>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Radnički začin na indijski način

Generalni štrajk u Indiji vjerojatno je najmasovnija zabilježena industrijska akcija, a to je tim važnije jer se dogodio u zemlji koju je vlada premijera Modija neoliberalnim reformama pretvorila u nepresušan bazen jeftine radne snage iz kojeg se napajaju praktički sve najveće multinacionalne korporacije

U Indiji je prošlog tjedna održan dvodnevni generalni štrajk nazvan ‘najvećim u povijesti’ jer je u njemu, procjenjuje se, sudjelovalo 200 milijuna ljudi. Štrajkali su industrijski, lučki i poštanski radnici, državni službenici, rudari, radnici na plantažama, zaposlenici IT sektora, telekomunikacijskih kompanija, banaka i osiguravateljskih firmi, poljoprivrednici i studenti. Tvornice kompanija kao što su Coca-Cola, Bosch, Toyota, Volvo i Samsonite privremeno su obustavile proizvodnju, u nekim državama obustavljen je željeznički i gradski promet, a u Mumbaiju, drugom najvećem gradu i financijskom središtu zemlje, većina banaka i državnih institucija nije radila.

Marginalizirana kasta u Indiji ujedno je i marginalizirana klasa. Indijsko je društvo duboko podijeljeno, a vladajuća Indijska narodna stranka svim sredstvima podržava taj raskol – kaže A. R. Sindhu

Unatoč tome što se radi vjerojatno o najmasovnijoj zabilježenoj industrijskoj akciji, ovaj događaj nije naročito popraćen u zapadnim medijima, a trebao bi, jer Indija nije bilo koje mjesto, već zemlja koju je vlada premijera Narendre Modija, otkad je 2014. godine došla na vlast, svojim dramatičnim neoliberalnim reformama – od mjera štednje preko ubrzane privatizacije do sustavnog smanjivanja radničkih prava – pretvorila u nepresušan bazen jeftine radne snage iz kojeg se napajaju praktički sve najveće multinacionalne korporacije. Ovako masovan štrajk signalizira da se postojeći poredak, koji se uspostavlja od ranih 1990-ih, ali je s Modijem krajnje zaoštren, približava točki pucanja, jer statistike pokazuju da su groteskni razmjeri nejednakosti za većinu ljudi postali nepodnošljivi.

Indija je tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih doživljavala prosječni rast BDP-a od oko sedam posto, a ukupna ekonomska aktivnost gotovo se učetverostručila. U svjetskim financijskim institucijama ti su faktori tumačeni kao pokazatelji ekonomskog zdravlja, a Indija je u to vrijeme – uz Brazil, Rusiju i Kinu, takozvani BRIC – proglašena jednom od zemalja ‘naprednog ekonomskog razvoja’. No taj se ‘napredak’ događao na temeljima brutalne eksploatacije radne snage, koja većinom živi na granici siromaštva ili ispod nje. Štoviše, Indija je u posljednjih četrdesetak godina postala jedno od najnejednakijih društava svijeta, s deset posto najbogatijih u posjedu 60 posto ukupnog nacionalnog bogatstva. Sredinom 1990-ih u Indiji su, prema ‘Forbesu’, živjela dva milijardera, zajedno teška 3,2 milijarde dolara, a danas ih je 131 i zajedno raspolažu s 340 milijardi dolara ili 15 posto BDP-a. Istovremeno, prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), od 860 milijuna ljudi radne dobi samo 47 posto njih formalno zarađuje neke prihode, bilo redovite plaće, bilo nadnice, a vlada ne uspijeva odgovoriti na činjenicu da radna populacija rapidno raste, ali manji dio tih ljudi uspijeva pronaći posao. ILO navodi da svake godine na indijsko tržište rada uđe novih 13 milijuna ljudi, dok je u četiri godine Modijevog mandata stvarano prosječno 400.000 novih radnih mjesta godišnje.

