>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Pravda za Tihomira

Predsjednik Tuđman pomilovao je 1998. Vladu Gavrića koji je tri dana uoči operacije ‘Bljesak’ zaklao Tihomira Blagojevića samo zato što je bio Srbin. Svi pokušaji Neđeljka Blagojevića da na hrvatskim sudovima istjera pravdu za sina konačno su srušeni nedavnom odlukom Ustavnog suda koja je potvrdila da je u Hrvatskoj moguće nekažnjeno ubiti Srbina

Dana 28. travnja 1995. oko 18.30 sati, na benzinskoj stanici kraj hotela ‘Slaven’ smještenoj uz autocestu nedaleko od Nove Gradiške, hrvatski prognanik Vlado Gavrić ubio je Tihomira Blagojevića samo zato što je Srbin. Ubojstvo se dogodilo pred mnoštvom svjedoka. Prema spisima iz tog slučaja, Gavrić je policiji izjavio da je ‘deset do trinaest dana prije štetnog događaja došao na ideju da počini ubojstvo osobe srpske nacionalnosti’. Zbog toga je već sedam-osam dana redovito odlazio na parkiralište ispred hotela, gdje je prisluškivao razgovore prisutnih da bi ‘mogao utvrditi da žrtva bude osoba srpske nacionalnosti, a ne da slučajno ubije nekog drugog’. Tihomir Blagojević imao je 25 godina. Kada je kobnog dana došao na benzinsku stanicu po gorivo, Vlado Gavrić prišao mu je s leđa, izvadivši lovački nož iz rukava jakne. Uhvatio ga je lijevom rukom za lijevo rame, a desnom mu zario nož u prsa, ‘zadavši mu ubodne rane prsnog koša, rezne rane obiju podlaktica te razdor srca, pluća i jetre, što je izazvalo krvarenje i smrt’.

Ubojstvo se dogodilo na području razgraničenja pod nadzorom UNCRO-a na kojem je, po sporazumu sklopljenom koncem 1994. između hrvatskih i krajiških vlasti, bio otvoren promet autocestom, pa su se njome mogli kretati ljudi s obje strane. Iz osvete, grupa ljudi bliskih Blagojeviću postavila je ubrzo zasjedu na autocesti, otela nekoliko hrvatskih putnika, a po nekim izvještajima nekolicinu i ubila. Taj incident, praćen zatvaranjem autoceste, poslužio je kao povod za pokretanje dugo pripremane vojno-redarstvene operacije ‘Bljesak’, kojom su hrvatske snage u manje od dva dana svladale otpor krajiških snaga u zapadnoj Slavoniji. Vojna integracija dijela hrvatskog teritorija koji su dotad držale vlasti krajiške paradržave bila je popraćena zbjegom tisuća srpskih civila, ali i nizom zločina, od kojih je najpoznatiji onaj u selu Medari, gdje su hrvatske snage prvog dana akcije ubile 22 civila, među kojima i troje djece. Nijedan od tih zločina nije do današnjeg dana istražen i procesuiran.

Ubojstvo Tihomira Blagojevića također je prošlo nekažnjeno, iako je počinitelj Vlado Gavrić bio poznat od prvog dana. Ubojica je odmah uhapšen i ispitan, ali je pušten da se brani sa slobode. Županijski državni odvjetnik iz Požege optužio ga je zbog ubojstva već 10. srpnja 1995., ali suđenje u sljedeće tri godine nije ni započelo. Umjesto toga, Županijski sud u Požegi donio je 4. lipnja 1998. rješenje kojim se obustavlja kazneni postupak. Par dana ranije, naime, Ministarstvo pravosuđa izvijestilo je požeški sud da je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman svojom odlukom pod brojem PA3-1/1-98 od 27. svibnja 1998. pomilovao Vladu Gavrića na način da ga oslobađa od daljnjeg kaznenog progona. Pored svih onih neprocesuiranih zločina nad Srbima u ‘Bljesku’ i ‘Oluji’, ta Tuđmanova odluka formalno je svjedočanstvo pravnog poretka u kojem je moguće nekažnjeno ubiti Srbina samo zato što je Srbin.

