>

novosti logo

Društvo Društvo

Radikalno za radna mjesta

Događaji u Uljaniku, Rafineriji Sisak, Dalekovodu i drugim tvrtkama rezultirali su pojačanom mobilizacijom radnika. A zbog općih trendova u društvu, točnije manjka radne snage, njihov cilj uskoro neće biti samo očuvanje radnih mjesta, već i poboljšanje radnih uvjeta. ‘U stilu: gle, ako ti ja odem, tko će ti uopće raditi?’ kaže sindikalist Tomislav Kiš

Koga interesira Ina, Uljanik ili Petrokemija ili pak sudbina dvojice naših kolega koji su zbog progovaranja o korupciji u Ini dobili otkaze? Nažalost, nikoga. A trebalo bi. Nudite nam da ćemo biti zbrinuti otpremninama. Pa zbrinite se vi, gospodo, s tim otpremninama! - prozvao je Predrag Sekulić, koordinator Stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak i čelnik sindikata Nova solidarnost, Vladu na nedavnom prosvjedu radnika Rafinerije na zagrebačkom Markovom trgu.

Na primjeru Uljanika organiziranje znači osnivanje stožera za obranu Uljanika u koji bi ušli predstavnici svih sindikata i radnika i koji ujedinjuje sindikate, a djeluje nadsindikalno jer je širi od sindikata. Tu fazu još nisu dostigli – govori Dimitrije Birač

Proteklih dana radnici su diljem zemlje prosvjedovali protiv ‘svojih’ uprava, najavljujući štrajkove zbog najnovijeg udara na radnička prava. Sisački radnici usprotivili su se najavljenom poslovnom planu uprave Ine, koji zbog navodnih gubitaka u drugoj polovici 2017. godine predviđa ukidanje FCC postrojenja, srca Rafinerije za sekundarnu obradu teških ostataka nafte, pri čemu bi bilo otpušteno 40 radnika.

Borba za opstanak Rafinerije traje posljednje četiri godine: Stožer za obranu neprestano je upozoravao na partikularne interese mađarskog partnera u Ini koji su, prema riječima radnika, doveli do uništavanja svih bitnih segmenata poslovanja te naftne kompanije – odljeva visokoobrazovane radne snage, smanjenja domaćih iscrpaka nafte za pedeset posto, namjernog gubitka tržišta u zemlji i inozemstvu, svakodnevnog uvoza gotovih proizvoda, posebno iz Mađarske, ali i Slovačke, Rumunjske, Italije… Radnici zahtijevaju da se Vlada što prije očituje o načinu otkupa dionica od mađarskog MOL-a koji ima upravljačka prava u Ini i da se do odluke o toj kupnji proglasi moratorij na gašenje dijelova Rafinerije. Rafineriju ne treba spašavati, tvrde radnici, jer je održiva i profitabilna, ima kvalitetnu naftu i najvažnije – svoje tradicionalno tržište.

Borbu radnika Rafinerije žestoko podržavaju radnici pulskog brodogradilišta Uljanik, koji su nedavno sa štrajkaškog skupa potjerali predsjednika Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Bruna Bulića, koji je upravi tog škvera dao još 48 sati kako bi zaposlenima isplatili plaće, iako je prije toga radnike pozvao na štrajk. Osim toga, tijekom cijelog jutra nije se pojavio među njima. To je ražestilo ionako ljutite radnike, jer Uljaniku se sprema dokapitalizacija (privatizacija) koja će generirati gubitak mnogih radnih mjesta. Usto, iz razjedinjenosti triju tamošnjih sindikata vidljivo je da su radnici izgubili povjerenje u sindikalno djelovanje.

Floskula o kraju radništva i rada istovremeno počiva na mitu o budućnosti bez rada i na laži o radu kao slobodnom izboru. Ako na to pristanemo, svi ćemo postati slabo plaćeni turistički radnici i vozači Ubera – ističe Katarina Peović Vuković

Antiradničko i antisindikalno djelovanje pod egidom divide et impera događa se u Hrvatskoj lutriji, u kojoj su radnici početkom godine ostali bez kolektivnog ugovora. Tako tvrdi Mario Jukić, novoizabrani povjerenik Republičkog sindikata radnika Hrvatske, koji traži od uprave potpisivanje novog ugovora, uz zahtjeve za povećanje radničkih prava. U razgovoru za portal Radnički.org progovorio je o unutarnjoj sprezi tvrtkine i sindikalne birokracije, odnosno Sindikata trgovine Hrvatske (STH), većinskog sindikata u toj kompaniji. ‘Smatram da STH u prešutnoj koaliciji s birokratskim strukturama poslodavca koje se nalaze prvenstveno u stručnim službama radi na tome da nas maksimalno oslabi kako bismo konačno izgubili reprezentativnost. STH je očito svjestan da im pušemo za vrat (na prošlim izborima za radničko vijeće STH je osvojio samo 12 glasova više od nas) i da ćemo, ako postanemo većinski sindikat, redefinirati odnos radničkog vijeća prema poslodavcu i da će izgubiti svoje sinekure, jer većinski sindikat određuje predsjednika radničkog vijeća, povjereništva za zaštitu na radu i predstavnika radnika u Nadzornom odboru’, kazao je Jukić.

