Martina Vidaić, Anatomija štakora (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.)

Nakon što je postala jedno od vodećih imena aktualne domaće pjesničke scene, Martina Vidaić prozno je debitirala romanom ‘Anatomija štakora’. Njegov gotovo jedini sadržaj čini prijepis rukopisa koji je studentica medicine u prvom licu ispisivala po stranicama ‘Atlasa anatomije’, pri čemu zapisi pokrivaju teme u rasponu od studentičine obitelji i odrastanja, preko osobe i obiteljskog konteksta stanovitog postarijeg muškarca do odnosa s drugim studenticama, metatekstualnih promišljanja, bilježenja vlastita psihofizičkog stanja. Opisivani događaji i situacije često imaju prizvuk bizarnosti, a s njima povezan ton romana sugerira nelagodu i neizvjesnost, što povezano s klaustrofobičnom ambijentacijom može prizvati do neke mjere i atmosferu triler-horora. Svojevrsni je lajtmotiv ‘Anatomije štakora’ pozitivna otvorenost mogućeg suprotstavljena zatvorenosti jednom ostvarenog, konkretiziranog. Sloboda potencijalnog neka je vrsta filozofske potke romana, izrazito refleksivnog, pisanog impresivno gustim stilom, uratka koji nažalost nije dovoljno prepoznat i priznat.

Mihaela Gašpar, Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.)

‘Nemirnica’ se skladno nadovezuje na prethodne radove Mihaele Gašpar, rafiniranim gustim stilom predočujući u dugom vremenskom toku primarno unutarnji svijet svog protagonista, teško bolesnog urara, obilježenog izdvojenošću, deziluzioniranošću, psihičkim pomaknućem. Roman je svojevrsna studija tzv. običnog čovjeka s realiziranim potencijalom za zlo. Ono što potresa nisu možda toliko sami njegovi činovi, mada su neki od njih grozni, koliko lakonski način na koji on (u prvom licu) priča o njima. ‘Nemirnica’ je narativno suvereno izveden roman s jednim od najintrigantnijih likova suvremene hrvatske književnosti, djelo kojim je Gašpar pokazala da je sposobna pružiti snažne psihološke uvide maestralnim stilskim iskazom, a tematizirajući motiv smrti uspostavlja i domišljatu konekciju s klasicima A. B. Šimićem i Vladanom Desnicom.

Ena Katarina Haler, Nadohvat (V.B.Z., Zagreb, 2019.)

Prvi umjetnički dojmljiv roman pisan iz perspektive gubitnika Drugog svjetskog rata izaziva snažne polemike na temu ideologije i estetike. Ostvarenje 24-godišnje autorice, kroz usta pripovjedačice koja je bila pubertetska djevojčica kad su partizani počinili ratni zločin u njezinom rodnom mjestu Zrinu, manifestno poručuje da priča individualnu priču, onako kako je njoj bilo, te da ‘druge istine ionako nema’. Usprkos tome ta subjektivna priča može se sinegdohalno shvatiti kao opća istina o poraženima, čemu pridonosi i autorica šireći perspektivu pripovjedačice kao djevojke njezinim naknadnim saznanjima kao odrasle osobe, otvarajući prostor za upit o ideološkoj motivaciji jasnog sjećanja jednih i puno manje jasne svijesti o drugim zločin(im)a. Kako god o toj kontroverzi sudili, jedno je sigurno: narativnom podrobnošću, superiornošću poetskog stila i psihološkom intrigantnošću ‘Nadohvat’ je jedan od književnih događaja godine.