Po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nasumično ubijanje Srba nije nešto zbog čega bi se hrvatski građani trebali naročito uznemiravati, a kamoli osjećati zastrašeno i nesigurno

Ustavni sud Republike Hrvatske, kao najviša instanca, nedavno je potvrdio da je takav poredak u Hrvatskoj i dalje na snazi. Tihomirov otac Neđeljko Blagojević je, naime, pokušao na hrvatskim sudovima istjerati pravdu za ubijenog sina. Tužbama, žalbama i zahtjevima za reviziju čak je dvaput prošao cijelu vertikalu hrvatskog pravosuđa od općinske, preko županijske, do razine Vrhovnog suda, ali su hrvatski sudovi odbacili ama baš svaku osnovu po kojoj bi Republika Hrvatska bila odgovorna za očeve duševne boli zbog nekažnjenog ubojstva sina. Na kraju je, 2018. godine, njegov odvjetnik Vladimir Vučković podnio i ustavnu tužbu zbog povrede prava na pošteno suđenje. Na sjednici održanoj 10. ožujka ove godine, 25 godina nakon ubojstva, Ustavni sud donio je odluku i rješenje pod brojem U-III-3521/2018 kojima je, otklanjajući njegovu ustavnu tužbu, konačno skršio sve nade Neđeljka Blagojevića da će u Hrvatskoj dočekati pravdu. Podaci iz obrazloženja te odluke i rješenja Ustavnog suda poslužit će nam u nastavku za prikaz ovog slučaja.

Nakon što ga je najprije odbilo Državno odvjetništvo, Neđeljko Blagojević podnio je 2006. godine Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade neimovinske štete u iznosu od 250 tisuća kuna na ime duševnih boli. Naveo je da mu je sina zaklao pripadnik hrvatske vojske i pozvao se na Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Tužena Republika Hrvatska pribavila je, međutim, dopis Ministarstva obrane po kojem Vlado Gavrić nije bio pripadnik hrvatskih snaga te ustvrdila da je kazneno djelo počinio iz osobnih pobuda. Ustvrdila je također da je za Blagojevićevo potraživanje naknade štete nastupila zastara zbog proteka petogodišnjeg roka, pa cinično priložila rješenje požeškog suda iz 1998. kojim je temeljem Tuđmanovog pomilovanja obustavljen postupak protiv Gavrića, kao dokaz da je Neđeljko Blagojević zakasnio jer je odavno mogao znati tko mu je ubio sina. Općinski sud obio je njegov tužbeni zahtjev, a nakon što je Županijski sud u Zagrebu 2011. odbio i njegovu žalbu, podnio je reviziju Vrhovnom sudu. Tu je imao uspjeha. Vrhovni sud ukinuo je obje presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i vratio predmet na početak.

Kako je tužena Republika Hrvatska ustvrdila da ubojica Vlado Gavrić nije bio pripadnik njenih snaga, u ponovljenom postupku Neđeljko Blagojević pozvao se na Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. Po tom je zakonu država odgovorna ako je šeta nastala aktima terora i nasilja poduzetima s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, a osobito ako je akt izvršen iz političkih pobuda. Iako je Vlado Gavrić ubio Tihomira Blagojevića zato što je tih dana planirao ubiti bilo kojeg Srbina, iako je po vlastitim riječima time želio spriječiti Srbe da dolaze na to područje, iako je njegov čin doveo do uznemirenja među Srbima i do eskalacije nasilja, Općinski građanski sud u Zagrebu je zaključio da se ubojstvo Tihomira Blagojevića ne može smatrati terorističkim aktom. Po mišljenju suda, bilo je to izolirano ubojstvo koje je počinila smanjeno uračunljiva osoba. Sud je zaključio da ubojstvo nekog nasumično odabranog Srbina samo zato što je Srbin nije politički motiviran teroristički čin i da tu nema odgovornosti države za štetu. Dapače, ocu žrtve naložio je da tuženoj Republici Hrvatskoj podmiri troškove postupka u iznosu od 18.000 kuna.

Troje ustavnih sudaca, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec, usprotivili su se stavu većine i u izdvojenom mišljenju zaključili da je nekažnjavanje ubojice ‘čin koji i danas mora izazvati moralni užas kod svakog građanina’

Županijski sud u Zagrebu tu je presudu 2017. potvrdio u cijelosti, a ovaj put je i Vrhovni sud obio reviziju podcrtavši, između ostalog, tezu da se nije radilo o terorističkom činu jer ‘tužitelj ničime nije dokazao da je bila riječ o aktu nasilja poduzetom s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana’. Po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dakle, nasumično ubijanje Srba nije nešto zbog čega bi se hrvatski građani trebali naročito uznemiravati, a kamoli osjećati zastrašeno i nesigurno.

Iako su znali da je voljom predsjednika Republike Hrvatske brutalno ubojstvo Tihomira Blagojevića ostalo nekažnjeno, državni su odvjetnici grčevito branili Republiku Hrvatsku od boli njegovog oca i od bilo kojeg vida odgovornosti, a suci svih instanci spremno prihvaćali njihove argumente. Ocu žrtve preostalo je još samo da podnese ustavnu tužbu zbog povrede prava na pošteno suđenje. U ustavnoj tužbi, podnesenoj 2. listopada 2018., njegov odvjetnik Vladimir Vučković istaknuo je da je kazneni postupak protiv Gavrića obustavljen predsjedničkim pomilovanjem koje je dano za pomno planirano kazneno djelo ubojstva koje ujedno predstavlja i zločin iz mržnje. Ustavni sud ispitao je njegove prigovore u svjetlu zaštite prava na život iz članka 21. Ustava i članka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa nakon kraće analize zaključio da je ‘davanje oprosta ili pomilovanja za kazneno djelo ubojstva suprotno obvezama države u pogledu zaštite prava na život’. Ustavni sud utvrdio je, dakle, da Tuđman nije smio pomilovati Vladu Gavrića.

