>

novosti logo

Društvo Društvo

Premontirani proces

U svega četiri radna dana sudsko vijeće pod predsjedanjem Ivana Turudića uspjelo je zaključiti da je poratno suđenje Stepincu bilo ‘osveta kardinalu i moralna diskvalifikacija kako njega, tako i Katoličke crkve’

Zaista zadivljujuća efikasnost tijela kaznenog postupka komunističke Jugoslavije - komentirao je nakon svoje odluke o poništenju presude kardinalu Alojziju Stepincu predsjednik sudskog vijeća na Županijskom sudu u Zagrebu Ivan Turudić brzinu kojom su njegove davnašnje kolege presudile potencijalnom katoličkom svecu. Suđenje koje ismijava Turudić započelo je 30. rujna 1946. a presuda je donesena 11. listopada iste godine, no podjednakih razloga za podsmijeh imaju i oni koji ovih dana svjedoče istovrsnoj Turudićevoj efikasnosti – naime, zahtjev Stepinčeve rodbine za poništenje presude zaprimio je 15. srpnja, a odluku donio već 22. srpnja, dakle u svega sedam dana, zajedno s vikendom. Građa sa suđenja iz 1946. ima gotovo 4000 stranica, uključujući obimnu optužnicu, zapisnike sa suđenja i dokumentaciju obrane. Možda je sudac Turudić pohađao neki od tečajeva brzog čitanja, možda je površnije ulazio u arhivsku građu, a možda je i sam, poput svojih poslijeratnih kolega, presuđivao u duhu vremena, pokušavajući tako aktualnoj katoličko-pravoslavnoj raspravi o kontroverznom kardinalu dodati uteg u ‘korist’ jedne strane.

Brzina kojom je spomenuto sudsko vijeće donijelo odluku iznenadila je i povjesničara Hrvoja Klasića.

- Treba pričekati obrazloženje odluke sudskog vijeća. Ako se ulazilo u meritum tj. analizu toga je li Stepinac kriv po točkama optužnice iz 1946., četiri su radna dana, po mom mišljenju, premalo. Ako se pak reagiralo samo na proceduralne pogreške sa suđenja, čini mi se da nisu u potpunosti poštivane odluke Zakona o kaznenom postupku. U svakom slučaju, to je ponajprije pravno pitanje i definitivno tumačenje treba prepustiti pravnim stručnjacima – kaže povjesničar Klasić.

A pravni stručnjaci koje smo kontaktirali odlučili su pričekati pisano obrazloženje presude. Dio zakonskih odredbi koje spominje Klasić (a koje se odnose na revizije odluka sudova SFRJ) citirao je i sam Turudić prilikom proglašenja presude: pozvao se na 2. stavak članka 570 d, u kojem se kaže da se revizija može provesti ako je presuda donesena ‘pod zlouporabom političke moći’. Pod tim se, stoji u Zakonu, podrazumijevaju ‘slučajevi u kojima je došlo do osude koja u svojoj izreci ili postupku koji joj je prethodio krši međunarodno priznata načela pravne države i demokratskog društva ili proturječi javnom poretku Republike Hrvatske’.

Nema dvojbe da je sudsko vijeće ušlo u ocjenu krivnje Alojzija Stepinca: Turudić je istaknuo da presuda vijeća iz 1946. (kojim je predsjedao dr. Žarko Vimpulšek, a u kojem su sjedili i suci Ivan Poldrugač i dr. Ante Carineo) krši brojna načela sudskog postupka te ‘tadašnja i sadašnja načela materijalnog i procesno-kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva’. Turudić je svoje tvrdnje osnažio ilustracijom atmosfere u tadašnjoj sudnici, u kojoj se na početku sudilo dvanaestorici optuženih na čelu s pukovnikom Erichom Lisakom, glavnim ravnateljem za red i sigurnost u Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH. Nakon čitanja optužnice, publika je zapljeskala, uzvikujući uz ostalo i ‘Smrt bandi!’ ili ‘Svi na vješala!’, što je po mišljenju Turudićeva sudskog vijeća važan dokaz da je bila riječ o montiranom procesu. Stepinac se optuženima na klupi pridružio tijekom suđenja, pošto je tadašnji javni tužilac NRH-a Jakov Blažević zaključio da je iz iskaza optuženih postalo jasno kako je ‘neposredni učesnik, podstrekač i pomagač u radu te organizacije bio doktor Alojzije Stepinac. Zbog toga sam dao da se doktor Alojzije Stepinac liši slobode’. Prisutni u sudnici pozdravili su taj Blaževićev nalog burnim pljeskom.

Turudić Stepinčevim sucima zamjera što su Blaževiću dopustili dominaciju u sudnici, što je, kazao je, još jedan dokaz marginalnosti tadašnjega sudskog vijeća koje ‘ni o čemu nije odlučivalo’, glavni je bio tužilac. Presuda Stepincu nije obrazložena, a Turudić je citirao samo jedan njezin dio, onaj u kojem stoji da je osuđen stoga što su ‘pod rukovodstvom odbora trojice, kojem je on bio na čelu, vršena prisilna prevođenja Srba na katoličku vjeru’. Stepinac je proglašen krivim i za brojna druga djela stavljana mu na teret, ali njih Turudić, osim načelno, ne spominje, premda u presudi stoji da je optužen jer je ‘za vrijeme rata i neprijateljske okupacije stupio u suradnju s neprijateljem, kao pomagač radio na prisilnom prevođenju na drugu vjeru stanovništva Jugoslavije, pomagao naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njim protiv svoje domovine, pomagao organizaciji oružanih bandi i njihovog ubacivanja na teritoriju države u cilju da se ugrozi putem nasilja postojeće državno uređenje FNRJ’.

Očito, ništa od toga današnje sudsko vijeće ne smatra spornim, jer treći stavak članka 570 d Zakona o kaznenom postupku, koji spominje i Klasić, propisuje da će ‘presudom vijeće odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da je podnesena protiv odluke kojom je podnositelj osuđen za ratni zločin ili drugo kazneno djelo za koje je RH dužna progoniti po pravilima međunarodnog prava, kazneno djelo čijim je počinjenjem došlo do gubitka života neke osobe, teške tjelesne ozljede ili ako je osuđenik za sebe ili drugoga stekao protupravnu imovinsku korist ili ako se radi o djelu suprotnom javnom poretku RH. Sud će odbiti reviziju i ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je ona izjavljena’.

Prema mišljenju suca Turudića, cilj poratnog suđenja bio je ‘osveta kardinalu i moralna diskvalifikacija kako njega, tako i Katoličke crkve’. Ne znamo je li sudac, prije nego li je dobio zahtjev za revizijom postupka, proučavao lik i djelo Alojzija Stepinca. Sve će biti da jest, jer se pri kraju čitanja kratkog obrazloženja upustio i u malo dublju analizu njegova djelovanja, izrekavši doduše pomalo zbunjujuću rečenicu: ‘On se odlučio ostati sa svojim narodom s kojim je bio i za vrijeme jugoslavenske monarhističke diktature i za vrijeme Titove komunističke diktature iz čega jasno proizlazi da on nije podržavao niti prvu, niti drugu, niti treću. Treba uvijek razlikovati državu od režima’. Koja je to druga diktatura koju Stepinac navodno nije podržavao, Turudić nije pojasnio. A teško je vjerovati da misli na Pavelićevu, onu koju je Stepinac javno podržavao od samog početka pa sve do zasluženoga kraja.

1/1