Odlukama da pokrene "djelomičnu mobilizaciju" i organizira "referendume" o aneksiji okupiranih dijelova Donjecke, Luganske, Hersonske i Zaporoške oblasti, Vladimir Putin se nakon višemjesečnog odgađanja suočio s činjenicom da nije ostvario najveći dio ciljeva u Ukrajini, štoviše, da Rusija gubi rat. U prvim tjednima sukoba je zahvaljujući nevjerojatno lošoj obavještajnoj procjeni i izvedbi invazije, žestokom ukrajinskom otporu i snažnoj podršci zapada propao izvorni plan Moskve o nasilnoj smjeni vlasti u Kijevu i pretvaranju Ukrajine u vazalnu državu.
Tijekom proljeća i ljeta ispostavilo se da Rusija neće uspjeti provesti ni veliki dio "plana B", odnosno u cijelosti osvojiti većinom rusofoni južni i istočni dio zemlje, pa ni čitavo područje "narodnih republika" u Donbasu, što je – nakon odustajanja od Kijeva – bila proklamirana svrha "specijalne vojne operacije". Po Carlu von Clausewitzu rat je nastavak politike drugim sredstvima, a Putinove planove pratio je fantastičan nesrazmjer političkih ciljeva i angažiranih vojnih sredstava. Drugu najveću zemlju Europe s više od 40 milijuna stanovnika Rusija je napala sa 150 do 200 tisuća profesionalnih vojnika i pripadnika separatističkih postrojbi. Otprilike jednako ili nešto manje ljudstva pokrenula je Hrvatska u Oluji, pri čemu je 1995. ukupno stanovništvo Krajine – koja se pritom raspala preko noći – brojilo možda tristotinjak tisuća ljudi.
Ekstremni ruski nacionalisti, a prema pojedinim izvještajima i generali svjesni situacije odavno zahtijevaju opću mobilizaciju. Putin se tome dugo odupirao u ime očuvanja političke stabilnosti. No nakon ovomjesečnog dramatičnog poraza u Harkovskoj oblasti mogućnost da Rusija bude potpuno poražena te izgubi čak i dijelove Donbasa koje kontrolira od 2014. postala je realna, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski sve češće tvrdi da oslobađanje zemlje neće biti dovršeno prije vraćanja Krima pod vlast Kijeva. Putin bi politički teško preživio takav scenarij, pa je bio prisiljen djelovati.
Mobilizacija nije bila jedina moguća odluka: ruski generali navodno su tražili povlačenje iz grada Hersona. Nova linija obrane na tom bi dijelu fronta bila iza Dnjepra i kraća te bi se lakše zaposjela s ograničenim ljudstvom – upravo su tanke ruske linije omogućile Ukrajini prodor u dubinu ruskih položaja u Harkovskoj oblasti. No povlačenje iz Hersona bio bi drugi uzastopni strateški poraz, što je Putinu bilo neprihvatljivo. Kao jedini izbor preostala je mobilizacija, ali njezine su posljedice u vojnom pogledu neizvjesne, a u političkom za režim potencijalno krajnje opasne.
Ruska država mnogo toga vezanog za ovaj rat organizirala je traljavo, pa bi takva mogla biti i mobilizacija. Ruski regruti većinu obuke prolaze direktno u aktivnim vojnim jedinicama. Većina njih već je na frontu, pa mnoge novake jednostavno nema tko obučavati. Također, sve će biti višestruko kaotičnije zato što stvarni cilj vjerojatno podrazumijeva novačenje daleko većeg broja od 300 tisuća rezervista s vojnim iskustvom, koliko je najavio ministar obrane Sergej Šojgu. Nezavisni portal Meduza iz izvora bliskih vladi doznao je da se planira mobilizacija 1,2 milijuna ljudi, unatoč opravdanom pitanju da li je Rusija u stanju i bitno manje građana transformirati u učinkovitu borbenu silu.