Međutim, potom je Ustavni sud to isto Tuđmanovo pomilovanje iskoristio kako bi ustvrdio da je Neđeljko Blagojević zakasnio s podnošenjem ustavne tužbe, navodeći da ju je u roku od 30 dana trebao podnijeti čim je za pomilovanje doznao, a to je bilo najkasnije tijekom postupka koji je pokrenuo 2006. godine. Još su malo ustavni suci mudrovali o pravnim mogućnostima kasnijeg podnošenja ustavne tužbe, pa zaključili da su sve te mogućnosti, na žalost oca, istekle točno 15. srpnja 2015., tri godine prije podnošenja ustavne tužbe. Stoga su donijeli rješenje kojim se ustavna tužba odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu prava na život. Zatim su donijeli i odluku kojom se ustavna tužba odbija i u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, zaključivši da su sve sudske instance djelovale složno te da u njihovom odlučivanju o nepostojanju odgovornosti Republike Hrvatske nije bilo arbitrarnosti.

Odluku i rješenje Ustavnog suda pod brojem U-III-3521/2018 od 10. ožujka 2020. godine, po kojima je u Hrvatskoj moguće nekažnjeno ubiti Srbina samo zato što je Srbin, donijeli su ustavni suci Miroslav Šeparović (predsjednik), Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović. Troje sudaca, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec, usprotivili su se stavu većine i napisali izdvojeno mišljenje u kojem su zaključili da je nekažnjavanje ubojice ‘čin koji i danas mora izazvati moralni užas, kad već ne pravni, kod svakog građanina’. Oni su ustvrdili da je obrazloženje sudova po kojem to ubojstvo nije bilo teroristički čin protivno svemu što je bilo utvrđeno u prekinutom postupku protiv Vlade Gavrića. Troje ustavnih sudaca istaknulo je da počinitelj žrtvu nije otprije poznavao, da mu ona osobno nije bila ni za što kriva, da o njoj u trenutku ubojstva nije znao ništa osim da je Srbin.

‘Percepcija počinitelja ubojstva je da su mu krivi ‘Srbi’ kao totalitet, pa stoga ubija jednog od njih. Žrtva nije ubijena jer je bila osoba po imenu Tihomir Blagojević, već zbog toga što je govorila kao Srbin… Tako čin ubojstva u konkretnom slučaju nije moguće shvatiti drugačije nego kao poruku ‘ostalim Srbima’ da u Novoj Gradiški nisu sigurni i da tamo nemaju što tražiti’, navode ustavni suci Abramović, Kušan i Selanec, zaključujući da bi se ‘teško našao primjer iz prakse koji bolje odgovara zakonskoj definiciji terorizma’. Istaknuli su da je ubojica tim krvavim, gnjusnim činom, prema vlastitim riječima želio postići da Srbi više ne dolaze onamo da ‘prekomjerno kupuju benzin, švercaju i tako se bogate’. Sasvim sigurno je to djelomično i postigao, zaključuje ovo troje ustavnih sudaca, zbog činjenice da Srbi mogu biti zaklani samo zato što su Srbi. Po njihovom mišljenju, sudovi su zaobišli odgovornost države izvođenjem krajnje arbitrarnih zaključaka, a njihovo neprepoznavanje terorizma krajnje je opasno za zaštitu života u Hrvatskoj. No i na vlastitom sudu ovo troje ustavnih sudaca ostalo je u uvjerljivoj manjini.

Tihomir Blagojević ubijen je samo zato što je bio Srbin. Njegov ubojica nije kažnjen, kao što nisu procesuirani ni akteri mnogobrojnih zločina počinjenih nad srpskim civilima prilikom i nakon izvođenja operacija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’. Teško je oteti se dojmu da za njih pravde nema samo zato što su Srbi. Kada predsjednik Republike činom pomilovanja oslobađa ubojicu, a cjelokupno pravosuđe i sam Ustavni sud, kao najviša instanca ustavnopravnog poretka, odbijaju na bilo koji način priznati žrtvu, teško je ne zaključiti da se, umjesto o pojedinačnim terorističkim aktima, tu nije radilo o državnom terorizmu. Nema tog novca koji bi Neđeljku Blagojeviću mogao vratiti sina. Pravda bi nešto značila, ali za ubijene Srbe ni te pravde u Hrvatskoj nema.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/2