>

novosti logo

Društvo Društvo

Rad u trgovčevim lancima

Zbog straha od sankcija i izvjesnih posljedica trgovkinje jedva pristaju i na anonimne ispovijesti s radnih mjesta: Okidač je bio prilog o Bosi. Nisam željela završiti kao ona žena, priča nam radnica koja je dala otkaz kad su je, poslije učlanjenja u sindikat, htjeli prebaciti u 50 kilometara udaljenu poslovnicu. Njena kolegica je zbog problema s poslodavcem nedavno na poslu popila antidepresive, srušila se i završila na psihijatriji

Nije samo stvar u tome da si imovina poslodavca na radnom mjestu. On sasvim doslovno nastoji ovladati tvojim životom, kaže Ana, koja godinama godina radi kao blagajnica u trgovačkom lancu Boso. Pristala je na razgovor, pod uvjetom da joj ne spominjemo pravi identitet. Epilog nedavnog otkrića emisije Nove TV Provjereno, otkaz zviždačici Ivanki Dujmić koja je razotkrila neljudske uvjete rada u koncernu Boso, dovoljan joj je razlog za rezignaciju.

- Sustav će možda novčano penalizirati vlasnika, sve ostalo će ostati po starom - smatra.

Prije nekoliko dana dobila je potvrdu takvom uvjerenju. ‘Nabijem na kurac Provjereno, kao i one koji su razgovarali s novinarima!’, poručio je, citira nam Ana, Bosiljko Stanić, vlasnik Bose, na redovnoj telefonskoj konferenciji s voditeljima svojih poslovnica, ponudivši novčanu nagradu onima koji su, pored Ivanke, anonimno svjedočili o tretmanu na radnom mjestu. Rekao im je da o uvjetima na poslu ne govore svojim muževima, a kamoli državnoj inspekciji koja će ovih dana, zbog interesa javnosti, neminovno doći u pojedine poslovnice. I dalje će, uvjerena je Ana, ostati režim da mjesečno moraju potrošiti 700 kuna mizerne plaće u trgovinama poslodavca, da im se svaki prekršaj naplaćuje više stotina kuna, ili da ih se prisiljava na kupnju artikala kojima je istekao rok trajanja i koje nisu uspjele prodati prema očekivanjima. Ostat će, drži, i nepisano pravilo da radnice različite prigode moraju slaviti u njegovoj sali za vjenčanja. Jedna je, primjerice, nakon prijetnje da će dobiti otkaz ako vjenčanje ne organizira baš tamo, a ne drugdje, kako je naumila, odustala od bilo kakve proslave.

Psihofizički pritisak je toliko neizdrživ da se kratko olakšanje ponekad traži u skladištu. ‘Isplačeš se, onda se vratiš i poštuješ šefovo pravilo da si uvijek nasmiješen na radnom mjestu’

- Kada se sve zbroji, ispada da mjesečno šefu vraćamo više od pola plaće, koja iznosi oko 2.800 kuna - ističe blagajnica, dolazeći do ove sume zbrajanjem penala kojima su podvrgnuti. Trula točkica na ionako sniženoj jabuci radnike košta 300 kuna. Interna inspekcija, koja obavlja ovaj nadzor, dolazi i do dva puta mjesečno, povremeno glumeći kradljivce. Ako uspiju u krađi, kazna iznosi također 300 kuna. Poštivanje odredbi o zabrani prodaje cigareta maloljetnicima kontroliraju šaljući đake (!) od 15 do 16 godina koji izgledaju starije. Ako im prođe, iz tvrtke ubrzo dolazi obavijest da su zaposlenici kažnjeni s 200 kuna. Višak i manjak u kasi tekođer povlače kazne. Radnica u jednoj poslovnici kažnjena je sa 600 kuna jer je imala manjak u kasi i višak u mjenjačnici, budući da je toga dana radila na oba mjesta, premda joj to nije u opisu posla. Ljudi svakodnevno rade sat vremena besplatno, jer su sve do recentnih medijskih napisa radili osam sati, a ne sedam kako im piše u ugovoru. To je razlika između službenog opisa posla i neslužbene verzije koju govore državnoj inspekciji, ako se slučajno pojavi.

Naša sugovornica nastavlja da ljudi istovremeno rade na radnim mjestima u mjenjačnici, prodaji kruha, blagajnama, na voću i čišćenju… sve je to dio šihti nekih radnica u Bosi, čija se fizička iscrpljenost često spaja i s verbalnim uvredama poslodavca. ‘Debelim kravama’, ‘ovcama’ i ‘glupačama’ strogo je i dalje zabranjeno da sjede dok rade, a pauze su apstraktni pojam za većinu. Ako se neka uspije izvući na nekoliko minuta da zapali cigaretu u krugu diskonta, kazna je 1000 kuna, sukladno ugovoru koji su nove zaposlenice nedavno potpisivale. Psihofizički pritisak je toliko neizdrživ da se kratko olakšanje ponekad traži u skladištu.