- Ruska vojska neće biti u stanju to učiniti jer nije moguće dobiti sposobne vojnike u periodu od nekoliko tjedana. Potrebna su barem četiri, a optimalno i više od šest mjeseci obuke da bi se rezerviste pretvorilo u vojnike, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da su oni u Rusiji najčešće tek rezervisti na papiru. Oni nisu prošli regularni trening, a ima i jako puno onih koji su vojnu službu prošli prije nekoliko godina, što znači da obuku moraju proći ispočetka. Sumnjam da je čak i takva mobilizacija uopće moguća. Vlasti to sada pokušavaju provesti u djelo, ali time samo povećavaju razinu kaosa unutar same vojske i u društvu općenito - govori za Novosti politolog i vojni ekspert Pavel Luzin, koji je prije nekoliko mjeseci napustio Rusiju te je sada gostujući znanstvenik na američkom Sveučilištu Tufts.
Po njemu, jedini vojni ciljevi Moskve su obrana teritorija okupiranog u proteklim mjesecima i godinama. Vojna svrha mobilizacije je povećati broj vojnika kako bi se spriječila daljnja ukrajinska kontraofenziva, "a moguće je i da Kremlj pretpostavlja da će ona dovesti do nekakve prekretnice ili makar uspostaviti više reda unutar same vojske koja je sada u lošem stanju zbog manjka ljudi, oružja i interne organiziranosti". Posljednjih dana internet je prepun informacija o tome da se građani prisilno i masovno novače bez ikakvih kriterija, snimki nezadovoljnih regruta bez i najosnovnije opreme, kao i onih koji tvrde da će nakon samo nekoliko dana obuke biti poslani na frontu. S obzirom na dosadašnji način na koji je Kremlj vodio rat, nije nemoguće da deseci i stotine tisuća neobučenih vojnika zaista budu poslani u borbu. Zajedno s činjenice da su u rat poslani protiv svoje volje, to će rezultirati niskim moralom, a moguće i mnogo drastičnijim gubicima nego dosad.
Građani koji su na rat gledali kao na nešto što je daleko od njih – ili oni koji možda nisu podržavali rat, ali nisu bili ni naročito protiv njega – sada se boje za svoje živote i pokušavaju sabotirati mobilizaciju. Sve to delegitimira političku vlast – kaže Pavel Luzin
Od izgubljenih života Putinu je veći problem to što mobilizacija predstavlja drastičnu promjenu odnosa njegovog režima i građana. Duže od dva desetljeća Putinov režim je vladao slijedeći svojevrsnu prešutnu nagodbu: nudio je egzistencijalnu sigurnost i rast životnog standarda, a u zamjenu tražio da građani odustanu od ikakvog utjecaja na politiku. Nakon općeg kolapsa tijekom Jeljcinovog doba većini je to bilo prihvatljivo, a nad nezadovoljnicima je primijenjena brutalna represija. Rezultat je, ističu sociolozi, depolitizirano i atomizirano društvo. Ruski su građani pod udarom represije i propagande bili voljni pasivno podupirati ili tolerirati ukrajinsku "specoperaciju", čak i trpjeti sankcije, sve dok se od njih ne traži da u ratu riskiraju vlastiti život. Odlukom o mobilizaciji Putin je potpuno poništio tu nagodbu, koja je značila temelj njegove vlasti.
- Većina ljudi je u stanju šoka. Iako se ne žele boriti ni poginuti, mnogi uzimaju te pozive i odlaze u stanice za regrutiranje, i dalje se podčinjavajući autoritetu vlasti. Unatoč tome, taj šok je štetan za njihovu lojalnost Kremlju. Građani koji su na rat gledali kao na nešto što je daleko od njih – ili oni koji možda nisu podržavali rat, ali nisu bili ni naročito protiv njega – sada se boje za svoje živote i pokušavaju sabotirati mobilizaciju. Sve to delegitimira političku vlast - objašnjava Luzin.
Pored egzodusa možda i stotina tisuća pripadnika viših i srednjih klasa, otpor mobilizaciji vidljiv je u statistici koju je iz javnih izvora sastavio Institut za razumijevanje rata iz Washingtona: samo 25. rujna zabilježeni su prosvjedi u 35 gradova, posljednjih dana zapaljen je niz regrutnih centara, u sibirskom gradu Ust-Iljimsku bijesni muškarac ustrijelio je voditelja regrutnog ureda, a ruska policija pucnjevima u zrak rastjerivala je prosvjednike u kavkaskoj republici Dagestan s većinom islamskim stanovništvom i hapsila stotine žena u Jakutiji. Eskaliraju li, osim prosvjeda u Moskvi i ruskim provincijama, za Kremlj bi opasni mogli biti oni u oblastima s neruskim narodima – i zbog navoda da se u njima regrutira višestruko više nego drugdje.
