>

novosti logo

Rabljena sedmica: Licemjeri gnjave pred bolnicama

Ako oni što mole pred bolnicama zaista vjeruju u život, mogli bi moliti na primjer pred Lorom, Kulinama, Kerestincem ili Velesajmom, na mjestima gdje su životi civila i ratnih zarobljenika gašeni brutalno i sistematično

Neovisnost

Ne bismo da nam neki banac predbaci manjak domoljublja, stoga ovotjednu ‘Sedmicu’ započinjemo naramkom patriotskog zadovoljstva i to ne samo zbog još jednog preživljenog Dana neovisnosti, nego i zbog sjajnog, možda čak i nenadjebivog načina njegova obilježavanja. Dok su inspiriraniji, ali i ne pretjerano brojni domoljubi kačili zastave na štrikove po prozorima socijalističkih zgrada, a izaslanstva koječega polagala vijence kojekuda i izgovarala koješta, dok su na radijskim i televizijskim programima ispuštane hrpice domoljubnog sadržaja uz podsjećanje na 8. listopada 1991. godine, kada je u podrumu INA-ine zgrade u Zagrebu proglašena neovisnost, mađarski članovi uprave INA-e, bez želje za opterećivanjem svojih hrvatskih kolega, naredili su transport čak 600 tona sirove nafte iz Graberja Ivaničkog u Rijeku. Nama kojima rute sirove nafte ne znače puno, a Graberje Ivaničko još i manje, ubrzo je objašnjeno da ovaj manevar znači samo jedno – zaobilaženje Siska i početak gašenja tamošnje rafinerije. Sjajna građa za dokumentarni film o 25 godina hrvatske državnosti pod naslovom ‘Zemlja sirovina – od sirovog hrvatstva do sirove nafte’.

Što je dakle bilanca? INA, koja je u proces takozvane nacionalne emancipacije Hrvata ušla kao hrvatska kompanija i u čijoj je upravnoj zgradi u Zagrebu proglašena slavna hrvatska neovisnost od Beograda, Pešte i Beča, danas je, faktički i upravljački, u rukama stranaca, Mađara i njihove državne kompanije. Sa sjedištem u Budimpešti. Što nam je problem? Prema Stožeru za obranu Rafinerije nafte Sisak, to što je ugrožena energetska neovisnost (neovisnost?!) Republike Hrvatske. No prema Vladimiru Šeksu, ključan problem koji mu je zaiskrio pred očima ovog 8. listopada jest saznanje da svetkovanje dotičnog nadnevka nije zaživjelo, pa treba raspisati referendum na kojem bi Hrvati odlučili o ‘krovnom blagdanu koji bi objedinio suverenost, državnost i nezavisnost’. On predlaže 30. svibnja kao datum, ‘ali neka građani o tome odluče na referendumu’. Kronično trezveni Šeks nije bilo tko, on je onomad u INA-inu podrumu pročitao objavu o raskidu ‘državno-pravnih sveza’ s Jugoslavijom, a danas tumači ulogu jednog od važnijih šaptača Andreju Plenkoviću, mandataru za premijera i aktualnoj zvijezdi nacionalne politike. Ako netko nije shvatio, ponavljam: mađarskoj nakani gašenja rafinerije, konačnom udaru na strateški bitnu tvrtku, Šeks se suprotstavlja diskusijom o prazniku i prijedlogom trošenja novca na referendum o vjerojatno najglupljoj mogućoj temi. Možda je bolje razmisliti kako bi se ‘krovni blagdan’ nacionalne državnosti zvao. Dan velikih gadova? Dan neodrživosti? Dan teške ovisnosti? Dan poslije?

Oltar

Usput, jeste li vidjeli gdje se na Dan neovisnosti ukazao Andrej Plenković? Na Oltaru domovine, jednom od najviših vrhova na planinskom masivu neukusa nastalom u epohi Franje Tuđmana. Dosad je podizao obrve i širio ruke kao Tuđman, sad je počeo polagati cvijeće na njegovoj omiljenoj lokaciji… Bit će dobro ostanu li sličnosti na trivijalnoj razini. Bit će predobro da bi bilo realno.

