>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Pučistička serija neuspjeha

Za razliku od namjere da se psihološkim pritiskom izazove raskol unutar vojske, prije bi se moglo dogoditi da Guaidóva serija neuspjeha i poniženja dovede do pucanja venezuelanske opozicije, kao i otvorene imperijalističke podrške koju puču pruža američka administracija

Nešto prije svitanja u utorak 30. travnja dio opozicije predvođen samoproglašenim predsjednikom države Juanom Guaidóom ponovno je pokušao izvršiti vojni udar u Venezueli, ponovno bezuspješno.

Toga dana, nešto prije šest sati ujutro Guaidó je poslao video poruku ispred zračne baze La Carlota u istočnom Caracasu, okružen grupicom vojnika i jednim od vođa opozicije, Leopoldom Lopezom. Lopezu je to bilo prvo pojavljivanje u javnosti od 2014., otkad se nalazi u kućnom pritvoru zbog organiziranja pokušaja nasilnog svrgavanja vlade. Pretpostavlja se da su ga oslobodili pripadnici obavještajne službe SEBIN koja je bila zadužena da ga čuva.

Guaidó je u poruci rekao da će se toga dana dogoditi ‘zadnja faza Operacije sloboda’, odnosno svrgavanje režima predsjednika Nicolasa Madura. Pučisti su okupirali prometno sjecište Altamira u bogatom istočnom dijelu Caracasa i od tamo pokušali upasti u zračnu bazu La Carlota, no vojnici su se potom povukli, tvrdeći, kako prenosi portal Venezuela Analysis, da su tamo dovučeni na prevaru, pod lažnim objašnjenjem da je u pitanju vojna vježba.

Činjenica da Maduro nije uhapsio Guaidóa, već mu je umjesto toga Leopoldo Lopez pobjegao iz kućnog pritvora, razlozi su zbog kojih neki analitičari tvrde da je u Venezueli na djelu vrlo ‘neobična diktatura’

Otprilike četiri sata nakon početka puča čavisti su se počeli okupljati ispred predsjedničke palače Miraflores kako bi pružili podršku Maduru, a nekoliko visokih dužnosnika vojske obratilo se okupljenima i izrazilo lojalnost vladi, dok je to isto putem televizije potvrdio i ministar obrane Vladimir Padrino. Sve ovo događalo se u isto vrijeme dok je američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u Washingtonu davao izjave da Padrino, šef vojnoobavještajne službe i zapovjednik Nacionalne garde ‘već tri mjeseca pregovaraju s opozicijom’ i da su spremni okrenuti leđa vladi, dok Madura, rekao je, ‘čeka avion koji će ga uskoro prebaciti na Kubu’.

Guaidó je potom pokušao povesti marš na zapadni Caracas, ali mu ni to nije pošlo za rukom. Sve se ispuhalo Lopezovim bijegom u čileansku ambasadu, odakle je zatražio azil u Španjolskoj, dok je 25 vojnika uključenih u puč to isto zatražilo od Brazila.

Juan Guaidó također je iz Caracasa zbrisao u nepoznatom pravcu, da bi se uvečer istoga dana ponovno oglasio video porukom, ovog puta najavom da će dan kasnije, Prvog maja, opozicija održati ‘najveći skup u povijesti’ Venezuele. Iako se protest dogodio, nije se ni izbliza radilo o najvećem skupu u povijesti Venezuele, čak ni najvećem opozicijskom. Vojska je imala naređenje da ne otvara vatru na prosvjednike, pa ni ovog puta pokušaj državnog udara nije završio krvoprolićem iako je u okršajima bilo ozlijeđenih, uključujući i nekoliko pripadnika vojske, od kojih je jedna pogođen metkom u vrat. Za to vrijeme, američki državni tajnik Mike Pompeo ponovno je iz Washingtona zaprijetio da će se puna vojna intervencija dogoditi ‘ukoliko to bude potrebno’.