Ipak, protesti još uvijek ne izgledaju masovno ili organizirano. Rusija mobilizaciju nije provodila od 1945. godine, a riječ je o zemlji s više od 145 milijuna stanovnika. Nasuprot komentarima koji su Moskvu već otpisali, američki stručnjak za rusku vojsku Michael Kofman iz think tanka CNA smatra da je situacija previše neizvjesna za konačne zaključke. Unatoč sadašnjem kaosu "veliko je pitanje kako će situacija izgledati nakon nekoliko mjeseci", kada se mašinerija koliko-toliko uhoda. A ukoliko prije zime ne dođe do narednih dramatičnih ukrajinskih prodora – ili ukoliko prosvjedi u Rusiji ne eskaliraju nakon što počnu masovno pristizati lijesovi – ruska vojska će vjerojatno stabilizirati linije, a do proljeća 2023. i podignuti kako-tako opremljene i obučene nove snage sposobne za napade, iako bitno manje kvalitete.
"Nemam jasan stav o tome da li ovo može promijeniti tijek rata ili mogući ishod. No sigurno može dramatično produžiti sposobnost Rusije da vodi ovaj rat, a za određivanje ishoda je važno i koliko rat traje", upozorava Kofman u podcastu internetskog sajta War on the Rocks. Putin je iskazao spremnost da nastavi sukob i gotovo po svaku cijenu izbori neku vrstu pobjede. On se kladi na to da ima više vremena i volje nego krizom pogođena Europa, o čijoj i američkoj potpori je dosad dobrim dijelom ovisila sposobnost Kijeva za obranu. Ipak, teško je očekivati da bi sada sve bolje naoružana i visokomotivirana Ukrajina odustala u bilo kom slučaju – naročito ako pobjeđuje. Ukratko, izvjesno je da će rat trajat barem još naredne godine, a moguće i duže.
Pavel Luzin (Foto: Privatna arhiva)
Odluke o mobilizaciji i "referendumima" o pripojenju 15 posto ukrajinskog teritorija – teritorija veličine Mađarske ili Portugala – ne predstavljaju samo najveću eskalaciju otkako je Moskva 24. veljače pokrenula agresiju na Ukrajinu, nego je tim potezima Putin "dosegao točku bez povratka", ističe Kofman, i to podjednako na unutarnjepolitičkom i vanjskopolitičkom planu. Putin je mobilizacijom povukao možda najriskantniji potez karijere: ukrajinske pobjede dovela su ga u lose-lose situaciju te je na kocku stavio opstanak svog režima.
O aneksiji okupiranih teritorija Duma bi mogla odlučiti narednih dana, nakon što su 27. rujna objavljeni rezultati glasovanja. Bez obzira na eventualne istinske želje dijela stanovnika Donbasa da se pripoje Rusiji, ti su lažni "referendumi" održani uz nesmiljeni pritisak, pa ne čude predvidljivi ishodi – ovisno o oblasti variraju od 87 do 93 posto glasova "za" pripojenje. Potvrdi li Moskva aneksiju, to će pokopati šanse za ikakav mirovni sporazum. Kijev je to više puta signalizirao, uostalom, o čemu da se onda pregovara? Osim toga, "ukrajinska vojska je presnažna, a da bi vlada u Kijevu napravila ustupke Moskvi, čak kad bi i htjela ispregovarati završetak borbi", piše Foreign Affairs. Aneksija koju gotovo nijedna zemlja neće priznati povećat će međunarodnu izolaciju Rusije – od Moskve su se nedavno polako počele odmicati i dosad benevolentno neutralne zemlje poput Indije, pa čak i partnerske Kine.
