Na regionalnim izborima koji su prošle nedjelje održani u tri njemačke savezne države dio birača jasno je vladi Angele Merkel poručio da im je dosta njezine izbjegličke politike. Ti su birači glasali za krajnje desnu stranku Alternativa za Njemačku (AfD), koja je u zapadnim državama Baden-Württemberg i Falačko Porajnje osvojila 15,1 odnosno 12,6 posto, a u istočnoj državi Saska-Anhalt 24,2 posto glasova. Ksenofobni AfD na prethodnim je izborima uspio ući u sedam regionalnih parlamenata, pa je sada prisutan u deset od 16 saveznih država.
Iako je AfD kao krajnje desna stranka ostvario rezultat koji je bez presedana u novijoj povijesti, njemačka vladajuća koalicija i kancelarka Merkel nisu doživjele toliki debakl kakav bi se mogao očekivati s obzirom na to da je izbjeglička kriza najeksplozivnije političko pitanje u toj zemlji. Naime, iako je CDU Angele Merkel prošao relativno loše, osvojivši najviše glasova samo u Saskoj-Anhaltu (29,8 posto), dok je u ostale dvije države bio druga najjača stranka (Baden-Württemberg 27 posto, a Falačko Porajnje 31,8 posto), u sve tri države najviše glasova ipak su dobile stranke koje podržavaju vladinu izbjegličku politiku. U Baden-Württembergu guverner ostaje Winfried Kretschmann, čija je Stranka zelenih u toj pokrajini osvojila rekordnih 30,3 posto glasova, dok je u Falačkom Porajnju pobijedila Socijaldemokratska partija, koja je dio vladajuće koalicije. Zbog toga neki analitičari upozoravaju da su, osim značajnog protivljenja izbjegličkoj politici, ovi izbori demonstrirali i iznenađujući kontinuitet podrške toj politici i stabilnosti pozicije kancelarke, koja još uvijek nema ozbiljnih protukandidata. Isto tako, sve vodeće stranke odbile su koalirati s AfD-om, što znači da ta stranka neće sudjelovati u izvršnoj vlasti. S druge strane, taj bi potez mogao još više otuđiti AfD-ove birače, a njihovo raspoloženje nedvosmisleno pokazuje da je njemačkoj vladi za zaustavljanje uspona krajnje desnice što prije potrebno rješenje koje će zaustaviti priljev izbjeglica.
Većinu stranačkog vodstva AfD-a čine razočarani članovi CDU-a, od kojih su neki u stranci proveli i 30 godina. CDU Angele Merkel za njih je previše liberalna i previše multikulturalna, a premalo kršćanska stranka
Stranku Alternativa za Njemačku osnovali su u veljači 2013. godine Bernd Lucke, profesor ekonomije na Sveučilištu Hamburg, kemičarka Frauke Petry i novinar Konrad Adam. U to vrijeme raslo je nezadovoljstvo njemačkih građana činjenicom da se iz zajedničkog proračuna eurozone spašavaju ekonomije južnih članica EU-a, pa se AfD zalagao za ponovno uvođenje nacionalne valute. U tekstu objavljenom prije godinu dana na portalu Open Democracy član AfD-a i povjesničar Ronald G. Asch napisao je da je uvođenje eura bilo tema o kojoj se u javnosti nije raspravljalo, što je rezultiralo revoltom nakon početka ekonomske krize i programa pomoći ugroženim članicama. AfD-ovi birači, piše Asch, uvidjeli su da je ‘politička nomenklatura u Njemačkoj jednako nepouzdana kao ona u Grčkoj’ i da Evropska unija neće biti ‘nalik velikoj Njemačkoj, kako su se nadali, nego sličnija gigantskoj Italiji’. Unija je za njih tvorevina koja ne može funkcionirati jer su političke kulture evropskih zemalja suviše različite, a samo nacionalna država može osigurati opstanak demokracije i socijalne države. Asch je u tekstu CDU-u zamjerio i da od dolaska Merkel stranka više nema konzervativno krilo, a ni ‘hrabrosti dovoditi u pitanje diskurs koji nameću ljevica i vodeći mediji’, pa birači desnice više nemaju svoju stranku. S rastom članstva AfD se sve više počeo transformirati u ksenofobnu stranku, a od rasista i antisemita najviše se distancirao sam Lucke, kojega je na koncu svrgnula Frauke Petry, sadašnja predsjednica stranke.
U tekstu objavljenom u ‘Der Spiegelu’ početkom veljače opisan je događaj koji dobro ilustrira populizam kojemu AfD pribjegava u nedostatku konkretnih političkih ideja. Na skupu u Mannheimu nekoliko tjedana prije izbora Petry je objašnjavala da se problem izbjeglica ne može riješiti preko noći, na što ju je publika izviždala. Nekoliko dana nakon toga u lokalnim novinama izjavila je, međutim, da bi policija trebala pucati na izbjeglice kako bi ih spriječila da prelaze granice. Izjava je izazvala zgražanje javnosti, kao i kritike u samoj stranci, ali te kritike, piše ‘Der Spiegel’, bile su više taktičke nego sadržajne prirode, jer je vodstvo stranke smatralo da takve eksplicitne poruke nisu oportune prije izbora. Ankete su, međutim, pokazale da je nakon izjave popularnost AfD-a porasla, pa je stranka postala treća najjača u zemlji.
Većinu stranačkog vodstva AfD-a čine razočarani članovi CDU-a, od kojih su neki u stranci proveli i 30 godina. Merkelin CDU za njih je previše liberalna i previše multikulturalna, a premalo kršćanska stranka, unatoč tome što se njezin humanistički pristup izbjegličkoj krizi može tumačiti i s kršćanske pozicije. No budući da je taj pristup više karakterističan za ljevicu, na njemačkoj političkoj sceni događaju se prividne kontradikcije gdje nominalno opozicijske stranke, poput zelenih, podržavaju politiku vlade, dok se dobar dio članstva CDU-a i sestrinski bavarski CSU toj politici žestoko protive. Za prosječnog birača AfD-a, a on je prema svim istraživanjima sredovječni, obrazovani muškarac iz više srednje klase, CDU više nije stranka desnice, zbog čega dolazi do fragmentacije desnog biračkog tijela, slično kao što se dogodilo prije desetak godina na ljevici zbog neoliberalnog zaokreta SPD-a i pojave Stranke ljevice.
Osim odmicanja velikih stranaka od tradicionalnih svjetonazora, za jačanje ekstremne desnice naročito je značajno i raspoloženje građana istočne Njemačke, koji su skloniji strankama izvan centra. Osim što je AfD u Saskoj-Anhaltu odnio četvrtinu glasova, Stranka ljevice dobila je 16,3 posto glasova, dok u parlamente dviju zapadnih država nije ušla. Istočna Njemačka dom je i ksenofobnog protestnog pokreta Pegida, a tolerancija na rasističke ispade čelništva AfD-a veća je nego na zapadu. Štoviše, na izborima za tri istočna regionalna parlamenta 2014. godine agencije za istraživanje javnog mnijenja zabilježile su masovan prelazak birača Stranke ljevice, koja se tamo sve više smatra političkim mainstreamom, u desničarski AfD.