Velika nezaposlenost dovodi do utrke prema dnu kada su u pitanju visina plaće i radnička prava, a naročito su ugroženi radnici u neformalnom sektoru. Oni rade za prosječno dva dolara dnevno, dok prosječna plaća u formalnom sektoru iznosi sto dolara mjesečno. Agrarna kriza koja zemlju pogađa od sredine 1990-ih dovela je do masovne unutarnje migracije, pa ILO tvrdi da čak trećina Indijaca – njih gotovo pola milijarde – spada u ovu kategoriju ljudi koji su migrirali u gradove u potrazi za mahom privremenim poslom, pri čemu takav status dodatno olakšava eksploataciju.

Unatoč tome što je UN-ov Globalni izvještaj o prehrani pokazao da je 46 milijuna indijske djece zbog pothranjenosti niskog rasta, Modijev strateški vojni savez sa Sjedinjenim Američkim Državama Indiju svrstava u petu zemlju na svijetu po vojnom proračunu, 2,5 puta većem od onog za zdravstvo. U takvim uvjetima, vlada Narendre Modija iz nacionalističke Indijske narodne stranke (BJP) donijela je tijekom protekle godine niz novih zakonskih mjera usmjerenih protiv sindikata. Konkretno, saveznoj vladi i državama date su ovlasti diskrecijskog prava prilikom donošenja odluka o legitimnosti sindikata, nakon čega se raspalo tripartitno pregovaračko tijelo za pregovore koje su činili vlada, poslodavci i sindikati. Pod egidom povećanja zaposlenosti donesen je i zakon prema kojemu kompanije s manje od 300 zaposlenih više neće morati dobivati dozvolu od nadležnog ministarstva za otpuštanje radnika, a već je ranije donesena mjera stručnog osposobljavanja koja kompanijama omogućava da uspješno sabotiraju štrajkove zaposlenih radnika angažiranjem još slabije plaćenih privremenih zaposlenika. Vlada je donijela i mjeru ‘fiksnog ugovora’ na period od jednog tjedna do dvije godine u svim industrijama, čime je u potpunosti ozakonila prekarni rad.

Unatoč višestrukim upozorenjima, ali i brojnim manjim štrajkovima koji su diljem Indije izbijali tijekom cijele prethodne godine, Modijeva vlada, koja se sprema dobiti drugi mandat na parlamentarnim izborima zakazanima za proljeće, ta je upozorenja sustavno ignorirala. Zbog toga je deset sindikalnih saveza, predvođenih Središnjicom indijskih sindikata (CITU), koja je povezana s marksističkom Komunističkom partijom Indije (KPIM), još krajem rujna najavilo generalni štrajk protiv ‘prokorporativnih, antinacionalnih i antinarodnih’ politika BJP-a. Sindikati su predstavili 12 zahtjeva koji se odnose na zauzdavanje rasta cijena i nezaposlenosti, ukidanje amandmana na zakon o radu, povećanje minimalne plaće i univerzalno socijalno osiguranje za sve radnike, povećanje državnih ulaganja i zabranu privatizacije državnih poduzeća.

Novosti su o tome razgovarale s A. R. Sindhu, glavnom tajnicom CITU-a, sindikalnog ogranka marksističke Komunističke partije Indije koji je glavni organizator generalnog štrajka. KPIM trenutno ima deset zastupnika u donjem domu nacionalnog parlamenta, no unatoč skromnoj prisutnosti u tom tijelu ima velik mobilizacijski potencijal na terenu, dok sam CITU kao jedna od najvećih sindikalnih središnjica broji pet milijuna članova.

Sindhu nam je rekla da vlada ‘ne samo da nije odgovorila na postavljenje joj zahtjeve, već je ojačala agresiju na sindikate i radnike te potpuno zaustavila pregovore’ u situaciji kada je ‘stvaranje radnih mjesta negativno čak i u radno najintenzivnijim sektorima kao što je primjerice IT industrija, kada je najavljeno smanjenje broja radnih mjesta u javnom sektoru od tri posto godišnje, a neovisne procjene pokazuju da je samo u prvih nekoliko mjeseci 2017., nakon promjene nacionalne valute, izgubljeno 700.000 radnih mjesta’.

