Dobar dio onih koji su na ne tako davno održanim predsjedničkim izborima dali svoj glas Zoranu Milanoviću, kandidatu socijaldemokrata i bivšem premijeru, učinili su to ne toliko zato što su baš njega željeli vidjeti na najvišoj funkciji u državi, nego zato što nikako i ni pod kojim uvjetima nisu više na toj funkciji željeli njegovu prethodnicu. O kojoj nije više potrebno trošiti riječi. Dakle, opet se glasalo, a u Hrvatskoj je to već postalo tradicijom, ‘protiv’, vjerojatno više nego ‘za’. Milanović je u prethodnim godinama imao verbalnih eskapada koje su ponajprije glasačima ljevice neugodno odzvanjale u uhu, a i sama njegova pripadnost ljevici bila je u najmanju ruku dvojbena – pa i on je u definiranju samoga sebe vrludao. Sve je to poznato i sve je to zabilježeno i komentirano. No pobijedio je i nakon što se sastao sa svojim slovenskim kolegom i apsolvirao službeni posjet Austriji, dobio je zbog pandemije Covida-19 višemjesečnu ‘poštedu’ tokom koje je imao i vremena i prilike razmisliti kako će se ponašati kao predsjednik. I što će govoriti. No očito nije.

Jer nešto što je izjavio prigodom obilježavanja Dana Oružanih snaga upravo nameće pitanje ‘Quo vadis, predsjedniče?’, što bi prikladnije bilo preformulirati u ‘Kamo srljaš, predsjedniče?’, odnosno da ostanemo u okvirima krajnje uljudnog ophođenja s čovjekom na čelu države: ‘Kamo srljate, gospodine predsjedniče Republike Hrvatske?’ A rekao je sljedeće, ovo je doslovni citat: ‘Hrvatska vojska ne počinje od nule, njezinu tradiciju ne treba tražiti u kraljevskim gardama otprije 150 godina koje su zatirale hrvatski identitet, niti u vojskama iz Prvog, još manje iz Drugog svjetskog rata, jer to ljude dijeli.’

Dakle, da bi bilo do kraja jasno: Oružane snage Republike Hrvatske svoju tradiciju ne trebaju tražiti ni u kraljevskim gardama ni u vojskama iz Prvog svjetskog rata, a – ovo je važno – još manje u vojskama Drugoga svjetskog rata. Zašto? Zato što ‘to dijeli ljude’. Što je time zapravo rekao predsjednik i vrhovni zapovjednik? Kao prvo, prihvatio je formulu da hrvatska povijest, barem u nekim segmentima, počinje tek godine 1990. Ono prije ili nije postojalo ili nije vrijedno da bude na bilo koji način uzor. Ako je govorio o feudalnim vojskama, o vojsci Austro-Ugarske, tu prigovora nema. Može se svakako prihvatiti i to da uzor ne bi trebala biti ni vojska Kraljevine Jugoslavije. Ali što znači formulacija da tradiciju treba ‘još manje’ tražiti u vojskama (pazite, riječ je o množini!) iz Drugoga svjetskog rata? Ono ‘još manje’ nedvojbeno znači kako bi to bila najgora solucija, gora i od Austro-Ugarske i od Kraljevine Jugoslavije. A upotreba množine, spominjanje vojski iz Drugoga svjetskog rata, može značiti i znači samo jedno: da je aktualni predsjednik na istu razinu stavio, drugim riječima izjednačio, i to u negativnom smislu, ustaško-domobranske snage kvislinške i izvan svake sumnje zločinačke tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i snage Narodnooslobodilačke vojske (NOV).

Nikome sigurno ne pada na pamet da bi neke postrojbe Hrvatske vojske trebale, kako se to govorilo u vrijeme bivše federacije, nastavljati tradicije ove ili one jedinice Narodnooslobodilačke vojske, mada je u toj vojsci bilo mnogo Hrvata i mada su jedinice pod zapovjedništvom Glavnog štaba NOV-a Hrvatske nosile i imena Matije Gupca i braće Radić, o čuvenom X. zagrebačkom korpusu da i ne govorimo. I mada je, što je u ovom kontekstu najvažnije, ta vojska, dakle Narodnooslobodilačka vojska, izborila današnje granice Republike Hrvatske. Koliko god to desničarima bilo teško, pa i nepodnošljivo slušati, istina je od koje se može bježati, koju se može poricati, ali koju nije moguće izbrisati, da je Hrvatska u današnjim granicama formirana upravo zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj vojsci (u kojoj su, tek da se ne zaboravi, u velikom broju sudjelovali i Srbi s područja Hrvatske). Da tada nije stvorena Hrvatska kao federalna jedinica unutar Jugoslavije i da toj Hrvatskoj Ustav iz 1974. nije dao status države, što je stvorilo pravni osnov za osamostaljenje, Hrvatska vojska, preciznije Zbor narodne garde u početku, ne bi imao što braniti. Time postaje bespredmetnom i teza iz već spomenutoga obraćanja aktualnoga predsjednika kako današnja Hrvatska postoji zahvaljujući Hrvatskoj vojsci. Ne, gospodine predsjedniče, Hrvatska vojska je branila i obranila nešto što je već postojalo! A postojalo je upravo zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj vojsci, koliko god to nekome bilo mučno čuti. Uostalom, istina često zna biti neugodna, osobito za one koji bježe od nje.