- Isplačeš se, onda se vratiš i poštuješ šefovo pravilo da si uvijek nasmiješen na radnom mjestu - kaže nam.

Slučaj slavonskog lanca trgovina Boso nije eksces u svijetu hrvatske trgovine, uvjerava nas Zlatica Štulić iz Sindikata trgovine Hrvatske (STH). To je, doduše, jedna od brutalnijih verzija konstantnog kršenja radničkih prava. Nerijetki su, kaže, slučajevi da kompanije uskraćuju radnike za isplatu prekovremenih radnih sati, nezakonito zapošljavaju po ugovorima na određeno za postojeća radna mjesta ili podrivaju sindikalne aktivnosti kojima se nastoje izboriti za poštivanje zakona.

- Zbog tržišta i dominacije velikih igrača, najveći problem za radnike predstavljaju poslodavci manjih kompanija u svim dijelovima Hrvatske. No, ni veliki nisu imuni na nepoštivanje zakona, pogotovo kad je riječ o prekovremenim radnim satima - ističe sindikalistkinja. Njezine riječi potvrđuje više sugovornica raznih trgovačkih lanaca s kojima smo, nakon višednevne ‘potrage’, razgovarali o problemima s kojima se suočavaju na radnim mjestima. Zbog straha od sankcija i izvjesnih posljedica, jedva pristaju i na anonimne ispovijesti s radnih mjesta. Jedna od njih ovog je tjedna odlučila dati otkaz i napustiti trgovački lanac za koji je kao blagajnica radila više od 10 godina.

- Krajnji okidač bio je prilog o Bosi. Nisam željela završiti kao ona žena - priča radnica.

Napominje da u njenoj firmi nije bilo tako strašnog tretmana, ali je svakodnevno bila podvrgnuta suptilnom mobingu nadređenih. Otkaz je odlučila dati kad su je, poslije učlanjenja u sindikat, htjeli prebaciti u drugu poslovnicu, 50 kilometara udaljenu od mjesta u kojem živi. Njena kolegica je zbog sličnih problema s poslodavcem nedavno na poslu popila antidepresive, srušila se i završila na psihijatriji.

Od izbijanja financijske krize, u ovoj branši je izgubljeno oko 10 tisuća radnih mjesta, pa je trenutno riječ o nešto manje od 100 tisuća preostalih radnika. Ukupno gledajući, sektor trgovine sudjeluje u BDP s prosjekom od 10 posto. Unatoč rezovima u ljudstvu, obujam posla se po svjedočenju naših sugovornica drastično povećao zahvaljujući novim uslugama, pa tako i pritisak da rade sve više za iste ili još manje novce. Značajno su smanjene božićnice u bonovima kompanija, ako ih uopće dobivaju. Prema službenim statistikama, prosječna plaća u sektoru je četiri tisuće kuna, a radnička još manja, pri čemu većina radnica, njih dvije trećine u odnosu na muškarce, prima između 2800 i 3200 kuna. Dok su neisplate plaća i grublji oblici kršenja radnog zakonodavstva problem manjih poslodavaca, u većih su poteškoće nešto blaže, ali već godinama postoje.

Poseban je, kaže, problem u ljetnim mjesecima, kada moraju raditi u rashlađenom prostoru koji temperaturno ‘nalikuje hladnjači’, što nerijetko uzrokuje zdravstvene probleme

Jedna radnica Konzuma, primjerice, računa da joj svaki mjesec tvrtka ne isplati najmanje 25 sati, što je približno podacima STH-a prema kojima radnik za svakog poslodavca u trgovini u prosjeku radi besplatno 174 sati na godišnjoj razini. Sedmosatno radno vrijeme zapravo započinje sat vremena prije, koliko joj je potrebno da pripremi dućan za jutarnju smjenu.

- Sat dnevno je najmanje što nam uzmu na taj način - kaže, ističući kako je riječ o izrazito napornom fizičkom poslu, jer u kroničnom nedostatku radne snage svi moraju raditi sve, od delikatesa preko raspakiranja teške robe pa do pekare.

Poseban je, kaže, problem u ljetnim mjesecima, kada moraju raditi u rashlađenom prostoru koji temperaturno ‘nalikuje hladnjači’, što nerijetko uzrokuje zdravstvene probleme.

- Računaju promet po zaposleniku, a ne samom obujmu posla, zbog čega se uslijed pada prihoda automatski smanjuje broj radnika. Preostalima se obaveze i dalje gomilaju - kaže trgovkinja Konzuma.

Radnica Plodina, koja rukovodi jednom od njihovih poslovnica, kaže kako vlasnici od nje očekuju da jedan radnik radi tri posla odjednom: malo slaže police, malo bude na blagajni, pa malo u skladištu.

