Nakon ‘Moramo postati konkretni’ Željke Horvat Čeč, kojom smo se bavili prošli put, slučaj je na vrh hrpe prikazima namijenjenih knjiga nanio zbirku još jedne riječke, generacijski bliske autorice, koja s maločas spomenutom dijeli i angažman u platformi za promicanje lokalne književnosti RI LIT. U ovim se biološkim i socioknjiževnim datostima sličnosti međutim iscrpljuju: u pitanju je sasvim drukčiji rukopis, poetika koja gradnji, ali i ideji pjesme pristupa gotovo dijametralno suprotno. Dok se kratki, direktni sastavci Horvat Čeč bez suvišnog meandriranja i uz minimum lirskoga arsenala strukturiraju oko konkretne, uglavnom narativno posredovane zamisli ili dosjetke, pjesme iz šeste knjige Kristine Posilović asocijativno se, jedinstvo mikro-cjeline stavljajući u drugi plan ili posve zanemarujući, granaju i rizomatski šire iz kakve manje ili više čvrste tematske jezgre, ulančavajući se u cikluse koji se – barem prva dva – mogu promatrati i kao svojevrsne labavo strukturirane poeme.
Ciklusa je sve skupa tri, naslovljeni su ‘bolest’, ‘kuga i njezine kćeri’ i ‘melankolija’, te udomljuju okruglo četrdeset pjesama donesenih bez naslova ili bilokakve oznake cezure, što doprinosi dojmu cjeline. Pjesme su, nadalje, lišene velikih početnih slova i točaka; zatičemo ih otpočetka in medias res lirskoga govora koji je isto tako mogao započeti u nekom neodređenom ranije, prije uvodnog, te se nastaviti i eventualno dovršiti u nekom jednako apstraktnom kasnije, nakon posljednjeg stiha pjesme/ciklusa. Uvrštenim sastavcima dominira sveprisutno i homogeno lirsko ja, a, s jednom iznimkom, oblikovani su na poroznoj granici stiha i proznog zapisa, odnosno pjesme u prozi. Izostanak čvršće ritmičke strukture doprinosi dojmu kako se stihovi lome prilično proizvoljno, te bi se u većini slučajeva jednako mogli nastaviti i do kraja retka. Spomenuta se iznimka odnosi na pjesmu posvećenu arterijama koja je duža, ispisana kraćim stihom, te se čini kako je u korpus knjige uvrštena naknadno, narušivši koherenciju grafički standardizirane izvedbe pjesme i pretpostavljenu 13+13+13 strukturu ciklusa obilježenih ovim tradicionalno ‘nesretnim’ brojem.
Motiv bolesti, blisko načinu Marijane Radmilović u knjizi ‘Bolest je sve uljepšala’, sasvim različito no intenzivno obilježava svaku od uvrštenih cjelina. S obzirom na dominantan tip iskaza, možda bi ih bilo prikladno označiti lirskim dnevnicima, tokom svijesti protagonistice vezanim zapisima u kojima se isprepliću mahom toposi Mitteleurope i Mediterana. Prvi se doima kao pomalo nemarna, usputna asocijativna kronika rezidencijalnog boravka autorice u, sudeći po brojnim stihovima rasutim referencama, austrijskome Gracu. Neizvjesno je uspijevaju li oni i na koji način uspostaviti vezu s neupućenim čitateljem. Drugi, eponimni ciklus donosi koherentniji lirski izraz koncentriran na bolest majke, kojoj je knjiga i posvećena. Osnovni je postupak ovdje kontrapunktiranje, prizivanje bliske osobe kroz iščitavanje topografije vlastitog tijela i nadgradnje koja se uz njega veže. Nameće se paralela s knjigom ‘Kosa posvuda’ riječke kolegice Tee Tulić. Zaključni, mnogo labavije povezan ciklus predstavlja svojevrsni rasuti teret nostalgično obojenih zaziva upućenih na gusta mjesta osobne povijesti.
Mnogo je, moguće previše u ovoj knjizi, čini mi se, prebačeno na čitatelja. Na njoj ili njemu je da to pokuša okrenuti u svoju korist.