Pobačaji

Pravo na pobačaj postalo je aktualna hrvatska tema. Varivode nisu. Počinje li život već u času kada dvije raznospolne osobe priguše svjetlo u intimnijem ugođaju ili nešto kasnije, jedna je od bitnijih hrvatskih dilema. O tome zašto državni odvjetnici nisu pokrenuli kazneni progon najviših časnika zapovjedno odgovornih za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u hrvatskim vojarnama u ovoj se zemlji šuti. Ako hrvatski katolici zaista vjeruju u život, a navodnu vjeru ovih tjedana intenzivno dokazuju mrmljanjem molitvi pred bolnicama, prava je šteta ne iskoristiti ih. I poslati ih na primjer u Ahmiće da bace turu molitvi za ljude koji su pouzdano izgubili život voljom hrvatske politike i vojske. Mogli bi obići još nekoliko punktova u susjednoj državi, a zatim održati turneju Četiri mučionice, na kojoj bi molitveni zanos iživljavali pred kapijama Lore, Kulina, Kerestinca i Velesajma, lokacijama poznatim po mučenju i likvidacijama u pretprošlom desetljeću. Netko uvjeren u Boga i njegovu ulogu u nastanku čovjeka klečao bi tamo. Licemjeri gnjave pred bolnicama.

Milijan

Posljednjih dana dnevne novine zabrinuto informiraju da Milijan Brkić nema nijednu funkciju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Jest, tako šokantne i uznemirujuće vijesti ne bi trebalo objavljivati bez posebnih upozorenja, što ako to pročita labilnija osoba pa skoči s nebodera. Vaso nema funkciju? Kamo ide svijet? Hoće li nam djecu u školama učiti da nema Boga? Hoće li državni radio ukinuti emitiranje nacionalne himne? Tračak vedrine unose ‘izvori bliski Brkiću’. Vele, pomirio bi se u svojoj dobroti i skromnosti s manje istaknutom funkcijom, negdje u Ministarstvu unutarnjih poslova ili u sustavu domovinske sigurnosti koji kani ustrojiti vjerojatni ministar obrane Damir Krstičević. Ako se pitate zašto sve ovo čitate, evo i odgovora – zato jer je to dio hrvatske stvarnosti. Jedan će čovjek kratiti vrijeme u ministarskoj fotelji na igranje s ustrojavanjem sigurnosnog sustava i na uvjeravanje građana da su bez toga prolazni i nezaštićeni kao maslačak na buri, a drugi, inače prepisivač diplomskog rada na Policijskoj akademiji, bit će iskreno nesretan ne bude li uključen u operaciju. Glupo? Skupo? Bespotrebno? Hrvatska!

Plenum

Tek što je minuo protest studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta, pobunili su se njihovi kolege s Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Revolt im nema jasnu političku ili ideološku poruku, zasad se svodi na nezadovoljstvo radom fakultetskog vodstva, ali bune se, što ovim putem pozdravljamo.

Boli ručak

U danu kada nastaje ova rubrika u Stobreču, pored Splita, pretučen je Bruno Marić, nogometni sudac. Ručao je u restoranu, u društvu svoga i bivšeg HDZ-ova odvjetnika Vladimira Gredelja, kad je upala skupina maskiranih osoba i napala ga šipkama i bokserima. Dobio je posjekotine i hematome, a navečer je na svoju odgovornost napustio splitsku bolnicu. Jedan napadač odmah je uhapšen. Prema Gredeljevu svjedočenju, u restoran je upalo ‘šest do desetak’ mladića. Oni su, smatra, pokušali ubiti njegova branjenika, koji je pak imao pištolj, ali ga nije koristio. Odgovornost za napad odvjetnik je svalio na bivšu upravu Hajduka, točnije na svoga kolegu Ljubu Pavasovića Viskovića i Marina Brbića, dvojac tradicionalno revoltiran Marićevim sudačkim izvedbama. Obojica su to s indignacijom odbacila, potonji razmišlja o tužbi. Krađe, varanja, napadi, vrijeđanja, pokušaji ubojstava… ključne su taktičke postavke na hrvatskoj nogometnoj sceni. Navodno u svijetu postoje države u kojima je nogomet ono što se igra na travnjaku stadiona, ali Hrvatska ne spada u tu skupinu. Ovdje je nogomet štošta drugo, niže od igre, tako će i ostati, što nas briga, imamo Hrvatsku.

1/1