- Stvar je u tome da menadžeri žele, uz što manje ljudi, imati veću dobit jer nemaju troškove koje bi trebali imati da se posao obavlja kako spada. Ovako je velika fluktuacija radnika jer novi dolaze na mjesto potrošenih ljudi, a i sama se osjećam potrošeno, na izmaku snaga. Jedan naš kolega koji je nedavno dao otkaz, kaže da se zdravstveno potpuno oporavio i da mu ne pada na pamet više se vraćati u trgovinu i riskirati invalidnost - tvrdi ona.

Njena kolegica iz još jednog trgovačkog lanca dodaje kako nadređeni pritom ne gledaju blagonaklono prema sindikalnom radu, te da suptilno rade na njegovom podrivanju.

- Ako primjerice tražimo da se riješi problem kao što su neplaćeni sati, oni će iz odmazde donijeti neku posve zakonitu odluku koja će nam dodatno otežati rad, svaljujući pritom krivnju na sindikate - ističe.

Ako državna inspekcija i dođe, malo će se tko usuditi upozoriti na kršenje zakona, jer je moguća posljedica otkaz. To se posebno odnosi na radnike koji su zaposleni na određeno. Iako je prema zakonu taj institut namijenjen za poslove koji dotad nisu bili predviđeni za postojeće radne obaveze, ovakvi ugovori prevladavaju u velikim i posebno malim trgovinama. Jednostavno se ne produži tromjesečni ugovor.

Ovo su tek neki od razloga zbog kojih radnici godinama šutke trpe psihičke torture, preopterećeno radno vrijeme i uskraćivanje isplate svih radnih sati. Dok koncerni poput Konzuma imaju kolektivne ugovore i više aktivnih sindikata, pa se bolji uvjeti teoretski mogu dogovoriti, brojni drugi lanci, veći i manji, gaje otvorenu netrpeljivost prema sindikalnom udruživanju. Radnici se boje priključiti sindikatu zbog ucjene nadređenih, pa ostaju uskraćeni za pravnu i savjetodavnu pomoć.

- Posljedica je da sindikati, pa i naš, imaju članove koji nisu javno registrirani, koji se, međutim, na učlanjenje nerijetko odlučuju tek kad očekuju najgore - ističe Mario Iveković iz Novog sindikata.

Zlatica Štulić navodi da zabrinjava nedostatak sankcioniranja poslodavaca, budući da većina radnika, slabo zaštićenih od države i na radnom mjestu, na sudu ili pred inspekcijom odbija potvrditi anonimne prijave. Zbog otvorenog sindikalnog djelovanja radnik, a pogotovo sindikalni povjerenik, ne smije dobiti otkaz. Međutim, jedan povjerenik otpušten je pod optužbom za krađu nakon što je tražio plaćanje prekovremenih sati. Sud ga je nakon deset godina vratio na posao.

- Poslodavci nikada neće otkaze obrazložiti pravim razlozima, ako su oni sindikalne naravi. Sad zamislite koliko je radnicima privlačna pomisao da se učlane u sindikat - veli Iveković.

Kada je riječ o ulozi države u nadzoru kršenja radničkih prava, tu je Iveković dosta skeptičan. Osim činjenice da broj inspektora nije adekvatan, pa je i njihov nadzor poprilično neefikasan, ističe da neke njihove mjere, poput financijskog kažnjavanja manjih poslodavaca, opet idu na teret radnika.

- Jer, ako kazniš ‘manjeg’ poslodavca s 50 tisuća kuna, događa se da on ne isplati plaću radnicima - kaže Iveković, ističući da bi možda bilo bolje kad bi država stimulirala prestrašene radnike, jer bi bilo puno više zviždača.

O liberaliziranom radnom zakonodavstvu, koje je, među ostalim, prije pet godina omogućilo poslodavcima da arbitrarno odlučuju o regulaciji radnog vremena, ne misli ništa bolje.

- Sve dosadašnje vlade unazad 15 godina radile su na pogoršanju radničkih uvjeta u trgovinama - ističe, posebno napominjući da je za vrijeme vlade Zorana Milanovića donesena odredba o nemogućnosti odabira sindikalnog povjerenika bez pet članova, zbog čega je otežano organiziranje u manjim poduzećima, najčešće poprištima najvećih kršenja radničkih prava.

Sve se to dešava u branši koja imao tek desetak posto učlanjenih u sindikate, što je znatno ispod prosjeka u privatnom sektoru. Kolektivni granski ugovor za trgovinu Hrvatska udruga poslodavaca ukinula je prije tri godine, pa je minimalna sigurnost za radnike – poput troškova prijevoza, godišnjeg ili prekovremenog rada – postala stvar prošlosti, nakon 13 godina aktivne primjene. Unatoč svemu, većina naših sugovornica nakon učlanjenja u sindikat bila je znatno spremnija pružiti otpor ljudima kao što je poslodavac s početka priče.

1/2