White Lotus (Mike White), HBO
Najzabavnije iznenađenje ljetne TV-sezone je serija u kojoj ljetovanje nikome nije zabavno. Osmero bogatih Amerikanaca dolazi na odmor u luksuzni havajski resort Bijeli lotus, gdje ih dočekuje servilna posluga: klasni raspored figura od početka je jasan i neće se promijeniti do kraja, ali Mike White ("Enlightened", scenarij za "Školu rocka") unutar te jednostavne socijalne jednadžbe – bogati ostaju bogati, siromašni će još malo propasti – razvija sjajnu satiru i nekoliko briljantnih likova. Nije, doduše, da "Bijeli lotus" nema mana: poneka je pripovjedna linija predvidljiva, a likovi lokalnih uslužnih radnika u priči, baš kao u stvarnom životu – šta ti je nepravda – dobivaju manje prostora da se razmašu, ostajući povremeno na razini ilustracija. Iznimka je tek voditelj hotela Armond (Murray Bartlett), liječeni ovisnik čiji se povratak starim porocima pretvara u spektakularnu spiralu tragikomičnih epizoda sve do vjerojatno najurnebesnije scene serije.
Whitea, međutim, mnogo više zanimaju oni Ameri. Nisu to multimilijarderi nalik antijunacima "Nasljeđa" – čija je treća sezona, by the way, uskoro na ekranima – nego tek vrlo, vrlo dobrostojeći pripadnici više srednje klase, kakvi ljetuju po resortima umjesto u privatnim vilama i u dvorcima. Svejedno, njihovi su narcizmi, neuroze, urođeni kompleksi superiornosti i dirljivo odbojna potraga za "autentičnim" životom nepogrešivi klasni markeri koji Whiteu ostavljaju dovoljno prostora i za poneku neočekivanu, humaniju nijansu. Pametna satira, pogođeni detalji, nekoliko odličnih glumačkih izvedbi: "Bijeli lotus" upišite na listu za obavezno gledanje.
Happy! (Grant Morrison i Brian Taylor), Netflix
Na Netflixu se relativno nedavno pojavila serija "Vrli novi svijet" Granta Morrisona i Briana Taylora, koju bi se dalo prešutjeti da uz nju, u paketu, nije ponovno izronio i nešto raniji naslov autorskog dvojca "Happy!" (2017-2019): on je već vrijedan spomena. Nastao prema istoimenom stripu koji je Morrison stvorio s crtačem Darickom Robertsonom, "Happy!" polazi od poznatih formula: tu je lik autodestruktivnog bivšeg policajca Nicka Saxa (Christopher Meloni) kojem se privatni život raspada, tu je bivša supruga, tu je malena kći koju treba spasiti od otmičara... I tu negdje sve što je žanrovski poznato, oprobano i utabano zapravo završava. Kombinacija tarantinovski stiliziranog nasilja, bizarno pomaknutog humora i neočekivano morbidnih zapleta – uz lik animiranog, krajnje blesavog letećeg jednoroga koji prati Saxa u njegovim avanturama – nije nešto na što inače nailazite skrolajući po svojim streaming servisima. Može biti zanimljivo svima koji vole zaviriti preko ruba mainstreama.
Masters of the Universe: Revelation (Kevin Smith), Netflix
E sad, ne samo da se ovaj nastavak kultnog serijala "He-Man i gospodari svemira" ne može preporučiti nikome tko krajem osamdesetih nije imao između šest i 12 godina pa opsesivno skupljao plastične Mattelove figurice nabildanih fantasy kreatura, nego ga – iskreno – nema smisla preporučiti čak ni takvima. "Gospodari svemira: Otkrovenje" je, po svim kriterijima, samo novi među zbrzanim naslovima kojima Netflix u pravilnim razmacima podgrijava generacijsku pop-nostalgiju, znajući da su nekadašnji predpubertetlije stasali u armiju vjernih četrdeset-i-nešto-godišnjih potrošača. Njima je ovdje prilagođeno sve: od priče koja računa na predznanje o glavnim likovima do davno demodirane animacije. Pa opet, postoje barem dva razloga zbog kojih bi – pod pretpostavkom viška slobodnog vremena – vrijedilo odvojiti sat ili dva makar za površno gledanje serije. Prvi je taj što se projekta dohvatio pomalo zaboravljeni Kevin Smith, stonerska indie ikona devedesetih ("Trgovci", "Naganjajući Amy", "Dogma"). Drugi je taj što se Smith poželio poigrati novonepisanim pravilima političke korektnosti, eliminiravši već na kraju prve epizode oba glavna lika, He-Mana i zlog Skeletora, kako bi centralne uloge preuzele njihove nekadašnje "pomoćnice", Teela i Evil-Lyn. Umjesto testosteronskog sukoba dobra i zla, dvije ratnice biraju opciju rodne solidarnosti: na trenutak se čini da bi priča zbog tog woke obrata mogla postati interesantna, ali Smith zastaje na pola koraka, uzaludno pokušavajući nakalemiti feministički twist na tržišnu nišu programirane dječačke nostalgije, pa do kraja nije jasno kome se ni zašto serija ustvari obraća. A kada se ona dvojica kostimiranih bildera vrate iz mrtvih, čitava stvar neopozivo ide do vraga... Nove "Gospodare svemira", ukratko, ima smisla gledati samo kao tzv. znak vremena, pomirite li se unaprijed s time da znak ne obećava.
