>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Priroda na tržištu

Što donose izmjene i dopune Zakona o zaštiti prirode: Zaštićena područja novom će regulativom potencijalno dospjeti pod udar naglašene komercijalizacije ili neprincipijelnog eksploatiranja raznih vrsta, dočim za njima posegne voljan entrepreneur

Probajmo načas zamisliti integrirane akvaparkove na Plitvicama i Krki, festival ritam-mašine nalik Ultri negdje na Kornatima ili u Paklenici i na Risnjaku jedno skijalište znatno veće od Platka, a možda i pod Zavižanom u Sjevernom Velebitu, dok bi se Brioni i Mljet mogli iskoristiti za golf i slične unosne sportove. Nemoguće, kazat će mnogi legalist i fan pravne države, ta ipak su to najzaštićenija područja u ovoj zemlji i preinake su u njima krajnje zabranjene. Pa svejedno, zakoni su tu da ih se provodi ili krši ili pak – mijenja. Zakon o zaštiti prirode, recimo, koji je baš nedavno prošao fazu dotjerivanja konačnog prijedloga izmjena i dopuna pri Ministarstvu zaštite okoliša i prirode.

Naša mala travestija s nacionalnim parkovima tu svakako jest prvenstveno zbog karikiranja osnovne političke tendencije novog lica navedenog zakona. Ali nacionalnih je parkova u Hrvatskoj svega osam i nije ih teško sve opisati u jednoj rečenici. Ostala zaštićena područja, međutim, novom će regulativom potencijalno itekako dospjeti pod udar naglašene komercijalizacije ili neprincipijelnog eksploatiranja raznih vrsta, dočim za njima takvima posegne voljan entrepreneur.

O tome u osnovi govori i kritički osvrt Zelene akcije na taj zakonski prijedlog. Budući da je najveća hrvatska nevladina i neprofitna organizacija za zaštitu okoliša kapacitirana jednako u pravnom i prirodoslovnom pogledu, te uvježbana za istjerivanje sličnih sumnjivih projekcija načistac, iznesene primjedbe su locirane veoma konkretno i precizno. Uvodna se tiče same činjenice da je prijedlog izmjena i dopuna zakona priređen u hitnom postupku za koji ne postoji prihvatljivo opravdanje. Time je onemogućena adekvatna debata i općenito sudjelovanje stručne i najšire javnosti u zakonotvornoj proceduri, što je već samo po sebi – imamo s tim više nego raskošnog iskustva – indikator za opasne zadnje namjere.

Nitko pritom ne spori da je postojeći Zakon o zaštiti prirode loš, nejasan i manjkav, no teško da je baš ishitreni legislativni postupak bez primjerene javne rasprave ono što će tome stati na kraj. Povrh svega, analitičari upozoravaju da prijedlog izmjena uključuje 107 članaka, što u odnosu na aktualnih 250 zakonskih članaka jasno otkriva da u biti nisu posrijedi tek izmjene i dopune, već donošenje novog zakona.

Ono što se valja iza užurbanosti biva time dakle samo još upadljivije, pa se problematični sadržaj prijedloga izmjena i dopuna može podijeliti na dva pregledna aspekta. Prvi se odnosi na, riječima Zelene akcije, ‘problematično smanjenje utjecaja struke na donošenje odluka’. Vlada je nedavno ukinula Zavod za zaštitu prirode utopivši ga u Agenciju za zaštitu okoliša. Treba li uopće posumnjati: opravdanje je nađeno u doprinosu smanjivanja troškova državne uprave. No odmah zatim vidjet ćemo dokle vodi nekritičko stezanje države, jer se nakon gašenja Zavoda predlaže i ukidanje obavezne izrade stručne podloge za uvjete zaštite prirode. Namjesto nje se uvodi institut tzv. informacije koju MZOP može – ali zapravo uopće ne mora – zatražiti od Agencije.