Za Kremlj referendumi imaju višestruki smisao. Rat će kod kuće moći predstavljati kao obranu (isključivo za Rusiju) legitimnog ruskog teritorija, a donedavne ukrajinske građane moći će novačiti i koristiti kao topovsko meso
Za Kremlj referendumi imaju višestruki smisao. Rat će kod kuće moći predstavljati kao obranu (isključivo za Rusiju) legitimnog ruskog teritorija, a donedavne ukrajinske građane moći će novačiti i koristiti kao topovsko meso. Najveću pažnju privukle su prijetnje iz Moskve o odmazdi nuklearnim oružjem – to je rijetko područje u kojem je Rusija i dalje supersila – pa i o spremnosti da se ono upotrijebi u zaštiti novopripojenih teritorija.
- Takozvani referendumi ne mogu ništa promijeniti u smislu globalne politike ni vojne realnosti. No s obzirom na to da se Kremlj evidentno odlučio za opciju eskalacije, veća je i vjerojatnost nuklearnog napada nego što je to bio slučaj prije nekoliko mjeseci. Rusija pokušava eskalirati situaciju kako bi poboljšala svoju političku poziciju spram Ukrajine i zapada, pa ucjenjuje nuklearnom prijetnjom i mobilizacijom, a ne treba u potpunosti isključiti ni vjerojatnost da će pokušati u sukob uvući NATO savez tako što će napasti neku njezinu članicu - komentira Luzin.
Po njegovom mišljenju bilo kakvi pregovori s Putinom ili primirje samo bi produžili sukob i dodatno povećali vjerojatnost upotrebe nuklearnog oružja, jer je "Rusija svakog dana sve slabija i zato postaje sve agresivnija".
- Stoga je jedini način da se ovaj rat završi potpuni vojni poraz Ruske Federacije, smjena političkog režima, možda i njezina demilitarizacija a svakako denuklearizacija. Vojni poraz dat će Rusiji priliku da razmisli o svojoj državi, demokratizira se i prestane biti agresivna. To samoubojstvo Ruske Federacije kakva je ona sada bit će dobro za rusko društvo, no mi kao društvo moramo platiti štetu koja je ovim ratom počinjena - dodaje Luzin.
Manje katastrofični, možda i realniji analitičari poput Kofmana ističu da odluka o mobilizaciji smanjuje mogućnost upotrebe nuklearnog oružja, a ako do njegove upotrebe i dođe, vjerojatno će se raditi o demonstrativnoj eksploziji iznad Crnog mora. Ipak, ništa se ne može isključiti, naročito zato što bi takav potez i izvjesna reakcija zapada svijet doveli na rub uništenja. Anatol Lieven s Quincyjeva instituta za odgovorno državništvo smatra da bi u slučaju Putinovog rušenja na vlast mogao doći netko još ekstremniji. Po njegovom mišljenju, Putin "referendumima" šalje poruku da je spreman na pregovore te smatra da bi ih zapad trebao hitno ponuditi prije nego što Duma potvrdi pripojenje okupiranih teritorija. Kako je jasno da ni Kijev ni zapad pripojenje nikada ne bi prihvatili, u najboljem se slučaju može očekivati dugotrajno nestabilno primirje prekidano povremenim ratovima, kao što je to već 75 godina slučaj u Kašmiru.
U najgorem, prelijevanje sukoba van Ukrajine. Ključno je da Moskva ponovo nema jasan plan za ostvarenje političkih ciljeva u odnosu na vojne mogućnosti, niti je uopće jasno koji su to ciljevi. Nakon neuspjeha u zauzimanju Kijeva čitava ruska "strategija" sastojala se i sastoji se u mutnoj nadi da će zapad prije ili kasnije prestati podupirati Ukrajinu i da će Kijev biti prisiljen na ustupke, no rat neće prestati ni ukoliko Rusija osvoji Donbas. Putinovo glavinjanje još od 2014. svijet je dovelo u najopasniju situaciju od hladnog rata, pa čak i ranije, jer sovjetski vođe nisu nonšalantno prijetili nuklearnim uništenjem. Nezavisno od prljavih poteza zapada, izvjesne daljnje posljedice – i to minimalne, jer je suočen s neuspjehom svaki put udvostručio napore – Putinove zločinačke politike vjerojatan su nastavak uništavanja Ukrajine, pretvaranje Rusije u još mnogo mračniju i brutalniju diktaturu te smrt novih desetaka, ako ne i stotina tisuća ljudi.
