za vrijeme idućih premijerskih mandata – nešto je ipak prethodilo: bila je to uredba kojom je njegova vlada 2009. jednostrano zaustavila rast plaća zbog pada BDP-a. Nešto je, također, prethodilo i toj uredbi: štrajk kojim su sindikati 2006. izborili dogovor da će plaće u iduće tri godine rasti za po šest posto. A nešto je, napokon, prethodilo i štrajku: plaće u javnom sektoru i državnoj upravi godinama su stagnirale, sve dok nisu zaostale za onima u poduzećima u javnom vlasništvu čak 18 posto, a za onima u privatnim firmama tek nešto manje. Prije nego što su 2006. štrajkom izborili trogodišnje uzastopno povećanje osnovice, drugim riječima, činovnici, policajci, liječnice i učiteljice skoro pola decenije uglavnom nisu osjećali opći ekonomski rast; nakon što je povećanje suspendirano, dogovorom sa Sanaderom postigli su makar to da, kada nastupi iduća faza napretka, ne ostanu ponovno po strani. U međuvremenu, odrekli su se još i božićnica, regresa, jubilarnih nagrada i povećanja plaća za navršenih 20, 30 i 35 godina staža, zakonski propisanog 2004. radi usklađivanja s evropskim prosjekom. Sve ovo, naravno, ne znači da kroz ekonomsku krizu nisu prošli neusporedivo lakše i mirnije od kolega iz privatnog sektora, koji su masovno ostajali bez poslova i primanja. Ali znači dosta toga.

Znači, recimo, da je osnovica plaće službenika u prošlih sedam godina iznova stajala na mjestu, dok je iznos prosječne plaće u Hrvatskoj, usprkos krizi, rastao. Znači da kampanja protiv uhljeba, tih sebičnih neradnika koji baš ničim nisu doprinijeli rasterećenju proračuna, ne barata samo pretjerivanjima nego i evidentnim lažima. Znači da su oni koji su u krizi prošli bolje prije krize prolazili znatno lošije. I znači, konačno, da razliku između jednih i drugih prvenstveno čini sindikalna organiziranost.

Nije lako, dakako, reći puno toga lijepog o našim sindikatima, tim centraliziranim karikaturama radničke borbe pod vodstvom doživotnih predsjednika i predsjednica. Čak i takvi, međutim, inercijom društvene uloge mogu ponešto postići. Upravo to, uostalom, pokušava prikriti središnja točka antiradničke propagande, ona famozna figura uhljeba, trpajući u isti koš za ideološke otpatke stranački instalirane visoke dužnosnike i sindikalno povezane ‘obične’ službenike. Ovoga bi se vrijedilo prisjetiti aktivira li objava DZS-a uistinu očekivano povećanje plaća, pa započne nova medijska hajka praćena naklapanjima o ‘Sanaderovom sporazumu’. Njihova je jedina funkcija da prikriju sve ono što je sporazumu prethodilo, od razloga ondašnjeg sindikalnog štrajka, pa sve do šire globalne dinamike kapitalizma koja nas je u krizu – možda se netko toga još uvijek sjeća – zapravo odvela. Nije dakle poanta u tome da se s Ćaćom vraća i Ćaćina plaća, kako glasi verzija za one koji su zaboravili gdje su bili prije 2009. Ne, to nam samo dolaze na naplatu troškovi odlaganja političkog otpada na deponij loše savjesti.

1/1