No ima u citiranoj izjavi predsjednika Milanovića još nešto što navodi na ozbiljnu zabrinutost. Naime, isključujući NOV kao mogući izvor tradicije za današnji HV i dovodeći ga formulacijom ‘vojske’ implicite u istu ravan s ustaško-domobranskim snagama, dakle kvislinzima (jer to su bile snage države koja se borila na istočnoj fronti, koja je imala mornaricu na Azovskom moru jer je na Jadranu nije smjela imati i koja je objavila rat SAD-u!), on je doveo u pitanje još uvijek važeći Ustav Republike Hrvatske. Taj Ustav, da i na to podsjetimo, definira Hrvatsku kao državu nastalu na temeljima ZAVNOH-a, a nasuprot NDH. ZAVNOH je, za one koji ne znaju, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, prvi, ratni parlament buduće najprije Narodne, a potom Socijalističke Republike Hrvatske, upravo one Hrvatske (ponovimo još jednom!) koja je bila u granicama današnje Hrvatske. Da nije bilo Narodnooslobodilačke vojske, ne bi, naravno, bilo ni ZAVNOH-a. A odricanje NOV-u (kao jednoj od vojski iz Drugoga svjetskog rata) bilo kakve vrijednosti kao izvoru tradicija ne znači ništa drugo nego okretanje leđa ZAVNOH-u. Dakle, i Ustavu na koji je aktualni predsjednik položio prisegu.

Ako je svemu tome tako, a nažalost jest, onda predsjednikovi potezi, poput naglog odlaska s proslave ‘Bljeska’ u Okučanima jer se ondje pojavila nekolicina ljudi u majicama s ustaškim (nemojmo biti naivni: ustaškim, a ne HOS-ovskim) pozdravom ‘Za dom – spremni’, postaju goli politički ekshibicionizam, svode se na šuplje geste bez sadržaja. Napokon, pokazalo se u već ionako duboko podijeljenom hrvatskom društvu (što je jedna od glavnih zasluga stranke koja je najveći broj godina bila na vlasti) da i taj njegov odlazak, kao i najava da će se i u budućnosti tako ponašati, ‘dijeli ljude’. No ako predsjednik ima snage za takav potez, mada on dijeli ljude, gdje je logika u njegovom zaključku kako izvore tradicija za Hrvatsku vojsku nikako ne treba tražiti u vojskama Drugoga svjetskog rata (dakle ni u NOV-u) jer – to ‘dijeli ljude’?

Logike nema. A nema ni opravdanja za navedenu izjavu, mada aktualni predsjednik nije čitao unaprijed pripremljen (i promišljen) tekst već je, po svome običaju, improvizirao. Ipak, teško je pretpostaviti da nije prethodno razmislio o tome što će reći i kako će to formulirati. Zoran Milanović voli, doduše, uživati u sposobnosti tečnog formuliranja misli i njihovog prezentiranja, govoreći, kako se to voli reći, iz glave, mada sasvim sigurno zna (ta koliko je godina proveo u diplomaciji) da napisani tekst u određenim prilikama znači da je onaj koji ga čita ozbiljno razmislio o tome što će, zašto i kako to izreći. Ono što je rekao na obilježavanju Dana Oružanih snaga niti je trebao reći, niti je trebao reći onako kako je rekao.

Umjesto bilo kakvog zaključka, dva pitanja: Kako će nakon toga aktualni predsjednik pogledati u oči ne samo predsjedniku Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske nego bilo kojem antifašistu, a prilika za to pružit će mu se kod obilježavanja Dana antifašističke borbe? I drugo, kako će pogledati u oči ruskome predsjedniku Putinu ako ode, kao što je najavio, na veliku paradu u Moskvu kojom će biti obilježena 75. obljetnica pobjede u Drugome svjetskom ratu u Evropi? Jer tu su pobjedu u Hrvatskoj, kao i na području Jugoslavije, izvojevale snage Narodnooslobodilačke vojske. I treće pitanje, ono iz naslova: ‘Quo vadis, predsjedniče?’