Pojasnit ćemo na ovome mjestu malo detaljnije što ustvari znače ‘uvjeti zaštite prirode’, a što ‘informacija’. U planiranju gospodarenja prirodnim dobrima, kako navodi važeći zakon, vlasnici ili nositelji prava na tu aktivnost, a to su rečeni poduzetnici, dužni su od MZOP-a ishoditi rješenje o uvjetima zaštite prirode. Donedavno je podlogu za rješenja osiguravao Zavod i ona je bila podrobnija od onoga što se u novom zakonskom prijedlogu naziva informacijom, osim što je potonja čak i neobavezna. Čitav se pristup tako čini arbitrarnim i voluntarističkim, ali će makar privatno iskorištavanje javnih prirodnih dobara postati mobilnijim.

Drugi krupan problem u sadržaju zakonskog prijedloga krije se u nastojanju decentralizacije mehanizma zaštite prirode. Iako je naime decentralizacija uprave načelno poželjna iz razloga demokratizacijskih, u ovom se slučaju kvalitetnom upravljanju ispostavlja značajna prepreka u vidu nedostatka stručnog kadra na razini lokalne uprave, a ne predviđa se njegov sustavni razvoj. Decentralizacija se stoga pokazuje kontraproduktivnom, tj. prostorom daljnjih zloupotreba.

Naredni blok prigovora Zelene akcije bavi se onim što u prijedlogu izmjena i dopuna – nedostaje. Na prvom mjestu stoji tretman ekološke mreže, dakle sistemski registriranih visokoštićenih područja. Komentator nalazi da zakon ponovno mora uvesti procjenu utjecaja na nacionalnu ekološku mrežu, zaštićena područja i ekološki značajna područja, a ne samo na europsko-unijsku mrežu Natura 2000. Ta primjedba u skladu je sa sugestijom da se – usuprot zakonskom prijedlogu – ne ukine kategorija ekološki značajnih područja RH kao zona od važnosti za zaštitu prirode izvan zaštićenih područja, primjerice staništa endemičnih vrsta, koridora za divlje životinje itd.

Sa zaštićenih područja skida se zabrana uvođenja genetski modificiranih organizama koji zakonski ostaju podalje jedino od ekološke mreže. Upada u oko generalna strategija izmjena i dopuna: sistematično srozavanje zaštite prirode od ranga do ranga. Tome će bjelodano poslužiti i izbacivanje obaveze izvještavanja javnosti o postupku prestanka zaštite nekog područja, jer će njegovo otvaranje profitnim intervencijama protjecati u miru od žiteljskog ili medijskog rogoborenja.

Posljednja bitna cjelina koju ćemo istaknuti tematizira ideju o Vladinu osnivanju trgovačkog društva za obavljanje hotelijersko-ugostiteljskih djelatnosti u nacionalnim parkovima i, konačno, zamisao o novom zakonskom odnosu prema koncesijama. Profitni karakter trgovačkih društava, navodi se u osvrtu, neminovno povećava komercijalizaciju i općenito pritisak na zaštitu prirode, umjesto da se razni smještajni kapaciteti i slični sadržaji izmjeste u prostor okolne zajednice. A što se tiče koncesija kao paralelnog modela gospodarenja, naglašeno je da prijedlog o povećanju roka s maksimalno 55 na 99 godina nikako nije prihvatljiv. Štoviše, primjereno bi bilo skraćenje na 30 godina, jer se isplativost ulaganja u turizmu ostvaruje već kroz dva desetljeća.

Ovom prilikom iznijeli smo tek ukratko postavke kritike zakonskih izmjena i dopuna, no temeljnu smo njihovu poruku zacijelo dostatno osvijetlili. Preostale oaze prirode u Hrvatskoj ubrzano se privode ekonomskoj svrsi i tjeraju na uzmak pred interesom rasplodno energičnog kapitala. Čini se da predlagatelju, na čelu sa sektorskim ministrom Mihaelom Zmajlovićem, nedostaje samo još nekoliko uobičajenih riječi za kakvima se poseže pri komodifikaciji raznih javnih dobara i sustava. Primjerice nešto kao teza da ni priroda nije samoodrživa ako se takvom ne potvrdi na slobodnom tržištu.

1/1