Bio je to treći put u posljednja tri mjeseca da se venezuelanski vođa opozicije samoponizio obećavajući nešto što nije u stanju realizirati; prvi se put to dogodilo 23. siječnja, kada se proglasio predsjednikom, a drugi put 24. veljače, kada je pokušao izazvati građanski rat prisilnom dostavom ‘humanitarne pomoći’. Za razliku od namjere da se psihološkim pritiskom izazove raskol unutar vojske, prema nekim interpretacijama prije bi se moglo dogoditi da Guaidóva serija neuspjeha i poniženja dovede do pucanja opozicije, koja je ionako od početka razjedinjena po pitanju metoda kojima se Guaidó služi, kao i otvorene imperijalističke podrške koju puču pruža američka administracija.

To je u razgovoru za Novosti naglasio i Francisco Dominguez, ekonomist s londonskog Sveučilišta Middlesex, koji od početka puča situaciju u Venezueli često komentira u medijima. On podsjeća da je većina ostalih opozicijskih lidera kritična prema Guaidóvom puču, uključujući i Madurovog protukandidata Henrija Falcona, te Claudija Fermina i Henriquea Capriliesa, kojemu je 2017. na 15 godina zabranjeno bavljenje političkim radom.

Šlampavost koja sve očiglednije odlikuje Guaidóov i američki pokušaj svrgavanja Madura otvara pitanja poput onih zašto se opozicija uopće odlučila na ovakav potez, jesu li pučisti zaista vjerovali da će dobiti podršku vojske i naroda ili je u pitanju potez očajnika. Prema nekim nagađanjima, cijela operacija trebala se dogoditi dva dana kasnije, uz sudjelovanje obavještajne službe SEBIN čiji su pripadnici oslobodili Lopeza, no nešto je, prema toj verziji događaja, pošlo krivo.

Dominguez smatra da je cilj ovog ‘mini-puča’ po svemu sudeći bio ‘izmamiti od vlade pretjeranu reakciju i isforsirati vojnu konfrontaciju sa što više žrtava’.

- Da se to dogodilo, Guaidóva klika, američka vlada i vodeći mediji predstavili bi to kao početak građanskog rata. Teško se, naime, oduprijeti zaključku da su washingtonski stratezi Pompeo, Bolton i Elliott Abrams očekivali da situacija eskalira u punokrvni sukob u Caracasu, a moguće i izvan njega. Kaotična priroda ovog puča vjerojatno reflektira visoku razinu očaja u Washingtonu, s obzirom na to da je Trump pokušao sve što mu je bilo na raspolaganju – od ekonomskih sankcija, preko financijskog gušenja pa do kontinuiranih prijetnji vojnom agresijom – ali je unatoč tome Maduro još na vlasti - kaže naš sugovornik.

Činjenica da Maduro nije uhapsio Guaidóa, već mu je umjesto toga Leopoldo Lopez pobjegao iz kućnog pritvora, razlozi su zbog kojih neki analitičari tvrde da je u Venezueli na djelu u najmanju ruku jedna vrlo ‘neobična diktatura’, koja dozvoljava da joj djelić opozicije već mjesecima na ulicama sije kaos.

Kaotična priroda puča vjerojatno reflektira visoku razinu očaja u Washingtonu, s obzirom na to da je Trump pokušao sve što mu je bilo na raspolaganju, ali je unatoč tome Maduro još na vlasti - smatra Francisco Dominguez

Francisco Dominguez smatra da je Madurovo ponašanje ‘odlučno, ali oprezno, usmjereno ka izbjegavanju vojne konfrontacije pod svaku cijenu’, ali i da su ‘državne institucije u međuvremenu protiv Guaidóa pokrenule sveobuhvatnu istragu koja uključuje optužbe za veleizdaju, subverziju i pozivanje na pobunu’.