Dimitrije Birač iz inicijative Za radnički Karlovac bio je jedan od govornika na nedavnom prosvjedu za Uljanik u organizaciji Inicijative za obranu Uljanika, a za Novosti kaže da su radnički problemi nerješivi ako se radnici ne organiziraju, što podrazumijeva i sindikate, ali i micanje sindikalnih čelnika koji su se pokazali lošima.

- Na primjeru Uljanika organiziranje znači osnivanje stožera za obranu Uljanika u koji bi ušli predstavnici svih sindikata i radnika i koji ujedinjuje sindikate, a djeluje nadsindikalno jer je širi od sindikata. Tu fazu oni još nisu dostigli, a bez toga će njihova borba unaprijed biti osuđena na poraz. Da nije Stožera za obranu Rafinerije, ona bi bila ugašena još prije godinu dana, a možda i više, ili bi barem polovica radnika dobila otkaze - ističe Birač.

Sisački radnici i njihovi predstavnici u tom su smislu sa Stožerom dostigli dosad najviši nivo organizacije. Naravno, zaključuje Birač, i oni mogu na kraju doživjeti poraz, ali to neće biti zbog manjka organizacije, već zbog izostanka solidarnosti i pomoći drugih radnika u Hrvatskoj.

Katarina Peović Vuković s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i rotacijska zastupnica Radničke fronte u zagrebačkoj skupštini, za Novosti kaže da je jedno jasno, a to je da ne trebamo davati kormilo u ruke onima koji su radnike doveli u krajnje loš položaj.

- U Uljaniku je istim onima koji su doveli brodogradilište u nepovoljan položaj i do kašnjenja s isplatom plaća dan novi mandat za restrukturiranje. No kada bi radnici preuzeli upravljanje svim tvrtkama koje navodite, ‘ciljevi, vizije i misije’ tvrtke, kako svojem upravljanju poduzetnici vole tepati, naglo bi se promijenili. Više ne bi bio cilj otuđiti dio rada, a misija ne bi bila oplodnja kapitala, već život od vlastitog rada, solidarnost, egalitarizam i participacija - kaže naša sugovornica.

Inače, radnici škvera također su javno podržali radnike zagrebačkog Dalekovoda, firme sa 580 zaposlenih čiji je Sindikat proizvodnje na čelu s Ivicom Bajlovićem najavio štrajk nakon propalih pregovora s upravom o novom kolektivnom ugovoru. Nove antiradničke mjere u toj firmi, u kojoj većinski paket ima Nexus grupa, uključuju ukidanje svih pravilnika o radu, otkaze starih ugovora o radu i donošenje 1. aprila novih koji previđaju rezanje plaća za čak dvadesetak posto.

Kao i mnoge druge kompanije, i splitsko je Dalmacijavino, koje nije uništeno u prvom valu pretvorbe i privatizacije 1990-ih, u gotovo desetljetnoj agoniji. Bivše i sadašnje radnice i radnici te tvrtke traže isplatu svojih potraživanja priznatih u stečaju u ukupnom iznosu od 64 milijuna kuna. No stečajna upraviteljica Natalija Mladineo predložila je da se sa 70 milijuna, koliko je za Dalmacijavino prije dvije i pol godine uplatio Marinko Zadro, pokriju gubici u iznosu od 105,5 milijuna kuna nagomilani tijekom poslovanja u stečaju. Premda su u prvom isplatnom redu, 550 radnika tako bi moglo ostati bez svojih plaća i otpremnina. Da bi došli do svog zarađenog novca, radnici mole državu kao najvećeg vjerovnika i kao bivšeg vlasnika kojeg smatraju odgovornim za propast tvrtke da se odrekne svog potraživanja.

