>

novosti logo

Premijerkine gorke suze i velike praznine

Bolan, iskren i gorak je prvi dio memoara u kojem Jadranka Kosor opisuje seriju trauma koje je doživjela. No u političkom dijelu previše toga nedostaje: ne piše kako se kao premijerka borila protiv ekonomske krize, kako je i zašto uvodila krizni porez, nema ništa o suzbijanju ustaštva, o borbama u HDZ-u i o osmogodišnjoj suradnji sa SDSS-om

Bolno, iskreno, gorko, manjkavo. Tim se pridjevima mogu opisati memoari Jadranke Kosor ‘Premijerka – Zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka’. Bolan, iskren i gorak je prvi dio memoara posvećen privatnom životu. Kosor otvoreno opisuje seriju trauma koje je doživjela i proživjela. Centralno mjesto zauzima nedokučiv i nepostojeći odnos s ocem koji je porodicu napustio kada je Kosor bila tek nešto veća beba i odlučio prekinuti svaki kontakt ne samo sa svojom bivšom suprugom nego i sa svojom kćeri, zauvijek i nemilosrdno. Cjeloživotnu frustraciju zbog neimanja oca Kosor ne krije, navodi i da je u Tuđmanu možda tražila nedostajućeg joj oca. Toj je frustraciji doprinijela i sredina u kojoj je odrastala. Tradicionalnim društvenim obrascima sklon Lipik nije bio pogodno mjesto za odrastanje djevojčice čiji su roditelji bili razvedeni, koja je bila bez oca i koja se po tome izdvajala od ostale djece. Rezultat je očekivan – prezir i poruga.

Kosor hrabro piše i o svom mučnom odnosu s očuhom kojega nije mirisala od prvoga dana, a kulminacija svega bio je njegov pokušaj seksualnog iskorištavanja tada 15-godišnje djevojke. Nakon toga je majci i baki kazala ‘ili ide on ili idem ja’. Otišao je on. I odnos s majkom je daleko od idiličnog. Do sedme godine jedva ju je poznavala. Njena majka radila je u Čakovcu i za nju je bila strankinja. Uspostava odnosa majka – kći bio je postepen, a za svoju majku, s kojom je na koncu izgradila solidan odnos, navodi da je lakomislena. Odnos s bakom s kojom je odrastala bio je drugačiji. Baka je bila stroga, malenu Kosor znala je itekako oštro kazniti zbog djetinjih prijestupa, ali bio je to odnos poštovanja i ljubavi. Važna odrednica njenog djetinjstva je siromaštvo. Siromaštvo i neimaština frustriraju, ali siromaštvo i neimaština doprinijeli su i razvoju odgovornosti i radne etike kod Kosor od ranoga djetinjstva. U ono bolno iz privatnog života treba ubrojiti i dva neuspjela braka. Svijetle točke za Kosor su njeni ujaci Vladimir i Štefi i, ponajviše i cjeloživotno, njen sin Lovro.

Odrastanje Jadranke Kosor obilježeno je omalovažavanjem i mizoginijom, a to ju je pratilo i dalje u životu. Ipak, usprkos omalovažavanju, mizoginiji i seksizmu kojima je bila izvrgnuta (što je u doba kada je gradila karijere bila raširenija društvena norma i običaj nego danas), uspjela je ostvariti dvije respektabilne karijere – novinarsku i političku.

Politički dio memoara je veoma manjkav. Kosor daje presjek svoje političke karijere od 1995. godine, kada se učlanila u HDZ, pa do njenog konca na izbornoj listi Reformista na parlamentarnim izborima 2015. Ima na tih dvjestotinjak stranica (od ukupno 293) zanimljivoga štiva. Primjerice, kako je funkcionirao HDZ iznutra u drugoj polovici devedesetih, a funkcionirao je veoma jednostavno – Tuđman bi nešto rekao i tako bi bilo. Franjo Tuđman obavijestio je Jadranku Kosor da će na stranačkom saboru biti kandidatkinja za Predsjedništvo HDZ-a. Od njega je saznala da će se kandidirati za tu stranačku funkciju, a kada je saznala da će se kandidirati, saznala je i da će biti izabrana. Središnja točka njenih memoara je deblokiranje pregovora o članstvu u EU-u (odnosno lomljenje slovenske blokade) i uspješan završetak pregovora. To su velika postignuća i koliko god su se tada, od 2009. do 2011. godine, mnogi s Kosor sprdali, te zasluge joj danas nitko ne može oduzeti. Detaljno piše o prvom sastanku s Borutom Pahorom i općoj nevjerici da je ona ta koja može razbiti blokadu. Argument je bio kada nije uspio Ivo Sanader, kako će ona, pri čemu su svi previdjeli da u tome naprosto nije bilo moguće biti neuspješniji od Sanadera. Ima zgodnih štikleca o tome gdje su trebali sjediti na svom prvom sastanku u Trakošćanu, a gdje su na koncu sjedili. O njenoj haljini (i inače često piše o haljinama), o Pahorovoj nevjerici u ljeto 2009. koja se do konca jeseni toliko promijenila da je potpisan sporazum o arbitraži i ukinuta blokada. O odnosima s predsjednikom Europske komisije Joseom Manuelom Barrosom i njegovoj skepsi oko mogućnosti završetka pregovora. O tvrdim razgovorima s glavnim haškim tužiteljem Sergeom Brammertzom čiji je semafor bio itekako važan za Hrvatsku i njeno članstvo u Uniji i o tome kako je na kraju upalio zeleno.