- Rastuće cijene goriva i osnovnih roba sve teže pritišće svakodnevni život ljudi, a visoki porez na promet nametnut je čak i na lijekove nužne za život. Vlada je drastično smanjila potrošnju na socijalne usluge, a uvođenjem kratkoročnog oblika zapošljavanja praktički je uspostavljen moderni oblik ropstva. Unatoč protivljenju svih sindikata u zemlji, bez obzira na njihovu stranačku povezanost, vlada agresivno provodi reformu tržišta rada spajanjem 44 u prošlosti teško izborena zakona o radu u četiri nova koja su potpuno podređena maksimi doing business. Privatizacija strateških poduzeća u oblastima vojne industrije, državnih banaka i osiguravateljskih kompanija, željeznica, cesta, proizvodnje električne energije i rudarstva zahuktala se, a vlada nije ispunila svoj predizborni plan za pomoć poljoprivrednicima, što je dovelo do agrarne krize koja je desetkovala seljaštvo - rekla nam je Sindhu.

Paralelno sa zaoštravanjem sindikalne borbe protiv Modijevog BJP-a, u Indiji je eskalirala organizirana represija protiv ljevičarskih kritičara vlade, pa je u nekoliko racija tijekom prošle godine uhapšen veći broj aktivista, sindikalista, intelektualaca i političara, i to pod optužbom za ‘maoističku infiltraciju’ u cilju izvršenja atentata na Modija.

U tekstu objavljenom potkraj prošle godine u magazinu Jacobin pod naslovom ‘Makartizam u Modijevoj Indiji’, pisac Anand Teltumbde, koji je i sam uhapšen krajem kolovoza, navodi da su u džunglama Indije zaista aktivni maoisti, pripadnici autohtone manjine Adivasi, no oni su, kaže ovaj autor, već odavno odustali od individualnih atentata, dok se vlada ovom etiketom koristi kako bi širila hinduski nacionalizam usmjeren protiv siromašnijih pripadnika nižih kasta, ujedno i pripadnika manjina.

Naša sugovornica kaže da vlada za progon svojih protivnika koristi ‘drakonski Zakon o sprječavanju nezakonitih aktivnosti, optužujući aktiviste koji se bore za prava marginaliziranih skupina za protudržavnu djelatnost i etiketirajući ih kao ‘urbane naksalite’’ (komuniste, op. a.). Dodaje da je premijer Modi povezan s ekstremno desnom paravojnoj organizacijom RSS, krovnom organizacijom hinduskih nacionalista, čijom se ispostavom smatra vladajući BJP i koja, kako kaže Sindhu, ‘kontrolira sve državne institucije i provodi represiju nad vjerskim manjinama u cilju hinduizacije indijskog društva’, primjerice zakonom o zabrani klanja Hindusima svetih životinja krava i trgovine govedinom. Objašnjavajući kako se vlada koristi nacionalizmom u cilju provođenja svoje ekonomske politike, Sindhu kaže da se ‘zabrana govedine, demonetizacija i napad na obrazovne institucije u cilju indoktrinacije djece mogu na prvi pogled činiti nepovezani, ali oni su dio neoliberalne agende koju BJP provodi oslanjajući se na nacionalističku retoriku RSS-a’.

- Sve spomenuto treba promatrati zajedno. Marginalizirana kasta u Indiji ujedno je i marginalizirana klasa. Daliti, Adivasi i muslimani progone se proglašavanjem jedenja govedine antinacionalnim. Kao rezultat toga, zadire se u sredstva njihove ekonomije koja su direktno povezana s uzgojem domaćih životinja, što dovodi do gubitka sredstava za život. Indijsko je društvo duboko podijeljeno, a BJP svim sredstvima podržava taj raskol. On želi da kastinski sustav opstane kako bi se uspostavio povlašteni status vladajuće kaste, odnosno klase koja kontrolira kapital - zaključuje Sindhu.

1/2