Takav scenarij ovdje još nismo gledali, ali zato jesmo redovito onaj u kojem radnici ne mogu naplatiti svoj krvavo zarađeni rad. Dvadesetak plaća i otpremnina, ukupno oko 20 milijuna kuna, potražuju bivši radnici šibenske TLM Prešaonice. Oni su u svom radnom vijeku pretrpjeli i stečaj i privatizaciju tvrtke. Smatraju se najvećom žrtvom privatizacijskih pljački koje su u TLM-u provedene od 2007. i traže razrješenje stečajnog upravitelja Ivana Gjurašića, koji nije stao na stranu radnika već je, kako navode, potpisivanjem određenih štetnih ugovora pogodovao novom vlasniku tvornice, slovenskom Impolu TLM. Oni su pak obećali, ali nisu pokrenuli proizvodnju u prešaonici (imaju sedam svojih preša u Sloveniji), već samo onu u valjaonici. Radnici tvrde da su jedinstveni i da idu do kraja: od podnošenja kaznene prijave protiv stečajnog upravitelja do možebitnog traženja pravde na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Kada već govorimo o stečajevima firmi, spomenimo i podatke naše sugovornice Katarine Peović Vuković koja kaže da je iz dosadašnje prakse vidljivo da radnici uglavnom ne uspijevaju naplatiti svoja potraživanja. U slučaju stečaja Kamenskog radnice su naplatile tek 15 posto potraživanja (što je samo nekoliko tisuća kuna po osobi), a kod Diokija, koji je još u stečaju, naplaćeno je tek devet od preko sto milijuna kuna radničkih potraživanja.

Najsvježija informacija govori da se crni dani spremaju i radnicima Hrvatskog telekoma: uprava te tvrtke je najavila uvođenje modela varijabilnih plaća, čime će biti povećane plaće zaposlenicima koji ‘ostvaruju poslovne ciljeve’…

U prilog radničkim borbama, osim jačanja svijesti da je nakon što su se razne uprave godinama bogatile na njihovoj grbači, napokon došlo vrijeme da se računi izmire, idu i aktualna društvena kretanja, odnosno rapidan nedostatak radne snage u Hrvatskoj, posebno u određenim sektorskim zanimanjima u kojima uskoro neće imati tko raditi. Takva pozicija može i mora dovesti do jačeg pritiska radnika u borbi za svoja prava. Novi trendovi upućuju na to da se radnici bez kalkulacija i bez straha odlučuju suprotstaviti poslodavcima.

Tomislav Kiš, tajnik i prekaljeni sindikalni borac Novog sindikata, kaže za Novosti da ga ne čudi velika izlaznost radnika raznih tvrtki na posljednje prosvjede. Dodaje da su u ovih gotovo 28 godina opstale i do ove faze došle samo firme koje su nekada bile strahovito jake, dok su ostale uništene pretvorbom i privatizacijom još 1990-ih.

- Dosada je radnik pristajao na smanjenje plaća i drugih prava kako ne bi ostao bez posla. Ali sada je rekao dosta. Ovo je vrijeme u kojem se i radnici i sindikati mogu starim prokušanim metodama izboriti za veća prava. Vrijeme je da se radništvo i radnička klasa oslobodi klasičnog egzistencijalnog straha i savijanja leđa i da bolje i argumentiranije traži povećanje prava. U stilu: gle, ako ti ja odem, tko će ti uopće raditi? Tada ne bismo tražili vanjsku radnu snagu kraj naših dobrih radnika. Samo im treba povećati prava - kaže Kiš.

A da bi do povećanja prava došlo, nužan je konkretan radnički pritisak.

- Štrajk je najultimativnija sindikalna metoda pravljenja pritiska. Ali nama valja mijenjati cilj radničke borbe: on više nije samo očuvanje radnog mjesta, već poboljšanje radnih uvjeta, što se može učiniti putem kolektivnog pregovaranja, a to može uspjeti ukoliko si u stanju kreirati pritisak - ističe Kiš.

Riječima naše sugovornice Katarine Peović Vuković, radnici i radnička klasa postojat će sve dok postoje oni koji žive od svojeg i oni drugi koji žive od tuđeg rada.

- Inače, floskula o kraju radništva i rada jedna je od najopasnijih hegemonijskih formula koja istovremeno počiva na mitu o futurizmu – budućnosti bez rada i na laži o radu kao slobodnom izboru, fleksibilnom radnom vremenu, pokretnom uredu i mogućnostima dodatnog ‘punjenja kućnog budžeta’. Ako na to pristanemo, svi ćemo postati slabo plaćeni turistički radnici i vozači Ubera jer nam kapitalizam na periferiji Evrope nudi tek da krpamo kraj s krajem s obzirom na to da su nam stalni poslovi i radna mjesta sve manje dostupni - kaže članica Radničke fronte.

1/1