- Postoji teorija da se Guaidó cijelo vrijeme nada da će biti uhapšen, kako bi Trumpova administracija mogla pokrenuti međunarodnu kampanju protiv bolivarske vlade i to predstaviti kao casus belli svojim potencijalnim međunarodnim partnerima. Važno je, naime, naglasiti da ni Evropska unija, pa čak ni desničarske vlade u Latinskoj Americi ne podržavaju namjeru Washingtona da pokrene rat protiv Venezuele. Federica Mogherini to je više puta ponovila u ime EU-a, a čak i najvažnija američka saveznica Kolumbija intervenciju podržava sve manje entuzijastično - kaže Dominguez.

Budući da je Leopoldo Lopez, nakon što se nakratko uprizorio na mjestu neuspjelog puča, pobjegao u čileansku ambasadu, a potom i zatražio azil, upitali smo Domingueza i koliki je značaj tog događaja. Lopez je, naime, nacionalni koordinator Guaidóove stranke Narodna volja i smatra se da upravo on, uz američke jastrebove, vuče poteze koje Guaidó samo izvršava. On kaže da činjenica da je Lopez završio u ambasadi ‘puno govori o precijenjenim očekivanjima organizatora puča, koji su istu razinu samoobmanjivanja već iskazali 23. veljače, prilikom pokušaja dostave ‘humanitarne pomoći’ preko kolumbijske granice, kada je Guaidó američkoj administraciji obećao da će ga podržati polovica oružanih snaga’.

- Lopezova politička težina za opoziciju i za američku administraciju puno je veća ukoliko je on ‘politički zatvorenik’ nego ako je ‘bjegunac od pravde’. On je političar s vrlo ekstremističkim stavovima, bez taktičke fleksibilnosti. Većina opozicijskih vođa koji su završili izvan Venezuele danas imaju vrlo mali utjecaj u zemlji. Lopezovo oslobađanje bilo bi značajno kada bi opozicija imala koherentnu političku strategiju, no ona je umjesto toga potpuno fiksirana na nasilno svrgavanje bolivarske vlade - kaže naš sugovornik.

Vlada Venezuele u međuvremenu je istupila iz Organizacije američkih država (OAS), čime je, gledajući iz međunarodne perspektive, učvrstila svoj otpadnički status, ali je isto tako ovim potezom OAS-u oduzela mehanizam za legitimaciju vojne intervencije.

Ono što, međutim, neumoljivo erodira izglede za opstanak bolivarske republike svakako su paralizirajuće ekonomske sankcije koje sve više rastaču venezuelansku ekonomiju, pogađajući najviše siromašne i bolesne. Ekonomisti Mark Weisbrot i Jeffrey Sachs u nedavno objavljenoj analizi Centra za ekonomska i politička istraživanja ustvrđuju, primjerice, da je 300.000 ljudi životno ugroženo samo nedostatkom pristupa lijekovima.

S obzirom na još jedan neuspjeh državnog udara, u vodećim su se američkim medijima ovih dana mogle pročitati lamentacije u kojima se tvrdi da Guaidó pod hitno mora promijeniti strategiju kako bi prekinuo pat poziciju, a naš sugovornik podsjeća da je tijekom prošlog mjeseca ‘naglašavanje vojne intervencije postalo naročito izraženo’.

- Južna komanda američke vojske (SOUTHCOM) izdala je nekoliko zabrinjavajućih prijetnji protiv Venezuele; 11. travnja onu koja kaže da će ‘vojna intervencija vjerojatno biti potrebna do kraja 2019. godine’, 14. travnja onu u kojoj se spominje ‘rat u Venezueli sličan onome u Siriji’ te dan kasnije obavijest da se održao sastanak na kojemu su SOUTHCOM, kolumbijska vojska i Trumpovi savjetnici diskutirali o američkoj intervenciji u Venezueli. Ukoliko se dogodi, rat u Venezueli bit će katastrofa jer će deseci tisuća ljudi poginuti, zemlja će uništavanjem infrastrukture biti bačena desetljećima unazad, a rat će destabilizirati cijelu regiju - zaključuje Francisco Dominguez.

1/2