Piše Kosor o naprasnoj ostavci Ive Sanadera. Jedne večeri pozvao ju je u svoj dom. Ona je već bila spremna za počinak, ali on je inzistirao da dođe. Opisuje kako joj je Sanader govorio da daje ostavku i u vladi i u stranci, samozadovoljno u polumraku pušeći cigaru i pijući dobro vino. Bila je toliko šokirana da ga nije pitala ni zašto to čini. Može se štošta pročitati o njenoj drugoj velikoj frustraciji, a to je izbacivanje iz stranke. Taj dio knjige je važan – opisuje što znači uspjeti u Hrvatskoj, biti na vrhu na kojem ti se svi dive i proglašavaju te počasnom građankom, ulaguju i lažu, a opisuje i što znači politički neuspjeh, posebno u HDZ-u, i od istih onih ulizica biti prezren i odbačen, do razine potpunog ignoriranja. Bit će da je Kosor tada do kraja upoznala vlastitu, brutalnu i pragmatičnu, stranku.

Za ocjenu memoara Jadranke Kosor važno je ono čega u knjizi nema, a nema previše toga. Nevjerojatno je da ona uopće ne piše o tome kako se kao premijerka borila protiv ekonomske krize, kako je i zašto uvodila krizni porez, nema spomena ni dobro ocijenjenog programa gospodarskog oporavka, ni toga zašto je koncem 2010. promijenila četiri ministra u vladi. Nema riječi ni o osmogodišnjoj suradnji sa SDSS-om (od 2003., kada se HDZ vraća na vlast pa do 2011., kada gubi izbore), a SDSS je u druge četiri godine dao i potpredsjednika vlade Slobodana Uzelca. O poboljšanju društvene atmosfere u to doba Kosor voli govoriti, s razlogom, ali zašto o tome nije pisala? Suradnja je zabilježena tek jednom fotografijom s božićnog prijema SNV-a. Nema ništa ni o suzbijanju ustaštva, uklanjanju spomenika Juri Francetiću i Mili Budaku. Tek usputno je spomenula predsjedničku kandidaturu 2004. godine, ne otkrivši kako je do toga uopće došlo, je li ona unutar stranke postavljala neke uvjete, zašto je pristala trčati u unaprijed izgubljenoj utrci. Ničega nema ni o unutarstranačkim borbama i teškim sukobima Sanadera i Pašalića, a ni o tome kako se HDZ ponašao u opoziciji u vrijeme Račanove vlade i je li ona, buduća ministrica branitelja, osobno i izravno imala veze s braniteljskim prosvjedima protiv Račanove vlade koje je organizirao HDZ kroz raznorazne stožere za obranu koječega i za rušenje vlade. Spominje kako joj je bilo teško voditi stranku na izborima 2011. jer je HDZ bio pod istragom, baš kao i bivši predsjednik i potpredsjednik stranke. Zašto su bili pod istragom, to ne saznajemo, a ni o njenoj borbi protiv korupcije nećemo mnogo saznati. No zato je nekoliko stranica posvećeno slučaju torbe uoči rukovanja s Barackom Obamom.

Sve te manjkavosti treba pripisati autorici, ali ne smije se u tome zanemariti ni uloga urednika Velimira Viskovića. U ‘riječi urednika’ u doslovce drugoj rečenici on piše da se Kosor kao premijerka ‘morala suočiti s katastrofalnim posljedicama svjetske financije krize’, a onda o tome u memoarima nema ni riječi. Po svemu sudeći, Visković je pročitao što je Kosor napisala (hvali njen stil), ali izgleda da taj književni urednik dalje od stila ne ide. Interesantan je i izbor 163 fotografije za pet fotoblokova. Ivo Sanader je na jednoj, jedva ga se vidi u pozadini iza Kosor, nema ga u potpisu slike, pa je bivši premijer u tom pogledu u ravni sa Stephanom Lupinom koji je u fotobloku također predstavljen jednom fotografijom, ali je spomenut u potpisu.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1